Broj: Pž-4079/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. d.o.o., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik H. A., odvjetnik u S., protiv tuženika P. R. d.o.o., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u O. društvu L. i dr. j.t.d., S., radi povrata zadužnice i isplate iznosa od 25.465,64 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-559/10 od 12. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-559/10 od 12. travnja 2010.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu, naloženo je tuženiku tužitelju vratiti bjanko zadužnicu ovjerenu pod brojem OV-32735/07 na iznos od 100.000,00 kn (točka I. 1. izreke), naloženo je tuženiku tužitelju platiti iznos od 25.465,64 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. travnja 2010. do isplate (točka I. 2. izreke). Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.672,50 kn (točka II. izreke).

 

Rješenjem je prvostupanjski sud odbacio kao nedopušten prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

              U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi da je tužiteljeva direktorica predala tuženikovom direktoru, kao osobi od povjerenja, bjanko zadužnicu na kojoj je kod javnog bilježnika ovjerila svoj potpis, sve radi reguliranja kreditnih obveza tužitelja prema S. banci d.d. Tuženik je popunio bjanko zadužnicu, predao je na naplatu S. banci d.d., naplatio iznos od 25.465,64 kn, a zadužnica je potom vraćena tuženiku. Tuženik se tijekom postupka nije izjasnio zbog čega bi mu tužitelj dao bjanko zadužnicu u koju je on naknadno upisao iznos od 100.000,00 kn i predao ga na naplatu. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prijevarno i bez valjane pravne osnove drži u posjedu bjanko zadužnicu te da se djelomično i naplatio za iznos od 25.465,64 kn. Budući da je tuženiku banka vratila zadužnicu, ne stoji prigovor promašene pasivne legitimacije. Slijedom toga, prvostupanjski je sud na temelju čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV) prihvatio tužbeni zahtjev na povrat bjanko zadužnice. Također je i na temelju čl. 1028. u vezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) prihvaćen i zahtjev za povrat naplaćenog iznosa od 25.465,64 kn; po ocjeni suda, radi se o nepravom poslovodstvu tuženika za tužitelja radi čega se imaju primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 27/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) te zbog odluke o parničnom trošku.

 

              Protiv te presude tuženik je podnio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga navodeći da presudu pobija u cijelosti, kao i rješenje u dijelu kojim sud nije odlučio o troškovima privremene mjere. Tuženik ističe da je sud odluku donio na temelju dokumentacije priložene uz tužbu, koja tuženiku uz tužbu nije dostavljena. Osim toga, sud je u zapisniku s glavne rasprave naveo da pregledava dokumentaciju u spisu, ne navodeći koju dokumentaciju pregledava. Zbog svega navedenog prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Osim toga, sud je utvrdio da su zastupnici po zakonu stranaka živjeli u izvanbračnoj zajednici a što nije ispitivao u dokaznom postupku nego saznao izvan toga. Osporava i da je sud utvrdio kao nespornu činjenicu da je direktorica tužitelja direktoru tuženika kao osobi od povjerenja predala bjanko zadužnicu, navodeći da odnos direktora nije ni od kakvog značaja.

 

Daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako tuženik prijevarno i bez valjane pravne osnove drži zadužnicu, jer na tu okolnost nisu provedeni dokazi, a tužitelj je tuženiku svojom voljom predao zadužnicu. Činjenicom popunjavanja bjanko zadužnice, ona je postala tuženikovo vlasništvo, odnosno radi se o zadužnici koju mu je tužitelj dao u posjed i vlasništvo. Iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao pravnu osnovu zahtjeva, odnosno ne proizlazi da bi zadužnicu predao tuženiku u zabludi pod prijetnjom i slično, a i da je vidljivo da je zadužnica predana na naplatu pa se osim toga niti ne nalazi kod njega. Stoga za tužbeni zahtjev pod točkom 1. nema pasivne legitimacije dok za zahtjev pod točkom 2. nisu dostavljeni dokazi. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba iz čl. 1028. ZOO-a dok za primjenu čl. 1111. ZOO-a nema uporišta u činjeničnoj osnovi, jer stranke imaju ugovor o poslovnoj suradnji po kojem tužitelj ima obveze prema tuženiku. Međutim, tuženik nije imao potrebe to isticati, jer tužitelj nije dokazao da bi zadužnicu dao u zabludi, pod prijetnjom i slično. Tuženik osporava i pravilno utvrđenje vrijednosti predmeta spora budući da je predmet spora povrat zadužnice na iznos od 100.000,00 kn i isplata iznosa od 25.465,64 kn pa vrijednost iznosi 125.465,64 kn, a ne 100.000,00 kn.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na osnovi odredbe iz čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

