Broj: Gž-1478/2010

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća, Ivana Vučemila i Ksenije Dimec, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz R., protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstva, kojeg zastupaju ODO u R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2629/07-28 od 4. studenoga 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2010. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Prihvaća se žalba tuženika te se   p r e i n a č u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2629/07-28 od 4. studenoga 2009. godine na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 615.769,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 2. ožujka 2007.g. pa do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. pa nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, sve do isplate, te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

 

              II.               Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 32.340,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke tuženik je obvezan platiti tužitelju 615.769,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 2. ožujka 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, sve do isplate.

              U točki II. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 62.302,50 kn, sve u roku od 15 dana. 

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

 

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona  o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 17/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, dalje: ZPP).

 

              U žalbi predlaže preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, a podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava tuženiku iznesene žalbene navode te predlaže potvrđivanje pobijane presude uz nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da je Općinski sud u Rijeci u predmetu pod poslovnim brojem P-6158/00 rješenjem od 11. siječnja 2001. godine zabranio tuženiku – protivniku osiguranja (P. T. d.o.o. iz T.) da otuđi nekretnine upisane u z.k.ul.broj ... k.o. Č. uz zabilježbu navedene zabrane u zemljišnoj knjizi, da je rješenjem Općinskog suda u Čabru poslovni broj Z-9/01-3 od 19. veljače 2002. godine, na temelju navedenog rješenja dozvoljena zabilježba navedene zabrane otuđenja i opterećenja do okončanja parnice u predmetu P-6158/00 koji se vodi pred Općinskom sudom u Rijeci, da je rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-585/01 od 23. svibnja 2001. godine ukinuto rješenje Općinskog suda u Rijeci od 11. siječnja 2001. godine, nakon čega je Općinski sud u Čabru pod poslovnim brojem Z-135/01-3 od 20. veljače 2002. godine, po prijedlogu predlagatelja P. T. d.o.o. i navedenog rješenja ovog suda dozvolio brisanje upisane zabrane otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina i to rješenje o brisanju nakon provedbe dostavio P. T. d.o.o., te Općinskom sudu u Rijeci, ali ne i tužitelju iz navedenog parničnog postupka, A. Š.. Nadalje utvrđuje da je Općinski sud u Rijeci u istom predmetu (P-6158/00) 4. travnja 2002. godine ponovno odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja predmetnih nekretnina, da je Općinski sud u Čabru navedeno rješenje zaprimio 31. svibnja 2002. godine a da zabilježbu određene privremene mjere nije proveo u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama.

 

              Uvidom u povijesni vlasnički list za predmetne nekretnine utvrđuje da je po prijedlogu C. b. od 5. listopada 1999. godine pod poslovnim brojem Z-223/99, na temelju sporazuma od 29. rujna 1999. godine, sklopljenog između P. T. d.o.o. i C. b. d.d. S., upisano fiducijarno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama P. T. u korist C. b. d.d. S. uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva učinjen radi osiguranja novčane tražbine C. b. prema navedenom sporazumu. Uvidom u navedeni sporazum od 29. rujna 1999. godine utvrđuje da je njime dogovoreno da C. b., ukoliko P. T. (kao dužnik) ne ispuni svoju ugovornu tražbinu u roku i na način kako je ugovoreno, ima pravo naplatiti svoju tražbinu iz prodajne cijene bilo koje ili svih nekretnina na kojima je preneseno fiducijarno pravo vlasništva, odnosno da može steći punopravno vlasništvo bilo koje od navedenih nekretnina sukladno čl. 277. tada važećeg Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99 - dalje OZ). Nadalje utvrđuje da je takvo stanje u zemljišnim knjigama bilo sve do 10. veljače 2003. godine, kada je pod poslovnim brojem Z-40/03, na temelju prijedloga C. b. d.d. S. i priložene dokumentacije (odgovarajućih ugovora, punomoći i sl.) putem javnog bilježnika M. R., (s obzirom da P. T. po dospijeću tražbine C. b. d.d. nije izmirivala obveze, koje su na dan 17. prosinca 2002. godine iznosile 5.200.000,00 kn) predmetna nekretnina prodana putem javnog bilježnika na javnoj dražbi 30. prosinca 2002. godine u smislu čl. 277. OZ-a s obzirom da je dužnik P. T. u skladu sa citiranom odredbom OZ-a na zapisniku kod javnog bilježnik V. M. 20. prosinca 2002. godine zatražio da se predmetne nekretnine prodaju radi namirenja duga C. b. i odredio najnižu cijenu od 5.200.000,00 kn i ovlastio javnog bilježnika M. R. da obavi prodaju, da se na javno objavljenu dražbu javio samo jedan ponuditelj i to D. F. d.o.o. T. sa ponuđenom kupoprodajnom cijenom od 5.200.000,00 kn i sa kojim je konačno sklopljen kupoprodajni ugovor od 7. siječnja 2003. godine, temeljem kojeg je D. d.o.o. T. i upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine i temeljem koje je u listu „C“ brisana zabilježba da je prijenos prava vlasništva na C. b. učinjen radi osiguranja tražbine te banke temeljem rješenja Z-223/99. Daljnjim uvidom u priloženi povijesni zemljišnoknjižni izvadak utvrđuje da je u predmetu pod poslovnim brojem Z-227/03 u zemljišnoj knjizi izvršen i daljnji prijenos prava vlasništva s D.F. d.o.o. u korist Fonda Z., temeljem prijedloga od 11. kolovoza 2003. godine (rješenjem od 14. listopada 2003. godine) uz zabilježbu da je navedeni prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine Fonda Z..

