Broj: Gž-142/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Mire Čavajda kao predsjednika vijeća, te Hedvige Reisz kao suca izvjestitelja i Josipa Frajlića kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja O. k. d.d. O., …, koga zastupaju odvjetnici D. Š., I. K. i B. R. iz O. d. iz O., protiv tužene R. H., koju zastupa O. d. o. iz V., G. u. o., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Valpovu, Stalna služba u Donjem Miholjcu od 31. svibnja 2011. godine broj P-773/10-10, u sjednici vijeća održanoj dana 26. siječnja 2012. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Valpovu, Stalna služba u Donjem Miholjcu pod brojem P-773/10-10 od 31. svibnja 2011. godine i sudi:

 

              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              "I/ Utvrđuje se da je nevaljana uknjižba prava vlasništva tuženika na nekretninama upisanim u zk.ul. … k.o. D. M. i to kč.br. … u naravi stovarište K., kčbr. … u naravi put K. površine 3057 m2 i kčbr. … u naravi stovarište K. površine 52934 k.o D. M. provedena temeljem rješenja Općinskog suda u V., Z. k. odjel D. M. br. Z-… od 3. kolovoza 2009. godine, te uknjižba predmetnih nekretnina kao javnog vodnog dobra, što je tuženik dužan priznati, te trpjeti uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja koje je bilo prije naprijed navedene uknjižbe upisom kao vlasnika tužitelja O.-K. d.d. O., kao pravnog sljednika ranije označenog Društveno vlasništvo – korisnik D. p. D. M., D. M., …, sve u roku od 15 dana."

 

              kao neosnovan.

 

              Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.125,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suđeno je:

 

              "I/ Utvrđuje se da je nevaljana uknjižba prava vlasništva tuženika na nekretninama upisanim u zk.ul. … k.o. D. M. i to kč.br. … u naravi stovarište K., kčbr. … u naravi put Krnjak površine 3057 m2 i kčbr. … u naravi stovarište K. površine 52934 k.o D. M. provedena temeljem rješenja Općinskog suda u V., Z. k. odjel D. M. br. Z-… od 3. kolovoza 2009. godine, te uknjižba predmetnih nekretnina kao javnog vodnog dobra, što je tuženik dužan priznati, te trpjeti uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja koje je bilo prije naprijed navedene uknjižbe upisom kao vlasnika tužitelja O.-K. d.d. O., kao pravnog sljednika ranije označenog Društveno vlasništvo – korisnik D. p. D. M., D. M., …, sve u roku od 15 dana.

 

              II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični postupak u iznosu od 17.633,24 kn u roku od 15 dana.

 

              III/ Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija."

 

              Protiv te presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga u smislu čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11- dalje ZPP).

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              U smislu čl. 7. te čl. 219. ZPP svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima utvrđuje te činjenice ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

              Tokom postupka tužitelj suprotno zaključku prvostupanjskog suda nije uspio dokazati svoje tvrdnje o odlučnim činjenica. Tužitelj u tužbi tvrdi da kčbr. …, … i … sve upisane u zk.ul. … k.o. D. M. ukupne površine od 76094 m2 predstavljaju nekretnine koje su bile u korištenju društvenog poduzeća D. p. D. M.

 

              Nije sporno da je 1992. godine temeljem Odluke RS došlo do pripajanja DP "D. p." D. M. s DP "K. O." te proširenja djelatnosti, te je izvršen upis ove promjene u trgovački registar novog imena nositelja poduzeća DP "O. K." p. o. O..

 

              Nije sporno da je u 1993. godini odnosno rješenjem 1994. godine Hrvatski Fond za privatizaciju izdao rješenje s kojim se daje suglasnost DP "O. K." O. za provedbu privatizacije te da se isto pretvara u dioničarsko društvo.

 

              Među strankama je sporna tvrdnja tužitelja da je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća procijenjena u vrijednost društvenog kapitala i nekretnina iz zk.ul. … k.o. D. M. ukupne površine od 76094 m2.

 

              Tužitelj tu svoju tvrdnju dokazuje elaboratom o procjeni vrijednosti poduzeća, i to točka 32. elaborata.

 

              Međutim, upravo iz priloženog elaborata (str. 38 sudskog spisa) ta tvrdnja tužitelja nesumnjivo ne proizlazi, a tužena ju je u cijelosti osporila.