              Predmet spora je zahtjev da se naloži tuženiku predati tužitelju bjanko zadužnicu izdanu na iznos od 100.000,00 kn, ovjerenu po javnom bilježniku pod brojem OV-32735/07, kao i da mu isplati iznos od 25.465,64 kn. 

 

              Tužitelj temelji njegov zahtjev na sljedećim tvrdnjama: da je D. B., zastupniku po zakonu tuženika, predao bjanko zadužnicu radi ostvarenja prava dozvoljenog minusa po žiroračunu kod S. banke d.d.; da je D. B., kao zastupnik po zakonu tuženika, protivno svrsi popunio bjanko zadužnicu na iznos od 100.000,00 kn i kao vjerovnika naznačio tuženika; da je tuženik tako popunjenu zadužnicu dostavio banci na naplatu i naplatio utuženi iznos, sve bez pravne osnove; da među strankama nikada nije postojao pravni posao iz kojeg bi tužitelj izdao tu zadužnicu.

 

              Tuženik ne spori odlučne činjenice i to: da je popunio zadužnicu na način da je sebe naznačio kao vjerovnika; da je tako popunjenu zadužnicu predao banci na naplatu; da se po toj zadužnici naplatio u iznosu od 25.465,64 kn. Tuženik međutim ističe da je tužitelj predao zadužnicu upravo njemu pa da samim time nije osnovan zahtjev za isplatu, kao što nije osnovan ni zahtjev za povrat zadužnice koja se kod tuženika ne nalazi.

 

              Iznijete tuženikove prigovore prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanima i ovaj sud prihvaća takve zaključke prvostupanjskog suda.

 

              Upisom određenih iznosa u bjanko zadužnicu, ona gubi svojstvo bjanko zadužnice, a predajom banci ona po samom zakonu dobiva učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se plijeni tražbina na računima i prenosi na ovrhovoditelja.

 

              Prema odredbi čl. 183. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje: OZ), dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjeru i ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Tako isto propisano je i odredbom čl. 183.a OZ-a, koja ima u vidu bjanko zadužnicu.

 

              Tijekom postupka tužitelj je istaknuo da je banka vratila zadužnicu tuženiku i da je potom tuženik iznova zadužnicu dostavio banci na naplatu. Iako je tužitelj tvrdio da je tuženiku banka drugi put vratila zadužnicu, s obzirom na to da je tuženik tu činjenicu osporio, a tužitelj drugačije nije dokazao, ima se zaključiti da se u trenutku zaključenja glavne rasprave zadužnica nalazila u banci. Unatoč tomu, njezin imatelj je i dalje tuženik.

 

Naime, sam tuženik ne spori da je zadužnicu dobio od tužitelja, da ju je sam popunio i predao banci na naplatu, iz čega jasno proizlazi da je upravo tuženik imatelj zadužnice. To što se zadužnica nalazi u banci, ne znači da je tuženik prestao biti njen imatelj; on je nesporno naznačen kao vjerovnik i kao takav on je jedini ovlašten ostvarivati pravo iz papira, odnosno pravo na naplatu iznosa od 100.000,00 kn, sve dok cesijom ne bi to pravo prenio na drugu osobu, što u ovom predmetu nije slučaj. Više nije riječ o nepopunjenoj bjanko zadužnici pa je tuženik ne može prenijeti osim cesijom; nije sporno da ta zadužnica nije prenesena na drugu osobu nego je predana banci radi naplate. Kod predaje zadužnice banci na naplatu, banka ne postaje imatelj zadužnice; banka samo drži zadužnicu po tuženikovu nalogu i za njega izvršava prisilnu naplatu. Banka ne ostvaruje niti polaže za sebe ni pravo na papir ni pravo iz papira već isključivo na temelju tuženikova ovlaštenja drži papir i izvršava naplatu te je u obvezi vratiti ga na tuženikov zahtjev.