 

              Uvidom u ovršni predmet Općinskog suda u Čabru poslovni broj Ovr-6/07 utvrđuje da je tužitelj iz ovog postupka, kao ovrhovoditelj u navedenom postupku, protiv Fonda Z. 25. siječnja 2007. godine podnio prijedlog za ovrhu na predmetnoj nekretnini, da je rješenjem toga suda poslovni broj Ovr-6/07 od 12. veljače 2007. godine odbijen prijedlog ovrhovoditelja (tužitelja iz ovog postupka) uz obrazloženje da u zemljišnoknjižnom ulošku za nekretnine na kojima je zatražena ovrha nije postojala zabrana otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina u korist tužitelja, a da zabrana otuđenja i opterećenja koja je bila upisana pod poslovnim brojem Z-9/01 od 19. veljače 2002. godine nije bila na snazi jer je brisana temeljem rješenja poslovni broj Z-135/01 od 20. veljače 2002. godine.

 

              Uvidom u presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6158/00 od 4. travnja 2002. godine utvrđuje da je tom presudom naloženo tuženiku P. T. d.o.o. da isplati ovdje tužitelju iznos od 70.000,00 DEM plativo u kunama po prodajnom tečaju R. b. d.d. R. i to na iznos od 51.000,00 DEM na dan 29. siječnja 1997. godine sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. prosinca 1998. godine pa do isplate, a na iznos od 19.000,00 DEM u kunama po kupoprodajnom tečaju R. b. na dan 7. studenoga 1996. godine sa zateznom  kamatom počev od 19. prosinca 1998. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 31.634,58 kn.

 

Prema daljnjim utvrđenjima suda prvog stupnja tužitelj potražuje od tuženika štetu zbog nepravilnog rada Općinskog suda u Čabru u visini od 70.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna uvećanu za obračunatu kamatu na dan podnošenja (po tužitelju) prijedloga za ovrhu (25. siječnja 2007. godine), a što predstavlja iznos od 615.769,00 kn, koji iznos po tužitelju predstavlja visinu prouzročene mu štete s obzirom da u navedenom ovršnom postupku nije mogao naplatiti taj iznos zbog nepravilnog rada Općinskog suda u Čabru koji nije proveo rješenje Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-6158/00 od 4. travnja 2002. godine, kojim je P. T. d.o.o. određena zabrana otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina, iako je to rješenje zaprimio 31. svibnja 2002. godine.

 

