Broj: Rev 97/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja „S.“ d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u R., protiv tuženika: 1. D. S. iz K., koju zastupa punomoćnik mr. sc. Z. Z., odvjetnik u Z. i 2. V. S. iz K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 1122/15-6 od 28. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P - 2612/14 od 26. veljače 2015., u sjednici održanoj 27. travnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru br. 29 Ovr – 1739/2014 od 3. srpnja 2014. radi razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnom diobom nad nekretninom označenom kao čest. zgr. 571/1 i čest. zem. 886 z.u. 2080 k.o. S., a sve kako je to precizno naznačeno izrekom pod 1. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka tužitelj je obvezan naknaditi tuženici pod 1. iznos od 6.250,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode po ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja da je nedopuštena ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru br. 29 Ovr – 1739/2014 od 3. srpnja 2014. radi razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnom diobom nad nekretninom označenom kao čest. zgr. 571/1 i čest. zem. 886 z.u. 2080 k.o. S.. Pritom tužitelj proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom zahtijeva na iznesenom činjeničnom osnovu da je suvlasnik predmetne nekretnine, a koja suvlasnička prava da je stekao temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 314/07-1 sklopljenog 29. ožujka 2007., te da je ovlaštenik tražbine prema restoranu „S.“ koji se nalazi u objektu koji je predmet ovrhe.

U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice: - da je nekretnina označena kao čest. zgr. 571/1 i čest. zem. 886 z.u. 2080 k.o. S. u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tuženika za po 1/2 dijela, - da je u teretovnici (listu C) navedenog zemljišnoknjižnog uloška upisano založno pravo radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 50.000 EUR (Z - 12511/2005), te u iznosu od 120.000 EUR (Z - 3559/07) sve u kunskoj protuvrijednosti i u korist E. & S. d.d. R., te - da Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 314/07-1 od 29. ožujka 2007. ne predstavlja niti valjan pravni osnovu za stjecanje prava vlasništva, već je riječ o ugovoru o kreditu sklopljenom između banke kao vjerovnika, u ovom predmetu tužitelja kao dužnika, te tuženika pod 1. i 2. kao založnih dužnika, a kojim ugovorom se banka obvezala dužniku odobravati kredit do ukupnog iznosa od 120.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, s tim da su tuženici kao suvlasnici za po 1/2 dijela nekretnine označene kao čest. zgr. 571/1 i čest. zem. 886 z.u. 2080 k.o. S. suglasni da se nad ovom nekretninom upiše založno pravo u svrhu osiguranja navedene tražbine banke prema dužniku.

Kako tužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

U naprijed navedenom stanju stvari ispravno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja cijeneći da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu. Naime, Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 314/07-1 od 29. ožujka 2007. na kojega se poziva tužitelj, ne predstavlja valjan pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, odnosno suvlasništva nad nekretninom u smislu odredbe čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP), jer mu cilj nije stjecanje vlasništva. Tužitelj nije dokazao da je stekao suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom niti prema drugim pravnim temeljima na kojima se pravo vlasništva može steći (odlukom suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem ili na temelju zakona – čl. 114. ZVDSP-a). S druge strane, sama činjenica da je nad predmetnom nekretninom osnovano založno pravo u korist treće osobe kao založnog vjerovnika ne sprječava ovrhu civilnim razvrgnućem suvlasništva nad tom nekretninom u smislu odredbe čl. 273. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16). U tom smislu irelevantni su i činjenični navodi tužitelja da je ovlaštenik tražbine prema restoranu „S.“ koji se nalazi u objektu koji je predmet ovrhe.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 27. travnja 2016.