Broj: Pž-3825/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u stečajnom postupku nad dužnikom A. d.d. u stečaju, K. S., , odlučujući o žalbi vjerovnika R. H., za ministarstvo, OIB …, protiv dijela rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-739/11 od 22. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2014.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-739/11 od 22. travnja 2014. u pobijanoj točki C/1. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom točkom C/1. rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-739/11 od 22. travnja 2014. odbijen je zahtjev vjerovnika Republika Hrvatska za odvojenim namirenjem iz unovčene nekretnine dužnika kč. br. … k.o. K. S.. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi kako je zahtjev odbijen iz razloga što se založno pravo stječe upisom u zemljišne knjige, a za navedenu nekretninu u kartonu zemljišta bilo je upisano nekoliko zabilježbi, a vjerovnik niti njegov prednik H. nisu zatražili upis svog založnog prava iz javnobilježničkog pljenidbenog popisa na nekretnini, pa stoga nemaju na istoj založno pravo.

 

              Protiv pobijanog rješenja žalbu je izjavio vjerovnik R. H. za Ministarstvo, navodeći kako je založno pravo stečeno u postupku javnobilježničkog osiguranja poslovni broj OU 128/99, pred javnim bilježnikom, pljenidbenim popisom nekretnina, sukladno čl. 262. st. 1. t. 2. u vezi s čl. 263. Ovršnog zakona (žalitelj ga pogrešno označava kao Zakon o ovršnom postupku), pa takvo pravo ne može prestati samo zato što naknadno nije upisano u karton zemljišta, jer to nije način prestanka založnog prava propisan Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Ukazuje kako nije otvoren ispravan postupak prema čl. 186. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08; dalje: ZZK), pa žalitelju nije niti počeo teći rok za upis stvarnog prava na toj nekretnini. Predlaže preinačiti pobijano rješenje i odrediti namirenje žalitelja kao razlučnog vjerovnika.

 

              Stečajni upravitelj nije se očitovao na navode žalbe.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) u vezi s čl. 6. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 125/12 i 133/12; dalje: SZ), u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti.

 

              Prvenstveno valja ukazati kako u ovom predmetu nisu sporne činjenice bitne za donošenje odluke, već je sporna primjena prava. Tako nije sporno da je A. d.d. vlasnik sporne nekretnine, koja nije upisana u zemljišne knjige, nadalje nije sporno da su 24. svibnja 1999. H. i stečajni dužnik A. d.d. sklopili sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine, koji je sporazum ovjeren kod javnog bilježnika J. D.-S. iz K. S. poslovni broj OU-128/99, 2. lipnja 1999., kao niti to da je javni bilježnik pod istim poslovnim brojem i isti dan sačinio i zapisnik o pljenidbenom popisu nekretnine. Nadalje, nije sporno da je H. ustupio svoje nenaplaćene tražbine Ministarstvu na temelju Ugovora o ustupu br. 01/01 od 20. srpnja 2001., a predmet ustupa bilo je i založno pravo kojim su ta potraživanja osigurana.

 

              Ono što je sporno u ovom predmetu jest pitanje da li je vjerovnik R. H., Ministarstvo odnosno njegov prednik H. na temelju gore navedenih isprava doista i stekao založno pravo na nekretnini stečajnog dužnika ili nije.

 

              Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98; dalje: ZVDSP) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora između H.-a i stečajnog dužnika, založno pravo zasnivalo se na temelju pravnog posla, sudskom odlukom ili na temelju zakona, pri čemu za njegovo osnivanje moraju biti ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke (čl. 305. ZVDSP). Jedan od tih zakonskih uvjeta na temelju kojih se stječe pravo zaloga na nekretninama je upis prava u zemljišne knjige na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige (čl. 309. st. 1. ZVDSP), odnosno polaganjem u sud ovjerovljene isprave kojom vlasnik nekretnine dopušta uknjižbu toga prava na njoj, ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige (čl. 309. st. 3. ZVDSP). Nadalje, prema odredbi čl. 119.  Pravilnika o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga i obavljanju drugih poslova u zemljišnoknjižnim odjelima sudova (Zemljišnoknjižni poslovnik), objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 81/97, za svako zemljište glede kojega je položena neka isprava vodi se poseban karton u koji se upisuje zemljište s oznakama iz katastra zemljišta (broj, površina, izgrađenost), naziv katastarske općine u kojoj leži, brojevi pod kojima su isprave glede tog zemljišta položene u zbirku položenih isprava.

