Broj: Gžx-211/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Andree Boras-Ivanišević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz S., zastupanog po punomoćniku J. A. M., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. D. P. M. d.o.o. V., zastupanog po punomoćniku D. Z., odvjetniku u V., 2. M. V. iz G., BiH, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. S. i M. S. u S., 3. Z. B. d.d. Z., zastupana po punomoćniku D. S., dipl. iur., isti na adresi tuženika 3., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave te proglašenja ništetnosti ugovora o kreditu uz fiducijalno osiguranje, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Supetru broj P-261/07 od 12. srpnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Supetru broj P-261/07 od 12. srpnja 2011.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je I. L. iz S., vlasnik nekretnina označenih u zemljišnim knjigama kao čest. zem. 2089/1 čest. zem. 2089/2, čest. zem. 2089/3, čest. zem. 2089/4, čest. zem. 2089/5, čest. zem. 2089/6, čest. zem. 2087/1, čest. zem. 2087/2 i čest. zgr. 476, sve Z.U. 1659, k.o. S. za cijelo (točka I./1.), da se nalaže tuženiku 1. D. P. M. d.o.o., M., i tuženiku 3. Z. B. d.d. Z., da tužitelju u roku od 15 dana izdaju tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja na navedenim nekretninama 1. uz istodobni izbris uknjiženog vlasničkog prava s imena tuženika 1. i 3. u protivnom takvu ispravu zamijenit će ova presuda (točka I./2. izreke) i na utvrđenje da je ugovor o kreditu uz fiducijalno osiguranje ovjeren od strane javnog bilježnika A. K. od dana 3. studenoga 2002. u cijelosti ništetan, odnosno ništav u odnosu na tuženika 1. D. P. M. d.o.o., te isti ne proizvodi pravne učinke, pa se nalaže uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i brisanje fiducijalnog prava vlasništva tuženika 3. vrhom nekretnina čest. zem. 2098/1/2/3/4/5/6 te čest. zem. 2087/1/2 i čest. zgr. 476 k.o. S. uz upis prava vlasništva na D. P. M. d.o.o. M., (točka I./3. izreke). Istom presudom nalaže se tužitelju da tuženiku 1. D. P. M. d.o.o. naknadi parnični trošak u iznosu od 493.845,00 kuna, te tuženiku 2. M. V. u iznosu od 201.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana (točka II. Izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva s ročišta od 29. lipnja 2010.

 

Tužitelj pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08  i 57/11, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da drugostupanjski sud ukine presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženici 1. i 3. osporili su navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik nekretnina označenih kao čest. zem. 2098/1/2/3/4/5/6, čest. zem. 2087/1/2 i čest. zgr. 476 k.o. S. i da mu tuženici 1. i 3. izdaju tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina, te da je ugovor o kreditu uz fiducijalno osiguranje od 3. studenog 2002. ništav u odnosu na tuženika 1. kao i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

Pri donošenju predmetne presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i to kako ona na koju ovaj sud  pazi po službenoj dužnosti tako ni ona na koju se upire žalbom. Naime, pobijana odluka sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja, a primjena materijalnog prava se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju pred prvostupanjskim sudom, pa stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Tužitelj kao temelj stjecanja prava vlasništva predmetnih nekretnina ističe kupoprodajni ugovor od 28. lipnja 2004. kojeg je kao kupac zaključio s prodavateljem D. P. M. d.o.o., a kako sud prvog stupnja smatra da je navedeni ugovor protivan odredbi članka 275. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99 i 42/00, dalje u tekstu: OZ) i članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, dalje u tekstu: ZV), i da je stoga ništav, to je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I./1. i 2. izreke presude.

 

Nadalje, kako je ugovor o kreditu uz fiducijalno osiguranje od 16. travnja 2002. sklopljen između Z. B. kao kreditora te Ž. H. kao korisnika kredita i D. P. M. d.o.o. kao sudužnika, i kako u to vrijeme Ž. H. kao direktor D. P. M. d.o.o. nije imao nikakva ograničenja u vezi zastupanja tuženika 1. D. P. M. d.o.o. u pravnom prometu prema trećim osobama niti je  takvo ograničenje bilo upisano u sudskom registru, to je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je taj ugovor ništav.

 

Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tužitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

 

U konkretnom slučaju proizlazi da je pod poslovnim brojem Z-612/02 kao fiducijarni vlasnik predmetnih nekretnina upisan tuženik 3. Z. B. uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva predmetnih nekretnina izvršen radi osiguranja tražbine vjerovnika u iznosu od 300.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju HNB važeći na dan plaćanje tražbine, redovne kamate po promjenjivoj stopi, interkalarne kamate po stopi jednakoj redovnoj kamati, kamate po dospijeću po promjenjivoj stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnoj stopi kreditora i ostalim nuzgredicama, a sukladno odredbama članka 274. stavka 4. i 5. Ovršnog zakona. Naime, ugovor o kreditu uz fiducijalno osiguranje od 16. travnja 2002. sklopljen je između Z. B. kao kreditora, Ž. H. kao korisnika kredita i D. P. M. d.o.o. kao sudužnika kojim kreditor odobrava korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 300.000,00 EUR-a, a radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora prema korisniku kredita, D. P. M. d.o.o. prenosi u vlasništvo Z. B. kao kreditora predmetne nekretnine.