 

              Prema tome, ne može tuženik utemeljeno osporiti pasivnu legitimaciju stoga što je zadužnicu predao banci na naplatu. Time on nije prestao biti njen imatelj, odnosno u stvarnopravnom smislu njezin posjednik. Tuženik je i dalje u posjedu zadužnice, dok po njegovu ovlaštenju za izvršavanje prisilne naplate banka samo zadužnicu drži dok ne izvrši isplatu. Stoga kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva prema tuženiku, usmjerenog na predaju zadužnice koja se nalazi u banci na naplati, tuženik je pasivno legitimiran kao imatelj zadužnice, odnosno onaj koji je zadužnicu sam predao banci na naplatu. Za banku kao držatelja zadužnice, u ovom slučaju ne može se reći i da je njen posjednik budući da nad zadužnicom ne izvršava  svoju faktičnu vlast; zadužnica joj je predana samo radi izvršavanja naplate, a tuženik kao njen imatelj može u svako doba od banke tražiti povrat zadužnice.

 

Osim toga, sve i kad bi se i prihvatila tvrdnja da banka kao neposredni (ali nedvojbeno nesamostalni posjednik) ima zadužnicu u posjedu, pasivno legitimiran bi i tada bio i tuženik kao samostalni posredni posjednik, budući da banka stvar posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika (čl. 11. st. 1. ZV-a).

 

Slijedom navedenoga, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, tuženik je pasivno legitimiran budući da tužitelj, kako je već izneseno, postavlja prema tuženiku zahtjev za predaju bjanko zadužnice, odnosno stvarnopravni zahtjev za predaju stvari odnosno isprava (tužiteljevo pravo na papir). Stoga se ne pokazuje odlučnim za presuđenje nalazi li se bjanko zadužnica na naplati u banci ili ne.

 

Osim utvrđenja pasivne legitimacije, odnosno imatelja bjanko zadužnice, bitno je ispitati postoji li tužiteljevo pravo na papir, odnosno je li tužitelj ovlašten od tuženika tražiti povrat zadužnice koju je on izdao.

 

S obzirom na svrhu bjanko zadužnice koja se očituje u tome da se njome osigurava plaćanje određene tražbine ili čak i da se koristi kao sredstvo plaćanja određene tražbine - pravo na papir, odnosno na bjanko zadužnicu vezano je uz postojanje određenog pravnog odnosno, tzv. osnovnog pravnog posla. Na temelju osnovnog pravnog posla, izdavatelj bjanko zadužnice (s obzirom na sadržaj tog posla) izdaje zadužnicu kao sredstvo osiguranja ili plaćanja. Stjecatelj bjanko zadužnice polaže određena prava na papir, na izdanu zadužnicu, ovisno o sadržaju pravnog posla na temelju kojeg je zadužnica izdana. S druge strane, tako i izdavatelj, nakon ispunjenja svrhe zadužnice (primjerice ako je dana kad sredstvo osiguranja pa nakon ispunjenja obveze iz osnovnog pravnog posla), ponovno stječe pravo na papir, odnosno na povrat tog sredstva osiguranja budući da tražbina radi koje je izdana više ne postoji.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je tvrdio da tuženik nije zakoniti imatelj izdane zadužnice, da posjedovanje zadužnice nema osnove ni u kakvom pravnom poslu, odnosno da među strankama ne postoji pravni odnos niti kakva međusobna potraživanja radi kojih bi ta bjanko zadužnica bila izdana i predana upravo tuženiku. Tuženik tu tužiteljevu tvrdnju niti u jednom trenutku nije osporio, dapače, sam tuženik iznosi stajalište kako tužitelj mora dokazati pravo na povrat zadužnice, jer da je samim time što ju je tužitelj izdao, a tuženik u svoju korist popunio, tuženik ima pravo na nju. Takvo tuženikovo shvaćanje je pogrešno, jer tuženik kao imatelj zadužnice mora imati ovlaštenje koje crpi bilo iz pravnog odnosa s tužiteljem, bilo iz pravnog odnosa s trećom osobom koja bi mu eventualno mogla prenijeti pravo na tu zadužnicu, bilo kao izdanu bjanko zadužnicu, bilo kao popunjenu bjanko zadužnicu (primjerice cesijom). Budući da nije sporno da je tužitelj izdavatelj bjanko zadužnice, da je tuženik bez pravne osnove stekao tu bjanko zadužnicu, te je štoviše, i popunio bez pravne osnove, osnovan je tužiteljev zahtjev na povrat zadužnice, slijedom čega je pobijanu presudu u točki I. 1. izreke valjalo potvrditi (čl. 368. ZPP-a).