 

              S obzirom na to da nije sporno kako niti H. niti RH Ministarstvo nisu predali u sud ovjerovljene isprave kojom vlasnik nekretnine dopušta uknjižbu založnog prava na istoj, prvostupanjski sud zaključuje kako vjerovnik nije stekao založno pravo prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

              Međutim, istovremeno s odredbom čl. 305. i 309. ZVDSP-a u vrijeme sklapanja Sporazuma o zasnivanju založnog prava i sastavljanja pljenidbenog popisa založno pravo moglo se steći i primjenom odredaba čl. 262.-272. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, dalje: OZ), koje su propisivale način stjecanja založnog prava u postupku javnobilježničkog dobrovoljnog založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, i to na nekretnini koja nije bila upisana u zemljišne knjige. Stoga ovaj sud ukazuje kako činjenica da prednik žalitelja nije stekao založno pravo u skladu s odredbama ZVDSP-a ne znači kako on nije imao založno pravo, jer je takvo založno pravo moglo biti stečeno i prema odredbama drugog zakona (u ovom slučaju Ovršnog zakona).

 

              Za stjecanje založnog prava na nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige prema odredbama čl. 262.-272. OZ-a bilo je potrebno ispunjenje sljedećih pretpostavki:

-          nekretnina je morala biti vlasništvo zalogodavca,

-          morao je postojati sporazum o zasnivanju založnog prava sklopljen u obliku javnobilježničkog akta,

-          morala je biti provedena pljenidba neupisane nekretnine.

 

              Osim gore navedenih pretpostavki, zakon je propisivao kako se o provedbi osiguranja treba objaviti oglas u „Narodnim novinama“ te po potrebi i u drugim sredstvima javnog priopćavanja.

 

              Imajući u vidu da vlasništvo stečajnog dužnika na nekretnini nije sporno, te da nije sporno niti postojanje sporazuma o zasnivanju založnog prava niti je sporno sastavljanje zapisnika o pljenidbenom popisu, jedino je upitno da li je o provedbi osiguranja objavljen oglas u „Narodnim novinama“, kako to propisuje čl. 266. st. 1. OZ-a, koja se na odgovarajući način primjenjuje i na javnobilježničko osiguranje (čl. 271. st. 1. OZ-a). No, makar u spisu ne prileži dokaz o tome da bi takav oglas bio objavljen, ovaj sud ukazuje kako objava oglasa o provedbi osiguranja nije bitno za stjecanje založnog prava. Naime, prema odredbama OZ-a založno se pravo stječe provedbom radnje osiguranja (čl. 264. OZ-a), a objava pljenidbenog popisa u „Narodnim novinama“ odnosi se samo na eventualnu zaštitu od prava koja bi treće osobe stekle kasnije.

 

              Dakle, u ovom konkretnom slučaju prednik stečajnog vjerovnika stekao je založno pravo na nekretnini provedbom pljenidbenog popisa, kao radnjom osiguranja, sve sukladno odredbama čl. 262. i 272. OZ-a, i to je pravo valjano preneseno na žalitelja, zajedno s tražbinom, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev žalitelja.

 

              Slijedom navedenog, pobijana je odluka ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak (čl. 380. t. 3. ZPP-a u vezi čl. 6. SZ-a), a u nastavku postupka prvostupanjski će sud odlučiti o eventualnom zadržavanju troškova utvrđivanja tražbine i troškova unovčenja koji se odnose na ovu nekretninu, te odlučiti o namirenju razlučnog vjerovnika iz ostatka iznosa.

 

U Zagrebu 8. srpnja 2014.