Broj: Povrv-873/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Ivani Madunić, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudskog savjetnika Larija Glavaša, u pravnoj stvari tužitelja U. C. N. d.o.o. M., K. M., OIB: ..., kojeg zastupaju ZOU P. B. i M. B., odvjetnici u M., protiv tuženika U. d.o.o., N. T., M., OIB: ..., radi isplate 8.101,02 kuna, nakon usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. veljače 2015., održane u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, na ročištu za objavu i uručenje odluke održanom 10. ožujka 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika iz V., I. K., poslovni broj Ovrv-1018/13 od 15. listopada 2013. kojim je naloženo ovršeniku, sada tuženiku isplatiti ovrhovoditelju, sada tužitelju iznos od 8.101,02 kuna, uvećano za zatezne kamate od 15% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope, po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, primjenom uvećane eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za osam postotnih poena, te mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.675,00 kuna, uvećano za zatezne kamate od 15% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope, po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, primjenom uvećane eskontne stope HNB-a, koja je  vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za osam postotnih poena, te se tužbeni zahtjev odbija.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade parničnog troška u iznosu od 4.050,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – kartice kupaca od 4. listopada 2013., od javnog bilježnika iz V. I. K., poslovni broj: Ovrv-1018/13, od 15. listopada 2013., obvezan je ovršenik, sada tuženik isplatiti ovrhovoditelju, sada tužitelju iznos od 8.101,02 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća navedenog iznosa pa do isplate, kao i iznos od 1.675,00 kuna, na ime troška ovršnog postupka.

Po pravodobnom izjavljenom prigovoru ovršenika, Općinski sud u M., svojim rješenjem poslovni broj 1Povrv-286/13, od 17. veljače 2014., stavio je izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i te u tom dijelu ukinuo provedene radnje, a odlučeno je postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Općinski sud u M. se istim rješenjem oglasio stvarno nenadležnim, a po pravomoćnosti rješenja je spis dostavljen ovom sudu kao stvarno nadležnom sudu za postupanje.

Iz prigovora na rješenje o ovrsi, proizlazi da ovršenik osporava potraživanje ovrhovoditelja jer nema nikakav ugovor zaključen s ovrhovoditeljem niti je u obvezi platiti bilo kakav račun ovrhovoditelju.

Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava dostavljenih u spis:  kartice kupaca od 4. listopada 2013., podnesak tužitelja od 1. studenog 2014., Ugovora od 20. 2. 2004., Ugovora od 26. 11. 2010. godine, Ugovora od 20. 2. 2004., Odluke savjeta suvlasnika od 30. 11. 2005., te punomoći savjeta suvlasnika od 30. 11. 2005.

Kako je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti, postupak je proveden prema odredbama članka 457. – 467.a Zakona o parničnom postupku (˝Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13˝, dalje: ZPP).

 

Predmet ove parnice je isplata iznosa iz vjerodostojne isprave – izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, a iz kojeg tužitelj kao upravitelj P. t. c. S. N. „u ime i za račun svih vlasnika i suvlasnika“ potražuje od tuženika na ime nepodmirene pričuve iznos od 8.101,02 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, a temeljem troškova održavanja i pričuve za dva poslovna prostora u P. t. c. S. N.

 

Tuženik osporava potraživanje tužitelja navodeći kako nema nikakvu obvezu platiti iznos koji tužitelj potražuje u ovoj parnici jer s njim nema nikakav zaključen ugovorni odnos.

 

Odredbom članka 85. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje ZV) propisano je da cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenoga posebnog dijela upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako tim zakonom nije što drugo određeno.

 

Stavkom 2. istoga članka propisano je da su suvlasnici dužni sudjelovati u upravljanju nekretninom, odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkog upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu, a stavkom 4. da suvlasnici donose u pisanom obliku odluke o poduzimanju poslova redovite uprave i izvanrednih poslova, a tim da međusobne odnose mogu odrediti pisanim sporazumom (međuvlasnički ugovor).

 

Člankom 90. ZV-a regulirana je zajednička pričuva, a člankom 93. (koji regulira upraviteljeve dužnosti i ovlasti) stavkom 1. propisano je da upravitelj, bio podstavljen od suvlasnika ili od suda, upravlja nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika, i to umjesto njih, pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom. Stavkom 2. istoga članka propisano je da u upravljanju nekretninom, upravitelj je ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti, što uključuje i ovlast da opunomoćuje stručne zastupnike za vođenje tih postupaka.

 

Člankom 375. ZV-a koji regulira međuvlasnički ugovor, propisano je da se uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor), a stavkom 2. istoga članka da međuvlasnički ugovor sadrži, između ostalog, pobliže podatke o osobi koja će upravljati nekretninom.

 

Odredbom članka 378. stavka 3. ZV-a propisano je da upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom.

 

Odredbom članka 384. ZV-a propisano je da su suvlasnici dužni međuvlasnički ugovor u svezi sa zajedničkim dijelovima iz članka 377. i ugovor s upraviteljem iz članka 378. dužni zaključiti u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, a odredbom članka 385. istoga zakona da ako suvlasnici nisu osigurali upravljanje nekretninom u roku iz članka 384. toga Zakona, jedinice lokalne samouprave odredit će fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove uprave tom nekretninom (prinudni upravitelj).