              Prosuđujući navedena činjenična utvrđenja u smislu čl. 8. ZPP-a sud prvog stupnja ocjenjuje da činjenica što je u zemljišnoj knjizi bilo upisano fiducijarno vlasništvo u korist C. b. u vrijeme zaprimanja navedenog rješenja Općinskog suda u Rijeci od 4. travnja 2002. godine nije bila razlog zbog kojeg sud tu zabranu nije mogao zabilježiti u zemljišnoj knjizi, tim više što je identična zabilježba bila ranije izvršena temeljem rješenja od 19. veljače 2002. godine, unatoč činjenici što je i tada bilo upisano fiducijarno vlasništvo u korist C. b. Pri tom se poziva na odredbu čl. 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i153/09; dalje ZV) te čl. 32. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08; dalje ZZK) ističući da upis potonjeg vlasništva djeluje kao predbilježba prava vlasništva u smislu citiranih odredbi. Dakle, smatra da Općinski sud u Čabru propustivši provesti navedenu zabilježbu zabrane i otuđenja predmetnih nekretnina, a koja je trebala biti zabilježena 31. svibnja 2002. godine, tužitelj kao ovrhovoditelj nije mogao provesti ovrhu citirane presude Općinskog suda u Rijeci na predmetnim nekretninama iz z.k.uloška ... k.o. Č. zbog čega su u odnosu na tužitelja izostali pravni učinci iz odredbe čl. 297. st. 5. OZ-a, tj. zbog čega nije mogao osnovano zatražiti ovrhu radi naplate svoje tražbine bez obzira, a što je nakon određene zabrane treća osoba stekla pravo vlasništva. Prema navedenom sud prvog stupnja, smatra da je tužitelj (ovršenik u navedenom  ovršnom postupku) mogao naplatiti svoju navedenu tražbinu prodajom predmetnih nekretnina da je Općinski sud u Čabru proveo zabilježbu zabrane u zemljišnoj knjizi određenu rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6158/00 od 4. travnja 2002. godine, s obzirom da vrijednost tih nekretnina prema podacima porezne uprave od 16. srpnja 2009. godine iznosi 9.171.158,87 kn, odnosno da premašuje vrijednost tužiteljeve tražbine, vrijednost potraživanja koje je banka imala prema P. T. (5.200.000,00 kn) tako i potraživanje koje je Fond imao prema D.F. d.o.o. (6.900.000,00 kn) tako da su se svi mogli namiriti iz prodaje predmetne nekretnina.

 

              Odlučujući o prigovoru zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je rješenje Općinskog suda u Čabru od 12. veljače 2007. godine, kojim je odbijen prijedlog tužitelja za provedbu ovrhe tužitelju uručeno 2. ožujka 2007. godine, pa smatra da je tužitelj uručenjem navedenog rješenja saznao za štetu i štetnika i da od 2. ožujka 2007. godine za tužitelja počinju teći zastarni rokovi iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08; dalje ZOO), te da s obzirom da je tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnio 20. srpnja 2007. godine, nije došlo do zastare tužiteljeve tražbine.

 

              Glede prigovora tuženika da je tužitelj u predmetnoj tužbi zatražio naplatu kamate na kamatu sud prvog stupnja, utvrđujući sadržaj navedene presude Općinskog suda u Rijeci od 4. travnja 2002. godine, ocjenjuje da iznos od 615.769,00 kn predstavlja iznos koji bi tužitelj mogao namiriti prodajom predmetnih nekretnina da nije bilo propusta Općinskog suda u Čabru pa da upravo taj iznos predstavlja visinu štete prouzročene tužitelju te smatra da na navedeni iznos tužitelju pripada pravo potraživati kamatu u smislu čl. 29. st. 1. ZOO-a s obzirom da se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu na koji iznos štete tužitelju pripada pravo kamate, tj. da se ne radi o potraživanju kamate na kamatu.

 

              Slijedom navedenog odlučuje kao u točki I. izreke dok odluku o troškovima postupka (točka II. izreke) temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              Tuženik u svojoj žalbi navodi da je u trenutku donošenja sporne privremene mjere i dostave iste na provedbu Općinskom sudu u Čabru na prijepornoj nekretnini bilo upisano fiducijarno vlasništvo u korist treće osobe D.F. d.o.o. i to još 1999. godine na temelju čl. 274. Ovršnog zakona iz 1996. godine koji je bio na snazi u vrijeme zaprimanja navedene privremene mjere u z.k. odjelu Općinskog suda u Čabru. Ističe da se citiranom odredbom OZ-a fiducijarno vlasništvo nekretnina upisivalo kao bezuvjetno, a to da u konkretnom slučaju znači da se predmetna privremena mjera nije niti mogla provesti u zemljišnim knjigama jer zemljišnoknjižna isprava nije glasila na ime knjižnog prednika (C. b.) sukladno čl. 40. ZZK-a, pa da je navedenu privremenu mjeru, odnosno njezinu provedbu u zemljišnim knjigama trebalo odbiti jer je vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme zaprimanja navedenog rješenja Općinskog suda u Rijeci, sa stajališta zemljišnoknjižnog prava, bio upisani fiducijarni vjerovnik (C. b.), s obzirom da je na njega preneseno pravo vlasništva predmetnih nekretnina prije zaprimanja navedenog prijedloga za upis.