 

              Naime, prema priloženom elaboratu slijedi da su u kapital društva ušle kčbr. … i … k.o. D. M. RJ D. p. D. M. upisane u zk.ul.br. … a ukupna površina dvije čestice iznosi 29696 m2.

             

              U samom elaboratu se navodi da se u stvari radi o površini od 76094 m2 u koju površinu da je uključen i put od 3057 m2 te uzvodni deponij Š. površine 20103 m2 za koje da nisu priloženi dokazi vlasništva.

 

              Tokom postupka provedeno je i vještačenje kojim je tužitelj dokazivao da se upravo radi o navedenoj površini koja da je bila u posjedu RJ D. p. te da se radi o starim česticama koje odgovaraju novim, upisanim sada u k.o. … D. M.

 

              Nakon provedenog vještačenja vještak u svom nalazu nije mogao potvrditi tvrdnju tuženika da li površina novih čestica odgovara površini starih čestica, odnosno stanju poslije komasacije koja je vršena još 1987. godine jer vještak nije mogao pronaći niti u katastru niti u zemljišnoj knjizi podatke za kčbr. …. Pritom se ukazuje da je spisu priložen prijavni list za katastar nakon izvršene premjere 1987. godine gdje je na strani 59 sudskog spisa navedena rekapitalizacija novih čestica koje formiraju separaciju sa stovarištem šljunka i pijeska te pristanište za brodove i pristupni put šljunčari RO D. p. D. M. te da sada kčbr. …, …, …, …, … ukupne površine od 54233 m2 i kčbr. … koja predstavlja društveno vlasništvo javno dobro – put i kanali od 4727 m2 imaju ukupnu površinu od 58960 m2. Dakle ukupna površina koju je na korištenju po novoj parcelaciji izvršenoj 1987. godine imala RO "D. p." iznosila je 58960 m2 i to zajedno sa kčbr. … koja je predstavljala javno dobro – put i kanali.

 

              U smislu tako utvrđenih činjenica tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu na kojoj temelji svoj zahtjev, a to je da su predmetne čestice nastale iz starih čestica i to … i … iz kčbr. … zk.ul.br. … k.o. D. M. i da su u ukupnoj površini od 76094 m2 procijenjene u kapital društva u postupku privatizacije.

 

              Tužitelj ne posjeduje rješenje Fonda za privatizaciju kojim bi bilo utvrđeno da bi predmetne nekretnine bile procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu čl. 42. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96, 73/00), a takvo rješenje služi za upis nekretnina u zemljišne knjige odnosno polaganje u knjige isprava i predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 55. st. 1. b. Zakona o zemljišnim knjiga ("Narodne novine" broj 91/96, 107/07).

 

              Tužitelj se nije upisao kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišne knjige tako da su se predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja zahtjeva, ovdje tuženika, zemljišno knjižnom sudu za otpis i pripis predmetnih nekretnina na temelju čl. 61. Zakona o vodama, kao javno dobro pod upravom Hrvatskih voda, vodile kao društveno vlasništvo s pravom korištenja D. p. D. M.

 

              Upravo ta činjenica, da je tužitelj navodno izvršio privatizaciju predmetnih nekretnina 1993/94. godine, a da predmetne nekretnine nikad nisu upisane u zemljišne knjige kao vlasništvo tužitelja govore u prilog tvrdnji žalitelja da tužitelj nije u ovom postupku dokazao da se na zakonom predviđen način pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na predmetnim nekretninama pretvorilo u pravo vlasništva tužitelja.

 

              Prema čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 38/09, 153/09) pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postala je pretvorbom nositelja tog prava, pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dosadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari ako je stvar podobna biti predmet prava vlasništva, osim ako posebno zakonom nije određeno drugačije. Prema st. 2. istog zakonskog članka, pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postoji stupanjem na snagu toga Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, korištenja, odnosno raspolaganja na toj stvari ako posebno zakonom nije određeno drugačije.

