Broj: Gž x-972/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Blaženke Rilov Ćurin, kao predsjednika vijeća, Sovjetke Režić, kao suca izvjestitelja i Miha Mratovića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Z. iz S., zastupane po punomoćniku V. V., odvjetniku u S., protiv tuženika C. B. d.d. Z., Podružnica S., radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu IP-87/06 od 23. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i pobijana presuda potvrđuje u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 38.250,00 EUR-a sa zateznim kamatama od 21. rujna 2000. do isplate.

 

Žali se tužiteljica pobijajući presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 i 57/11 ‑ dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odnosno ukine.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu 1/2 dijela oročenog deviznog iznosa (150.000 DEM) koji je njen suprug, M. Z. imao kod C. B. d.d., Podružnice u S., a koji je, prema sporazumu sklopljenim sa tom bankom dao kao zalog za bančinu tražbinu spram dužnika - zajmoprimca L. A. d.o.o. S., koji je od zalogodavca i naplaćen u visini vrijednosti zaloga.

 

Tužiteljica, naime tvrdi da je taj devizni depozit rezultat štednje od zarade koju su ona i suprug ostvarili za vrijeme trajanja bračne zajednice pa da tuženik nije imao valjane pravne osnove da prilikom realizacije ugovorenog prava zaloga izvrši naplatu na oročenom depozitu u punom iznosu jer se radilo o zajedničkoj stečevini u kojoj je suvlasnički dio izjednačen s dijelom založnog dužnika. Njena se tvrdnja zapravo svodi na osporavanje valjanosti ugovora o zalogu u dijelu koji se odnosi na polovinu deviznog depozita kojom zalogodavac nije mogao disponirati, što potkrjepljuje sadržajem ugovora o oročenom depozitu od 28. prosinca 1998. kojima je raniji jedinstveni depozit razdvojen na više osoba: tužiteljicu, njenog supruga i kćerku.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužiteljičin zahtjev nakon što je utvrdio da je:

- do „razdvajanja“ deponiranog iznosa došlo stoga što je banka u uvjetima nestabilnosti izišla u susret komitentu (Vlada Republike Hrvatske je jamčila za štedne uloge do visine od 100.000,00 kuna u slučaju propasti banke), ali ne zato da bi se zalog ograničio na 1/3 ranijeg iznosa;

- tužiteljica bila upoznata sa stanjem na deviznom depozitu koji je glasio na ime njenog supruga kao i sa činjenicom da je on tim iznosom raspolagao na način da ga je dao kao zalog za osiguranje tuženikove tražbine prema zajmoprimcu čime se ima uzeti da je sa takvim raspolaganjem bila prešutno suglasna.

 

Pritom se prvostupanjski sud poziva na odredbe članka 299. i članka 301. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08 i 153/09 – dalje: ZV) kojima je propisana neodvojivost založnog prava od založene stvari te funkcija cjeline založene stvari kao osiguranja.

 

Razlozi koje je dao prvostupanjski sud u pogledu postojanja zaloga na čitavom depozitu te značaja okolnosti da je naknadno došlo do cijepanja tog depozita, prema ocjeni ovog suda još nisu dovoljni za odbijanje tužbenog zahtjeva koji je utemeljen na zahtjevu da se bez pravnog učinka proglasi disponiranje njenim suvlasničkim dijelom deponiranog deviznog iznosa kao bračne stečevine.

 

Odluka o tužbenom zahtjevu ovisi, naime od odgovora na krucijalno pitanje: je li tužiteljica doista bila suvlasnica deponiranog iznosa te, ukoliko jest, je li njen suprug bio ovlašten opteretiti zalogom i njezin dio.

 

Prema odredbi članka 306. ZV-a zalog se izvodi iz prava vlasništva založene stvari.

 

Prema stavak 2. navedenog članka, kad se zalaže stvar u suvlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika traži se suglasnost svih suvlasnika za davanje te stvari u zalog.

 

U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud utvrdio davši za to uvjerljive razloge: da je tužiteljica bila upoznata sa stanjem depozita te da je, makar konkludentnim radnjama pristala da deponirani iznos bude dat kao zalog za dug vlasnika tvrtke koja je uzela zajam kod tužene banke.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu a pobijanu presudu potvrditi.

 

U Splitu 17. studenog 2011.