 

Prema odredbi članka 30. stavka 1. ZV-a pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari ili koristima od nje, čini što ga je volja, te da svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ili zakonskim ograničenjima.

 

Odredbom članka 275. stavka 1. OZ-a propisano je da ako sporazumom o osiguranju novčane tražbine vjerovnika odnosno prijenosom prava vlasništva radi osiguranja te novčane tražbine nije drukčije određeno, protivnik osiguranja i dalje je ovlašten koristiti stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, a predlagatelj osiguranja nije ovlašten stvar otuđiti ili opteretiti.

 

Znači protivniku osiguranja (tuženik 1.) kao potonjem vlasniku ostaje jedino pravo koristiti nekretnine koje su bile predmetom prijenosa prava vlasništva u svrhu osiguranja te stoga iste ne može otuđiti.

 

S obzirom da je ograničenje upisano u zemljišnoj knjizi (Z-612/02) isto djeluje prema svime, pa stoga tužitelj ugovorom od 28. lipnja 2004. nije mogao steći vlasništvo nekretnina. Naime, tužitelj navedenim ugovorom nije mogao kupiti predmetne nekretnine budući da prodavatelj - tuženik 1. D. P. M. d.o.o. u tom trenutku nije vlasnik. Tužitelj je mogao kupiti te nekretnine jedino od tuženika 3. Z. B. d.d., (fiducijarni vlasnik) pa je kupoprodajni ugovor od 28. lipnja 2004. ništav (članak 103. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, a koje odredbe se primjenjuju sukladno odredbi članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) slijedom čega i ne proizvodi pravne učinke, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina i da mu tuženici 1. i 3. izdaju tabularnu ispravu za uknjižbu vlasništva tih nekretnina.

 

Na traženje tužitelja da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu uz fiducijalno osiguranje od 16. travnja 2002. zbog toga što je ugovor potpisao Ž. H. osobno u svoje ime kao zajmoprimatelj i kao tadašnji z.z. sudužnika D. P. M. d.o.o. - tuženika 1. odnosno u ime protivnika osiguranja za navesti je da odredbe Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99) kako članka 41. tako ni članka 49. ne ukazuje da taj ugovor nije sklopljen u skladu sa zakonom. Odredba članka 41. ZTD-a propisuje koja su osobe ovlašteni zastupnici za zastupanje trgovačkih društava po zakonu, a odredba članka 49. ZTD-a propisuje uvjete za sklapanje ugovora prokuriste sa samim sobom.

 

Sklapanje ugovora o kreditu uz fiducijalno osiguranje izvršeno je po ovlaštenoj osobi sukladno odredbi članka 41. ZTD-a, a tuženik 3. Z. B. d.d. kao kreditor je uvidom u sudski registar mogao utvrditi postoji li ograničenje za direktora sudužnika – odnosno tuženika 1. Ž. H. da s njim ne mogu sklopiti ugovor odnosno ima li isti zakonsko ovlaštenje za zastupanje D. P. M. d.o.o.

 

Kako nema opravdanog razloga da Ž. H. kao zajmoprimatelj i u ime D. P. M. d.o.o. kao fiducijarnog dužnika nije mogao potpisati ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje, to je taj ugovor sklopljen u skladu s odredbama ZTD-a, pa stoga isti nije ništav u smislu odredbe članka 103. ZOO-a, te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje  je ništav u odnosu na tuženika 1. i da ne proizvodi pravne učinke, pa da se stoga uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje i briše fiducijarno pravo vlasništva tuženika 3.

 

Za navesti je da je tuženik 3. Z. B. d.o.o. i naplatio kredit prodajom predmetnih nekretnina na javnoj dražbi, u skladu s odredbom članka 277. stavka 7. OZ-a.

 

Sud prvog stupnja je od Porezne uprave – Ispostava Supetar zatražio podatke o tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina, pa je nakon dostave tog podatka (1.500,00 kuna je vrijednost kvadratnog metra ), rješenjem od 9. lipnja 2010. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 36.241.500,00 kuna, sukladno površini predmetnih nekretnina.

 

Prvostupanjski je sud na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, priloženog popisa troškova, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09), vrijednosti predmeta spora, pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka i to sukladno Tbr. 8. i Tbr. 42..

 

Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi, a ni razlozi propisani odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, to je stoga valjalo temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 21. ožujka 2012.