 

              Međutim odredbe čl. 360. do 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne primjenjuju se na stvari koje nisu uneseni u društveni kapital pravne osobe u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenog poduzeća (čl. 390. st. 1. ZV). I prema čl. 390. ZV trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital društva prilikom pretvorbe vlasništva. Dakle, nužne pretpostavke bez kojih nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva je procjena vrijednosti predmetnih nekretnina u društveni kapital. Ovu činjenicu tužitelj je trebao nesumnjivo dokazati materijalnim dokazima, a što nije.

 

              Dana 1. siječnja 1996. godine stupio je na snagu Zakon o vodama ("Narodne novine" broj 107/95 i 150/05), te je istim regulirano da je vodno dobro dobro od interesa za Republiku Hrvatsku (čl. 57. ZOV) a predstavlja skup zemljišnih čestica koje obuhvaća vodonosna i napuštena korita površinskih i kopnenih voda uređeni inundacijski pojasi, neuređeni inundacijski pojas, te otoci koji su nastali ili nastanu u vodonosnom koritu presušenjem vode njihovom diobom na više rukavaca, naplavljivanjem zemljišta ili ljudskim djelovanjem.

 

              Pripadnost određene zemljišne čestice vodnom dobru uređuje se rješenjem nadležnog upravnog tijela (čl. 38. st. 1. i 2. ZV), prema prethodnom mišljenju Hrvatskih voda.

 

              Na nekretninama koje su vodno dobro u smislu ZOV i na kojima postoji pravo vlasništva drugih fizičkih i pravnih osoba (osim nekretnina koje su javno vodno dobro i kao tako je u vlasništvu RH i neotuđivo) njezini vlasnici su dužni dopustiti njihovo korištenje za sve radnje predviđene za održavanje i poboljšanje vodnog režima. Dakle njihovo vlasništvo i stvarna prava mogu biti ograničena u skladu sa posebnim zakonom (čl. 59. u vezi sa čl. 106. do 112. ZOV). Na nekretninama koje su vodno dobro, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa te u slučaju korištenja tog prava nekretnine prelaze u pravni status javnog vodnog dobra.

 

              Koja zemljišno knjižna čestica predstavlja vodno dobro i kada je zemljišno knjižna čestica ili njezin dio prestao biti vodno dobro, određuje rješenjem Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva temeljem čl. 58. Zakona o vodama.

 

              U postupku je tužena dokazala da je zemljišno knjižni sud upis, otpis i pripis predmetne nekretnine kao nekretnine javno vodno dobro s pravom prvokupa Republike Hrvatske, izvršio na pismeni zahtjev Općinskog državnog odvjetništva temeljem rješenja nadležnog upravnog tijela od 27. travnja 2009. godine a s kojim je utvrđeno da se predmetne nekretnine nalaze unutar granica uređenog i neuređenog inundacijskog pojasa.

 

              Stoga i prema mišljenju ovog suda, da li je ili nije predmetno zemljište vodno dobro ne može ocjenjivati sud već je za to nadležno tijelo u upravnom postupku.

 

              Ako tužitelj smatra da predmetne nekretnine nisu u režimu vodnog dobra trebao je pokrenuti upravnu tužbu, ako za to ima interes, s obzirom na gore izloženo.

 

              Kako je dakle bitne činjenice ovaj sud utvrdio temeljem izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku, no iz istih je prvostupanjski sud izveo nepravilne zaključke i primijenio pogrešno materijalno pravo, to je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu.

 

              Pritom se ističe da je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan (čl. 188. st. 2. ZPP).

 

              Prvostupanjski je sud usvojio prvi od eventualno istaknutih zahtjeva pa nije bio ovlašten odlučivati o ostalim. Stoga i ovaj sud preinačavajući presudu i odbijajući prvi od tako istaknutih zahtjeva nije ovlašten odlučivati o ostalim zahtjevima.

 

              Postupajući u smislu čl. 166. ZPP valjalo je odlučiti i o trošku cijelog postupka. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP. Trošak tuženika čini odgovor na tužbu od 2.500,00 kn, pristup na tri ročišta (14. veljače 2011, 14. kolovoza 2011, 25. svibnja 2011. godine) po 2.500,00 kn za svaki pristup, te trošak sastava žalbe od 3.125,00 kn ili ukupno 13.125,00 kn.

 

              U smislu izloženog odlučeno je kao u izreci temeljem čl. 373. a. ZPP.

 

U Osijeku, dana 26. siječnja 2012. godine.