 

              Podredno smatra da bi provedeni upis bio nekoristan tužitelju sve kada bi se i uzelo da je upisano fiducijarno pravo vlasništva na C. b. temeljem Ovršnog zakona iz 1996. godine imao značaj samo predbilježbe prava vlasništva, i sve da su dopušteni daljnji upisi, kako protiv uknjiženog tako i protiv predbilježenog vlasnika, s obzirom na nespornu činjenicu da je upis predbilježbe vlasništva C. b. brisana 2003. godine, (upisom D.F. d.o.o.) upravo iz razloga što protivnik osiguranja (P. T. d.o.o), kao potonji vlasnik, nije ispunio uvjet, tj. osiguranu tražbinu predlagatelja osiguranja (C. b. d.o.o.) u roku i na način kako je ugovoreno, zbog čega je fiducijarni vlasnik proveo propisani postupak pred javnim bilježnikom i postao punopravni vlasnik predmetnih nekretnina i kao takav iste prodao na javnoj dražbi kako bi namirio svoje dospjelo potraživanje. Ukazuje da je presuda, prema kojoj tužitelj ima potraživanje prema P. T. postala pravomoćna 2006. godine pa smatra pa da niti u slučaju da je Općinski sud u Čabru i upisao privremenu mjeru, ne bi dovelo do povoljnijeg slijeda događaja za tužitelja, jer se brisanjem predbilježbe moraju izbrisati i svi upisi koji su dopušteni u svezi s takvim upisom, kako to određuje čl. 67. st. 1., 2. i 3. ZZK-a, te ukazuje da je predmetnim nekretninama, nakon stjecanja u vlasništvo D.F. d.o.o. kao punopravni vlasnik dalje raspolagao u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima. Osporava i stajalište suda o vrijednosti predmetnih nekretnina i mogućnošću namirenja svih vjerovnika, ističući da je predmetna nekretnina prodana na javnoj dražbi putem javnog bilježnika za iznos od 5.200.000,00 kn, te tvrdi da ni prodajom predmetne nekretnine tužitelj ne bi mogao namiriti svoje potraživanje, s obzirom na postojeće potraživanje C. b.,  tim više što vrijednost predmetnih nekretnina procijenjena od strane porezne uprave ne daje garanciju da bi se iste mogle prodati za procijenjeni iznos. Uz to ističe da tužitelj tijekom postupka nije niti pokušao na drugi način naplatiti svoje potraživanje, niti je dostavio bilo koji dokaz da je ovrhu pokušao na drugim nekretninama ili na drugoj imovini P. T., odnosno da je poduzeo određene mjere u pravcu utvrđivanja ostale imovine P. T.. Smatra da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i nastale štete te ostaje kod istaknutog prigovora zastare pozivajući se na protek objektivnog roka od 5 godina od nastanka štetnog događaja pa do podnošenja tužbe, kao što ostaje i kod prigovora u pogledu dosuđenih kamata na kamate.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio nepravilan rad Općinskog suda u Čabru koji je imao za posljedicu nemogućnost ostvarenja tužiteljeve tražbine. Tvrdi da je sud u presudi naveo jasne i uvjerljive razloge glede odgovornosti tuženika i navedenog propusta Općinskog suda u Čabru. Ističe da bi se upisom zabilježbe zabrane otuđenja učinilo vidljivim da predmetne nekretnine nisu „čiste“ što bi utjecalo na njihovo daljnje otuđenje te smatra da je propust Općinskog suda u Čabru prouzročio nemogućnost namirenja tražbine tužitelja utvrđene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6158/00 u odnosu na kasnijeg stjecatelja tih nekretnina odnosno Fonda.