 

Tužitelj tijekom postupka navodi da je tužitelj trgovačko društvo koje je registrirano za održavanje i upravljanje nekretninama, tj. poslovnim prostorima u okviru poslovne zgrade Sv. N. u M., koji ispostavlja fakture vlasnicima posebnih dijelova nekretnina, a u skladu s odlukom savjeta suglasnika. Tako u podnesku od 1. 11. 2014., navodi da je tuženik posjednik (zakupnik) poslovnog prostora u PTC M., a tužitelj upravlja tim prostorima, pa kako tuženik nije platio troškove pričuve, održavanja, što je obveza tuženika i svih suvlasnika i zakupnika poslovnih prostora, utoliko potražuje navedeni iznos u ovom postupku. Tužitelj je prema navodima iz podneska preuzeo od bivšeg vlasnika sve obveze s naslova troškova koje terete poslovni prostor, te je sklopio Ugovor sa svim suvlasnicima o održavanju i upravljanju PTC Sv. N. u M.j, a što uključuje predmet poslovanja tužitelja. Savjet suvlasnika PTC N.d.o.o., je 30. 11. 2005., donio Odluku kojom se tužitelju daje nalog da podnese tužbe radi naplate potraživanja protiv onih suvlasnika, posjednika koji ne plaćaju troškove održavanja, pričuve a jedan o tih je i tuženik. Predlaže saslušati prokuristu tužitelja V. Š., saslušanje tuženika, te saslušanje vlasnika poslovnog prostora R. G. iz M. na utvrđenje spornih okolnosti u svezi neplaćanja obveze od strane tuženika.

 

U tom smislu je tužitelj i priložio prethodno navedene isprave iz kojih bi proizlazilo da osnovano potražuje iznos iz tužbenog zahtjeva (str. 23-32 spisa).

 

Međutim, tužitelj prema mišljenju ovog suda nije dokazao aktivnu legitimaciju u ovom postupku. U procesnom smislu, nije sporno da je upravitelj zgrade imenovan Ugovorom ili prinudni upravitelj zgrade ovlašten ex lege pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju u smislu naprijed citirane odredbe članka 378. stavak 3. ZPP-a, s tim što valja navesti da tužitelj nije niti naveo poimenično suvlasnike u čije ime i za čiji račun nastupa, a što je prema mišljenju ovoga suda bio dužan.

 

Nadalje, u situaciji u kojoj tuženik osporava da je sa tužiteljem u ikakvom ugovornom odnosu ili da postoji ikakav zakonski osnov po kojem bi bio u obvezi prema tužitelju, na tužitelju je bio teret dokaza u smislu odredbe članka 221.a ZPP-a da prije zaključenja prethodnog postupka u ovom sporu male vrijednosti dokaže da sa suvlasnicima poslovno-trgovačkog centra ˝Sv. N.˝ ima sklopljen međuvlasnički ugovor ili da je od strane jedinice lokalne samouprave imenovan prinudnim upraviteljem u smislu odredbi članka 375. i članka 384. ZV-a.

 

Tužitelj je istina u predmetni spis dostavio Ugovor od 20. 2. 2004., Ugovor od 26. 11. 2010., Ugovor od 20. 2. 2004., Odluku od 30. 11. 2005., te punomoć savjeta suvlasnika od 30. 11. 2005., ali prema stavu ovog suda nije dokazao aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Naime, isprave koje je tužitelj dostavio u spis prema mišljenju ovog suda nemaju karakter niti međuvlasničkog ugovora, a pogotovo nemaju karakter odluke jedinice lokalne samouprave o imenovanju prinudnog upravitelja, u smislu odredbi članka 375. i članka 384. ZV-a.

 

Slijedom navedenog, kako tužitelj nije dokazao svoju legitimaciju u ovom postupku, valjalo je temeljem odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a plati nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ukinuti u cijelosti i tužbeni zahtjev odbiti, radi čega je odlučeno kao u točci I. izreke presude.

 

Sud je odbio prijedlog punomoćnika tužitelja da se provede dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika u svojstvu parnične stranke te prokurista tužitelja V. Š., kao i saslušanje predloženog svjedoka R. G., smatrajući da takvi dokazi nemaju potreban kvalitet za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva te sa se tim dokaznim sredstvom ne mogu nadomjestiti pisane isprave iz kojih bi tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja. Kod takvog stanja stvari (kada ovaj sud nalazi da tužitelj nije dokazao osnovanost svoga potraživanja) bilo je suvišno provoditi dokaze na utvrđenje spornih okolnosti u svezi dugovanja i visine potraživanja pa je sud odbio kao suvišan prijedlog tužitelja.

Sud je odbio i prijedlog tužitelja radi naknade parničnog troška s obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku u kojem nije dokazao osnovanost svoje tražbine (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Tužitelj je popisao trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 750,00 kuna, sastava podneska od 1. 11. 2014., pristupa na ročište održano 2. 12. 2014., te 2. veljače 2015., sve po 750,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a, te trošak sudske pristojbe za presudu suda u iznosu od 300,00 kuna, ukupno 4.050,00 kuna, pa je sud odlučio odbiti ovakav zahtjev radi čega je odlučeno kao u točci II. izreke presude.

 

U Splitu, 10. ožujka 2015. godine