Broj: Gžo-658/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d. S., zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u S., protiv tuženika D. T., iz V., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., radi namirenja potraživanja iz založene stvari, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Sinju broj V P-6/05 od 10. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj VP-6/05 od 10. svibnja 2010. u pobijanom dijelu kojim je tuženik obvezan dopustiti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 653.816,26 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i to sudskom prodajom založene stvari - nekretnine u vlasništvu tuženika kako je to pobliže opisano u točki I.1. izreke pobijane odluke.

 

II Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Sinju broj V P-6/05 od 10. svibnja 2010. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za više traženo do iznosa od 759.322,56 kn (točka II. izreke) i sudi:

 

"Nalaže se tuženiku dopustiti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 105.506,30 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 17. prosinca 2004. do isplate i to sudskom prodajom založene stvari - nekretnine u vlasništvu tuženika; dok se za više zatraženu zateznu kamatu od 21. travnja do 16. prosinca 2004. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

 

III Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 79.234,29 kn.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom obvezan tuženik dopustiti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 653.816,26 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i to sudskom prodajom založene stvari - nekretnine u vlasništvu tuženika te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 60.683,19 kn, a sve kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

 

Za više traženo a do iznosa 759.322,56 kn tužbeni je zahtjev odbijen (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev žali se tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Žalbu podnosi i tuženik u dijelu presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužba odbaci podredno, da se odluka ukine.

 

U odgovoru na žalbu tuženik pobija navode žalbe u cijelosti i predlaže istu odbiti.

 

Žalba tuženika je neosnovana a žalba tužitelja je osnovana.

 

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za dopuštenje namirenja tražbine tužitelja u iznosu od 759.322,56 kn sudskom prodajom založene stvari - nekretnine u vlasništvu tuženika a na ime utvrđenog manjka trgovačke radnje M. V., T., vlasništvo supruge tuženika a u svojstvu tuženika kao založnog dužnika.

 

Iz procesne građe proizlazi:

 

- da su tužitelj, N. T. vlasnica trgovačke radnje M. i D. T. kao založni dužnik, sklopili dana 15. prosinca 1998. Ugovor o franšizi broj 902/98, te da je, među ostalim, ugovoreno osiguranje tražbine tužitelja naspram obrta hipotekom na nekretnini tuženika;

 

- da je tužitelj dana 16. travnja 2004. postavio zaštitara u spomenutoj trgovini;

 

- da je Izviješćem o popisu robe od 19. travnja 2004. utvrđen manjak u iznosu od 593.190,00 kn a ponovnim popisom od 17. prosinca 2004. i još 105.506,30 kn;

 

- da je izvansudskom nagodbom od 21. travnja 2004. usuglašena činjenica o visini manjka u iznosu od 593.190,00 kn kao i činjenica nepolaganja utrška na žiro račun tužitelja u iznosu od 60.626,26 kn, a dodatkom od 12. svibnja 2004. tuženik se obvezao vratiti dug do 11. lipnja 2004.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u obvezi dopustiti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 653.816,26 kn sa pripadajućom zateznom kamatom obrazlažući isto prvenstveno odredbama izvansudske nagodbe; dok je za više traženo zahtjev odbio smatrajući da se tužitelj obvezao podnijeti kaznenu prijavu i hipotekarnu tužbu i povući robu iz prodavaonice što nije učinio pa da tako ovaj dio tužbenog traženja nema uporišta u poslovanju stranaka.

 

Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da založnu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti kako to određuje članak 297. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV).

 

Prema odredbi članka 338. stavka 1. ZV-a u slučaju kada vjerovnik nema ovršni naslov treba prethodno u parničnom postupku ishoditi pravomoćnu presudu kojom će hipotekarnom dužniku biti naložena dužnost trpjeti namirenje iz vrijednosti nekretnine ili tražbinu osobno namiriti. Pri tome, opseg i visina tražbine utvrđuje se prema stanju u vrijeme zaključenja raspravljanja.

