Broj: Gž-1839/2010

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud  u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, te sudaca Gorana Milakovića  i Smiljke Premužić kao članova vijeća, temeljem rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ustupanju predmeta Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Su-IV-1126/10-3 od 13. listopada 2010. godine, u pravnoj stvari tužitelja A.Z., pok. P. iz D., D. – P., kojeg zastupa punomoćnik  D.O., odvjetnik iz D., protiv 1. tuženika S.K. iz O., Z., kojeg zastupa punomoćnik D.P., odvjetnik iz D. i 2. tuženika N.B. iz M., D., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž.V.i M.M. iz D., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, br. P-843/08 od 23. ožujka 2010. godine potvrđuje, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2011. godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Žalba tužitelja djelomično se uvažava, a djelomično odbija, pa se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, br. P-843/08 od 23. ožujka 2010. godine potvrđuje, a presuda Općinskog suda u Dubrovniku, br. P-843/08 od 23. ožujka 2010. godine preinačava i sudi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj A.Z., pok. P., vlasnik u cjelini čest. zem. 443/2, 464, 225, 444/1, 445/2, 1033/2, 1034/1, 1034/2, z.ul.br.174. k.o. M., te su tuženici dužni trpjeti da se temeljem ove presude tužitelj kao vlasnik cjeline uknjiži na predmetnim nekretninama brišući do sada uknjižene tuženike, sve to u roku od 15 dana.

 

              Tuženici su dužni tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.380,00 kn u roku od 15 dana."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu i rješenje br. P-843/08 od 23. ožujka 2010. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj A.Z. pok. P. vlasnik u cjelini čest. zem. 443/2, 464, 225, 444/1, 445/2, 1033/2, 1034/1, 1034/2, z.ul.br.174. k.o. M., te su tuženici dužni trpjeti da se temeljem ove presude tužitelj kao vlasnik cjeline uknjiži na predmetnim nekretninama, brišući do sada uknjižene tuženike, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Pobijanim rješenjem br. P-843/08 od 23. ožujka 2010. godine prvostupanjski sud je odbio prijedlog za određivanje privremene mjere koji glasi:

 

"Zabranjuje se tuženicima otuđenje i opterećenje bilo kojeg dijela čest. zem. 443/2, 464, 225, 444/1, 445/2, 1033/2, 1034/1, 1034/2, z.ul.br.174. k.o. M. do pravomoćnosti postupka.

 

Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku da zabilježi ovu mjeru u zemljišnim knjigama.

 

Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnosti okončanja ovog postupka."

 

Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga i predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              2. tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem poriče navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Tužitelj je svoju tužbu i tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva temeljio na činjenicama da osobno i putem svojih pravnih prednika je u posjedu predmetnih nekretnina već više od 30 godina, a koji posjed nitko nikada nije osporavao, pa smatra da je dosjelošću stekao pravo vlasništva istih.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije upisan kao posjednik tih predmetnih nekretnina, isto kao i njegov otac P.Z., te da nije u poštenom posjedu tih nekretnina, a tu činjenicu utvrđuje iskazom tužitelja da je bio svjestan da su ove nekretnine u suvlasništvu P.M., pa konačno ocjenjuje na temelju izvedenih dokaza da tužitelj nije bio u nesmetanom, poštenom posjedu predmetnih nekretnina preko 30 godina, da bi mogao steći pravo vlasništva dosjelošću.

 

              Osnovano tužitelj u svojoj žalbi ističe da se utvrđenja prvostupanjskog suda ne mogu prihvatiti, a pritom tužitelj u žalbi ističe da za to nema utemeljenja u izvedenim dokazima i to iskazima tužitelja, svjedoka I.B., M.B., A.B. i N.B., zbog čega je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava, kada je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev.

 

              Naime, prvostupanjski sud činjenicu posjeda nekretnina zasniva na potvrdi Državne geodetske uprave od 11. kolovoza 2008. godine, iz koje proizlazi da tužitelj nije upisan kao posjednik nekretnina, kao niti njegov otac, no u pobijanoj presudi ne analizira, a niti ocjenjuje iskaze svjedoka koji su o spornim i odlučnim činjenicama samostalnog posjedovanja nekretnina izričito i jasno iskazivali.

 

              Iz iskaza svjedoka Đ.B. proizlazi da se predmetne nekretnine nalaze u M.i taj svjedok se jako dobro sjeća da je otac tužitelja pok. P.Z. na istima sjekao šumu i obrađivao ih. U polju se nalazi loza, a u brdu je šuma, i sada je tužitelj obradio iste nekretnine na način da je na gornjoj strani brda zasadio voćke. Ovaj svjedok zna da je pok. P.M., dok je bila živa, govorila ocu tužitelja da obrađuje njezinu zemlju, a nakon njene smrti da će to biti njegovo. Taj svjedok navodi da su A.Z. i njegov otac u posjedu ovih nekretnina posljednjih 50-tak godina, te da ga nitko nikad u tome nije ometao i te su nekretnine u blizini nekretnina ovoga svjedoka.