 

U odnosu na zahtjev za povrat stečenog bez osnove iznosa od 25.465,64 kn, naplaćenog po toj zadužnici, bitne činjenice za odluku i o tom dijelu tužbenog zahtjeva nisu sporne. Tako nije sporno da među strankama ne postoji pravni odnos te da je tuženik od tužitelja putem zadužnice naplatio iznos od 25.465,64 kn 24. veljače 2010.

 

Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno citiranoj odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan tuženiku isplatiti utuženi neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja.  

 

Nisu osnovani niti od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke niti daljnji tuženikovi žalbeni navodi o tome da mu nije dostavljena dokumentacija koju je tužitelj priložio uz tužbu, odnosno da sud u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu nije naveo u koje isprave točno vrši uvid (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a). Tuženiku je tužba uredno dostavljena (dostavnica uz list 11. spisa), u tužbi je jasno naznačeno da se uz nju prilaže dokumentacija, a na ročištu od 31. ožujka 2010. sud je proveo dokazni postupak upravo uvidom u isprave priložene spisu. Osim toga, odluka o tužbenom zahtjevu ovisila je isključivo o nespornim činjenicama pa navedene isprave nisu ni bile od odlučnog značaja.

 

Također je neosnovan i tuženikov žalbeni navod da je tužitelj trebao dokazati pravnu osnovu zahtjeva. Tužitelj je jasno istaknuo da je tuženik nezakoniti imatelj bjanko zadužnice budući da među strankama ne postoji pravni odnos, te time teret dokaza da među strankama postoji pravni odnos prebacio na tuženika, koji ničime nije doveo u pitanje tu činjeničnu tvrdnju. Isticanje da među strankama postoji pravni odnos i dostavljanje dokaza za to tuženik je učinio tek u žalbi zbog čega ovaj sud ocjenjujući pravilnost i zakonitost pobijane odluke te navode i dokaze nije uzimao u obzir (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

 

Nadalje, tuženik je u žalbi istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora, jer da je ona naznačena kao 100.000,00 kn, dok je vrijednost predmeta spora s obzirom na postavljene zahtjeve 125.465,64 kn. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prenisko naznačene vrijednosti predmeta spora, o čemu prvostupanjski sud nije donio nikakvu odluku (čl. 40. st. 2. ZPP-a), što ničim ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, tužitelj je postavio dva različita zahtjeva koji se ne temelje na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi od koji se jedan odnosi na povrat bjanko zadužnice te je vrijednost predmeta spora naznačena u visini od 100.000,00 kn na koji iznos je i izdana zadužnica, dok vrijednost predmeta drugog zahtjeva nije posebno naznačena niti je trebala biti budući da se radi o isplati novčanog iznosa pa se vrijednost drugog zahtjeva iznosi 25.465,64 kn. Vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog od pojedinih zahtjeva koji se ne zbrajaju, jer ne proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove (čl. 37. st. 2. ZPP-a). Sadržajno je jasno da je i taj tuženikov prigovor neosnovan, jer ga  temelji isključivo na činjenici da je vrijednost oba zahtjeva trebalo zbrojiti. 

 

              Budući da je prvostupanjski sud odmjeravajući troškove parničnog postupka uzeo vrijednost predmeta spora bez da je zbrajao pojedine zahtjeve (sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) za vrijednost predmeta spora do 100.000,00 kn, odluka o troškovima parničnog postupka u tom je pogledu pravilna i zakonita.

 

              Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka nije nezakonita stoga što u toj odluci nisu sadržani svi troškovi koje je tuženik imao kao protivnik osiguranja. Naime, tuženikov žalbeni navod kojim pobija rješenje u dijelu kojim nije donesena odluka o troškovima privremene mjere predstavlja prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o troškovima postupka osiguranja (čl. 341. st. 2. ZPP-a).

 

              Slijedom iznesenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, sve sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              U nastavku postupka prvostupanjski sud će odlučiti o tuženikovom prijedlogu za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka osiguranja.

 

U Zagrebu 13. svibnja 2014.