 

Dužnik može u parnici isticati sve prigovore koji se odnose na sami pravni posao (dospjelost  i postojanje tražbine, prestanak tražbine i sl.) kao i one vezane uz samu hipoteku (nevaljalost upisa i sl.) a ako je riječ o hipotekarnom dužniku može istaći i prigovore koje ima iz osobnog odnosa sa vjerovnikom (odricanje od duga, prijeboj i sl.). Hipotekarna tužba ne zastarijeva.

 

U odredbi članka 368. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) a kojega je ovdje za primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) izričito je propisano da kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti iz opterećene stvari samo ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Javna knjiga pak u smislu navedene odredbe smatra se i zemljišna knjiga u kojoj je u konkretnom slučaju upisana hipoteka u korist tužitelja.

 

U odnosu na žalbu tuženika za istaći je da je kod činjenice insuficijentne dokumentacije (napose nedostatka paragon blokova, trgovačke knjige koja nije vođena i dr.) sam tuženik odnosno dužnik tražbine kriv za ovakovo stanje visine utužene tražbine kako je utvrđeno po vještaku financijske struke, jer niti su vođene trgovačke knjige, jer nije predavan dnevni utržak i jer novac dobiven prodajom robe koja je roba vlasništvo tužitelja sve dok je ne kupi, plati i odnese kupac, nije predavan tužitelju sukladno ugovoru o franšizi.

 

Netočno je da tužitelj mora prvenstveno tužiti dužnika pa tek onda hipotekarnog dužnika jer, kod činjenice da dužnik očito nema namjeru platiti dugovano, kod činjenice da su dužnik i tuženik bračni drugovi, kod činjenice da je tražbina osigurana hipotekom, to tužitelj ima pravo izbora glede potraživanja dugovanog a u konkretnom slučaju radi se o hipotekarnoj tužbi koja može biti usmjerena samo prema hipotekarnom dužniku.

 

Glede pak, prigovora zastare za navesti je da su i dužnik i tuženik priznali izvansudskom nagodbom od 21. travnja 2004. u kojoj su i potpise ovjerili kod javnog bilježnika svoje dugovanje te je na taj način došlo do priznanja i eventualno zastarjelog dijela tražbine a kako kamata teče od 12. lipnja 2004. na iznos od 593.190,00 kn i iznos od 60.626,26 kn to ovaj prigovor tuženika nema argumente u stanju predmeta kakvo jeste.

 

Stoga je, obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija u dijelu kojim je tuženik obvezan dopustiti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 653.816,26 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi u tom pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

S druge strane, s pravom tužitelj osporava pobijanu odluku u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za iznos od 105.506,30 kn koji manjak je ustanovljen Izviješćem o popisu robe od 17. prosinca 2004. jer je tužitelj očito postavio zaštitara glede robe koju je zatekao u trgovini dok drugu robu koja se nalazila izvan trgovine a za koju je u jednom dijelu utvrđeno da je naručena i isporučena od strane tužitelja i izdat račun kupovnina nije plaćena tužitelju, također rezultat upravo poslovanja parničnih stranaka jer je, kako je to naprijed iznijeto, sva roba do prodaje kupcu vlasništvo tužitelja.

 

U tom smislu za otkloniti je i sve prigovore glede uračunavanja PDV-a i dr. jer se dakle, radi o robi vlasništvo tužitelja zbog čega je isti obveznik plaćanja PDV-a (trgovac je prema Ugovoru obveznik plaćanja PDV-a na ostvarenu dobit ali to nije isto) koji PDV je kod činjenice da je roba prodana prebačen na kupca, ali trgovac taj novac nije doznačio na račun tužitelja te je po vještaku utvrđeni manjak u cijelosti dosuditi tužitelju.

 

Stoga je trebalo prihvatiti žalbu tužitelja te preinačiti presudu u pobijanom dijelu točki II. izreke i tužbeni zahtjev tužitelja i u tom preostalom dijelu prihvatiti (izuzev u dijelu odluke o kamatama te istu priznati od dana kada je inventurom određen iznos manjka), temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a jer je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Kako je preinačena odluka o meritumu stvari na način da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom traženju (izuzev neznatno u dijelu sporedne tražbine), to je u smislu odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a trebalo tužitelju priznati cjelokupni po sudu prvog stupnja pravilno izračunati trošak u iznosu od 79.234,29 kn.

 

U Splitu 1. rujna 2011.