 

              Pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja nije učinio ni jednu bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9. i 11. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Pravilno je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja utvrdio i činjenično stanje jer tuženik, iako se poziva i na taj žalbeni razlog, sadržaj žalbe ne ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, osnovano tuženik u svojoj žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

              Naime, pravilno sud prvog stupnja u konkretnom slučaju polazi od odredbe čl. 34. st. 4. ZV-a te čl. 32. st. 4. i 5. ZZK-a kao i čl. 277. i čl. 297. st 5. OZ-a, ali pri prosudbi naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja kroz citirane zakonske odredbe gubi iz vida da je još 1999. godine na predmetnim nekretninama bilo upisano fiducijarno pravo vlasništva u korist C. b., te da je taj upis trajao do 2003. godine, dakle i u vrijeme kada je Općinski sud u Čabru zaprimio rješenje Općinskog suda u Rijeci od 4. travnja 2002. godine, tj. kada je propustio odlučiti o prijedlogu za upis privremene mjere, odnosno kada je vlasnik predmetnih nekretnina postao D.F. d.o.o. nakon što je u javnom natječaju provedenom po javnoj bilježnici M. R. postao vlasnikom tih nekretnina. Taj postupak proveden je na zahtjev predlagatelja osiguranja (C. b.) radi naplate njegove tražbine u iznosu od 5.200.000,00 kn, koju tražbinu je i osiguralo prijenosom predmetnih nekretnina u fiducijarno vlasništvo još 1999. godine. Tim nekretninama novi vlasnik (D.F. d.o.o.) mogao je valjano raspolagati, što je i učinio prenoseći predmetne nekretnine u vlasništvo Fonda Z.. Pogrešno stoga sud prvog stupnja ocjenjuje da su u odnosu na tužitelja izostali pravni učinci odredbe čl. 297. st. 5. OZ-a (učinak zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina), jer bez obzira što se kod upisa predbilježbe mogu dopustiti daljnji upisi, kako protiv uknjiženog tako i protiv predbilježenog vlasnika, ukoliko predbilježba bude opravdana, tada se prema odredbi čl. 67. st. 2. ZZK-a s upisom opravdanja po službenoj dužnosti brišu i svi oni upisi koji su protiv uknjiženog vlasnika bili dopušteni nakon časa kada je stigao prijedlog na temelju kojeg je pravo vlasništva bilo predbilježeno. Međutim, ukoliko predbilježba prava vlasništva bude izbrisana po službenoj dužnosti u isto se doba brišu svi upisi koji su dopušteni u svezi s tom predbilježbom (čl. 67. st. 3. ZZK-a). Odredba čl. 67. ZZK-a, primjenjuje se i u ovom slučaju s obzirom da je čl. 32. st. 5. ZZK-a određeno da se u slučaju otuđenja prava vlasništva koje stjecatelj stekne uz ograničenje rokom, zbog čijeg bi isteka trebalo prijeći natrag otuđivatelju ili uz ograničenje uvjetom, čijim bi se ispunjenjem trebalo to dogoditi, na takav upis u svemu primjenjuje odredba st. 4. čl. 32. ZZK-a, s time da se istodobno upisom stjecateljeva vlasništva kao prethodnog upisuje i otuđiteljevo vlasništvo kao potonje. Prema st. 4. citiranog članka vlasništvo ograničeno rokom, čijim će istekom vlasništvo prijeći na stjecatelja odnosno uvjetom čijim bi se ispunjenjem trebalo to dogoditi, upisuje se u korist stjecatelja koji će, pošto istekne rok ili se ispuni uvjet postati vlasnik, s time da će se pri upisu točno navesti rok ili uvjet te naznačiti stjecateljevo vlasništvo kao potonje, a upis potonjeg vlasništva djeluje kao predbilježba vlasništva, s time da će se taj upis moći opravdati tek ako istekne rok ili se ispuni uvjet stjecanja.

 

              U konkretnom slučaju protivnik osiguranja (P. T.) nije ispunila uvjet odnosno nije predlagatelju osiguranja (C. b.) namirila njezinu tražbinu zbog čega je fiducijarni vlasnik putem javnog bilježnika prodao predmetne nekretnine D.F. d.o.o., a D.F. d.o.o. je nakon toga valjano raspolagao u korist Fonda Z., pa iz navedenog razloga ne postoji uzročno posljedična veza između predmetne štete tužitelja (nemogućnosti namirenja tražbine na predmetnim nekretninama P. T. temeljem naprijed citirane presude Općinskog suda u Rijeci) i štetne radnje Općinskog suda u Čabru (neupisivanjem zabilježbe privremene mjere zabrane i otuđenja predmetnih nekretnina) jer sve da je navedena privremena mjera i upisana, tužitelj se ne bi mogao namiriti iz predmetnih nekretnina jer su one još prije zaprimanja navedenog rješenja Općinskog suda u Rijeci Općinskom sudu u Čabru bile prenesene u fiducijarno vlasništvo C. b., dakle radi naplate tražbine te banke, jer tek da je naplatom tražbine C. b. i tužitelj mogao biti namiren u svojoj tražbini tada bi se eventualno moglo govoriti o uzročno posljedičnoj vezi. U konkretnom slučaju predmetna nekretnina prodana je na javnoj dražbi za 5.200.000,00 kn, pa tim više tužitelj nije mogao namiriti svoju tražbinu iz navedene nekretnine. Pri tom se ističe da je irelevantna procijenjena vrijednost predmetnih nekretnina po poreznoj upravi jer procijenjena vrijednost nekretnina nije garancija da će se u postupku javne dražbe postići cijena u visini njihove vrijednosti. Stoga je neosnovan zaključak suda prvog stupnja da vrijednost predmetnih nekretnina premašuje vrijednost tužiteljeve tražbine, vrijednost tražbine C. b. prema P. T. kao i potraživanje Fonda prema D.F. d.o.o.