 

              Iz iskaza svjedoka I.B. proizlazi da dio predmetnih nekretnina pod nazivom "O.“ gdje se nalaze masline, sada obrađuje tužitelj, a prije njega to je činio otac tužitelja. Druge nekretnine zovu se "G." i na njima je kamenjar, zatim "O." na kojima je šuma, zatim "K." na kojem je kamenjar i predio "G." na kojima je pok. P.Z. sadio lozu. Ovaj svjedok potvrđuje da i danas vidi tužitelja na istim i to kako sadi povrće i obrađuje masline. Tuženika S.K. ne poznaje, a tuženika N.B. je vidio kako sječe šumu, ali u predjelu koji se naziva "D." koji nema veze sa nekretninama koje obrađuje tužitelj.

 

Iz iskaza svjedoka M.B. proizlazi da se predmetne nekretnine nalaze u M. i sada ih obrađuje tužitelj, a prije toga ih je obrađivao otac tužitelja P.Z.. Sve to zna otkada je bio dijete, kada je vodio stoku na ispašu na nekretnine koje se nalaze u blizini njegovih nekretnina, a to je bilo negdje 1960. godine. Po saznanjima ovog svjedoka u brdu postoje čestice zv. "O." na kojima je P.Z. sjekao šumu, te svjedok potvrđuje da svi u selu znaju da su iste nekretnine A., zatim postoje čestice zvane "O.", od kojih je jedna obrađivana, a na drugoj su čuvali krave djeca od pok. P.Z. i to A. i N., zatim u polju se nalazi loza koja je sada napuštena, a koju je obrađivao  P.Z., a kasnije tužitelj A.Z..

 

Svi ovi svjedoci potvrđuju tužiteljeve tvrdnje o njegovom posjedu predmetnih nekretnina koje traje više od 30 godina, a koji posjed nitko nikada nije osporavao, a iskaze tih svjedoka prvostupanjski sud nije ocijenio.

 

Ovakova ocjena iskaza prvostupanjskog suda nije pravilna i ne može se prihvatiti, jer je u suprotnosti s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine",  br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP).

 

              Prema toj odredbi, koje će činjenice uzeti kao dokazane, ocjenjuje prvostupanjski sud  prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

              Prvostupanjski sud nije cijenio iskaze ovih svjedoka, a upravo iz njihovih iskaza proizlazi na koji način je i koliko dugo tužitelj vršio posjed nekretnina u odnosu na koje traži da se utvrdi stjecanje njegovog prava vlasništva dosjelošću.

 

              Odredbom čl. 373 a. st. 1. toč. 2. ZPP-a, koja je izmijenjena odredbom čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", br. 57/11) i koja je stupila na snagu dana 2. lipnja 2011. godine, te se temeljem odredbe čl. 53. tih Izmjena ZPP-a primjenjuje i u ovom postupku, propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako je prema stanju spisa moguće važne činjenice utvrditi i na temelju isprave i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz svih dokaza koji postoje u ovom spisu, a posebice iskaza naprijed navedenih svjedoka, koje prvostupanjski sud pogrešno i bez valjanog razloga nije uzeo u obzir pri utvrđivanju odlučnih činjenica, te iskaza tužitelja koji je potvrđen iskazima navedenih svjedoka, proizlazi činjenica dugogodišnjeg tužiteljevog mirnog i nesmetanog posjeda predmetnih nekretnina najkasnije od 1976. godine.

 

              Naime, svjedoci I.B. i A.B. navode da je predmetne nekretnine pokojni otac tužitelja obrađivao na temelju dogovora s pok. A.Đ., prema kojem je on dozvolio obrađivanje te zemlje dok je živ, a kako iz rješenja o raspoređivanju naknadno pronađene imovine iza pok. A.Đ. koji je umro 1972. godine, proizlazi da je bio suvlasnik u 1/6 dijela predmetnih nekretnina, dok je pok. P.M. koja je umrla 1976. godine bila suvlasnica u 8/12 dijela, te kako je prednik tužitelja P.Z. nastavio i nakon njihove smrti posjedovati i koristiti predmetne nekretnine, što potvrđuju svi saslušani svjedoci  i da ih u tome nitko nije smetao, niti na bilo koji drugi način osporavao pravo posjedovanja tih nekretnina, proizlazi da je tužitelj sa svojim pravnim prednikom bio u samostalnom, poštenom posjedu ovih nekretnina najkasnije od 1976. godine kada je umrla P.M..

 

              Odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) određeno je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promijene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

              Prema odredbi čl. 159. st. 3. ZVDSP koji je u primijeni od 1. siječnja 1997. godine, a isto tako i prema odredbi čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br: 53/91 – dalje: ZOVO) koji je bio u primijeni od 1. rujna 1980. godine pa do stupanja na snagu ZVDSP, samostalni pošteni posjednik nepokretne stvari pravo vlasništva dosjelošću stječe njenim posjedovanjem kroz vrijeme od 20 godina. U vremenskom razdoblju prije 1. rujna 1980. godine stjecanje prava vlasništva prosuđuje se primjenom paragrafa 1452. – 1477. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ). No i prema odredbama tih pravnih pravila i to paragrafa 1468. i 1477., koje se primjenjuju na odgovarajući način koji nije u suprotnosti s odredbama Zakona o zastarjelosti potraživanja, a sve to u skladu s Načelnim mišljenjem Proširene opće sjednice SVS, br. 3/60 od 4. travnja 1960. godine, vrijeme koje je poštenom posjedniku potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iznosi 20 godina.

 

              Da bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva, posjed mora imati i određenu kvalitetu, odnosno mora biti barem savjestan (pošten), time da se prema odredbi paragrafa 328. OGZ-a poštenje posjeda presumira, a isto propisuju i odredbe važećeg ZVDSP-a i to čl. 18. st. 5., pa onaj tko tvrdi suprotno od toga to mora i dokazati.

 

              Tuženici tijekom postupka nisu dokazali da je posjed tužitelja i njegovog pravnog prednika na predmetnim nekretninama nepošten, a činjenica koju ističu tijekom postupka da su na tim nekretninama uvijek bili uknjiženi prednici tuženika, ne dokazuje nepoštenje tužitelja, jer je ta činjenica upisa nečijeg prava vlasništva takova da ne govori sama po sebi o nepoštenju onoga koji posjeduje te nekretnine, jer u suprotnom nikada se ne bi ostvario sadržaj stjecanja prava vlasništva dosjelošću, budući da se u većini slučajeva uvijek netko nalazi upisan na nekretninama koje su predmet stjecanja vlasništva dosjelošću.

 

              Tužitelj je svojim činjeničnim tvrdnjama tijekom postupka doista dokazao da je pok. P.M. dopustila njegovom ocu da posjeduje i koristi nekretnine koje su predmet ovog postupka i kojih je ona bila suvlasnica u 8/12 dijela, time da je otac tužitelja pok. P.Z. te nekretnine posjedovao u cijelosti, pa i u dijelu pok. A.Đ., pa stoga kada bi se i prihvatili navodi tuženika da je to bilo samo do opoziva, tuženici ničime nisu dokazali tko je i kada opozvao predniku tužitelja pravo posjedovanja nekretnina kojih je bio suvlasnik A.Đ. u 1/6 dijela, dok s druge strane svjedoci Đ.B., I. B. i M.B., koji o tome imaju neposredna saznanja, svojim iskazima potvrđuju iskaz tužitelja o tome da je doista on sa svojim prednikom ocem P.Z. bio u samostalnom poštenom posjedu predmetnih nekretnina najkasnije od 1976. godine, kada je umrla P.M., pa je posjedovanjem tih nekretnina više od 20 godina stekao pravo vlasništva tih nekretnina dosjelošću.

 

              Da su tuženici doista vršili posjedovne čine na ovim nekretninama, onda bi zasigurno tražili posjedovnu zaštitu, jer te nekretnine posjeduje tužitelj i njegov prednik, no iz iskaza saslušanih svjedoka M.B., I.P., A.B., N.B., ne proizlazi da su tuženici uopće bili u posjedu tih nekretnina, a iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. P.M. proizlazi da je tek rješenjem od 25. travnja 2008. godine tuženik S.K. proglašen za njenog nasljednika u 4/6 dijela predmetnih nekretnina kojih je ona bila vlasnica, a već do tada tužitelj je sa svojim pravnim prednikom samostalno i pošteno posjedujući ove nekretnine stekao pravo vlasništva dosjelošću.

 

              Ovakovo utvrđenje ovog drugostupanjskog suda ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka I.P. koji navodi da nekretnine zvane "K." posjeduje N.B. koji tamo često bere drva, jer iz iskaza drugih svjedoka i to I.B. koji svojim iskazom potvrđuje iskaz tužitelja, proizlazi da je na nekretnini zvanoj "K." u naravi kamenjar, gdje se odvodila stoka na ispašu, a svjedok I.B. navodi da je tuženik N.B. šumu sjekao u predjelu "D." i te nekretnine nisu predmet ovog postupka.

 

              Slijedom naprijed navedenog, na temelju odredbe čl. 373 a. st. 1. toč. 2. ZPP-a valjalo je uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              U odnosu na žalbu tužitelja na pobijano rješenje kojim se odbija njegov prijedlog za određivanje privremene mjere, tu je žalbu valjalo odbiti, jer tužitelj nije učinio vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere tuženik spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, u smislu čl. 298. OZ-a.

 

Budući da je preinačena prvostupanjska presuda, valjalo je preinačiti i odluku parničnim troškovima.

 

Tužitelj je u odnosu na glavnu stvar u ovoj parnici u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, dok u odnosu na prijedlog za izdavanje privremene mjere nije uspio, no to ne utječe i ne dovodi do većih troškova postupka. Tužitelj je imao troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn i troškove za zastupanje na 6 ročišta u iznosu od 4.500,00 kn, što ukupno iznosi 5.250,00 kn, te trošak PDV-a od 23%, što iznosi 1.207,50 kn. Ti su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br: 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09 – dalje: Odvjetnička Tarifa) važećim u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji u postupku i to Tbr. 7. i 8. i bili su potrebni radi vođenja ovog postupka.

 

U Bjelovaru, dana 9. lipnja 2011. godine