 

              Prema navedenom zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina koja je eventualno trebala biti provedena 31. svibnja 2002. godine u korist tužitelja imala bi učinke u smislu čl. 297. st. 5. OZ-a tek da je P. T. uredno vratila svoj dug C. b. (fiducijarnom vjerovniku) odnosno ponovno postala vlasnik predmetnih nekretnina. Kako se to nije dogodilo i kako je fiducijarni vlasnik išao u postupak prodaje predmetne nekretnine radi namirenja svoje ranije osigurane tražbine i kako je u tom postupku treća osoba stekla pravo vlasništva, ne postoji uzročno posljedična veza između predmetne štetne radnje i tužiteljeve štete pa je utoliko tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

 

              Osim toga, tuženik u svojoj žalbi osnovano ukazuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao, odnosno da nije ni pokušao dokazati, da je na neki drugi način pokušao naplatiti predmetnu tražbinu niti je dostavio bilo kakav dokaz da je ovrhu pokušao na drugim nekretninama ili na drugoj imovini dužnika P. T., odnosno da P. T. ne raspolaže drugom imovinom odnosno da je poduzeo određene mjere u pravcu utvrđivanja ostale imovine P. T..

 

              Vezano za istaknuti prigovor zastare ističe se da bi bilo prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja prema kojem nije došlo do zastare s obzirom da je presuda Općinskog suda u Rijeci kojom je utvrđena tražbina tužitelja postala pravomoćna 18. veljače 2006. godine i da je tužitelj 2. ožujka 2007. godine saznao da se ne može naplatiti iz predmetnih nekretnina (jer je tek tada saznao za visinu štete), te s obzirom da je predmetna tužba podnesena 20. srpnja 2007. godine.

 

              Vezano za prigovor potraživanja kamate na kamatu ovom sudu ne bi bilo prihvatljivo izneseno stajalište suda prvog stupnja, iako to nije relevantno, s obzirom da je ovaj sud stajališta da nema uzročno posljedične veze između predmetne štete i štetne radnje, jer tužitelj prema naprijed citiranoj presudi Općinskog suda u Rijeci ima tražbinu u iznosu od 70.000,00 DEM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose preciznije navedene u toj presudi pa je tužitelj eventualno, da je njegov tužbeni zahtjev bio osnovan, imao pravo na naplatu glavnice i kamata upravo onako kako je određeno u citiranoj presudi Općinskog suda u Rijeci.

 

              Slijedom iznesenog valjalo je preinačiti pobijanu presudu na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a, a sukladno tome i tuženiku dosuditi troškove parničnog postupka na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

              Troškovi tuženika sastoje se od troška zastupanja na ročištima od 20. listopada 2009. godine, 15. prosinca 2008. godine, 6. listopada 2008. godine, 12. lipnja 2008. godine u iznosu od po 6.160,00 kn temeljem Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04, 37/05, 59/07; dalje Tarifa), trošak zastupanja na ročištu od 20. siječnja 2009. godine temeljem Tbr. 9.t.5. Tarife u iznosu od 1.540,00 kn, trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 6.160,00 kn, odnosno ukupno 32.340,00 kn. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 1. lipnja 2009. godine, podneska od 18. lipnja 2009. godine te podneska od 1. prosinca 2008. godine s obzirom da se radi o ponavljanju ranije istaknutih prigovora odnosno o radnjama koje su se mogle poduzeti na jednom od naprijed navedenih ročišta.

 

              Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

              Rješenje suda prvog stupnja, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci, 28. travnja 2010. godine