Broj: Pž-4940/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Vesne Buljan, suca izvjestitelja, i Tatjane Kujundžić Novak, članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja G. d.d. iz Z., , kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., , protiv tuženika H. – OPERATOR PRIJENOSNOG SUSTAVA d.o.o., Prijenosno područje Z., Z., , radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4587/10 od 26. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4587/10 od 26. ožujka 2013.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti iznos koristi koju tuženik ostvaruje uporabom tuđe stvari, a koji iznos će utvrditi nadležni i ovlašteni sudski vještak kojeg odredi sud, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od 22. ožujka 2005. do danas te da mu tuženik naknadi parnični trošak. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tuženik dosjelošću valjano stekao pravo služnosti na tužiteljevim nekretninama pa stoga tužitelj neosnovano potražuje naknadu koristi koje je tuženik imao od upotrebe prava služnosti u smislu odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

              Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud poklonio vjeru tuženiku iako tuženik do zaključenja glavne rasprave priloženim ispravama nije dokazao da bi imao osnovu stjecanja prava služnosti na nekretninama niti je potkrijepio navode da je vlasnicima z. k. čest. broj … i … k.o. Kuče u trenutku izgradnje dalekovoda isplatio naknadu zbog umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine te stoga nije dokazao osnovu stjecanja prava služnosti na nekretnini. Nadalje, u postupku nije utvrđeno da bi tuženik pošteno posjedovao nekretnine izvršavajući sadržaj prava stvarne služnosti kroz razdoblje od 20 godina, a da se tužitelj kao vlasnik poslužne nekretnine tome nije protivio. Prvostupanjski sud navodi u obrazloženju presude da je izgradnja dalekovoda izvršena 1978. godine te da je tuženik izvršavao sadržaj stvarne služnosti 20 godina i da se tuženik tome nije protivio. Tužitelj ističe da nijednu činjenicu nije učinio nespornom već je prvostupanjski sud sam zaključio da bi te činjenice bile nesporne. Tužitelj je vlasništvo nekretnine z. k. čest. broj … k.o. Kuče stekao 2003. godine te prema načelu povjerenja u zemljišne knjige stjecatelj nekretnine ima prednost u odnosu na stjecatelja prava stvarne služnosti na temelju dosjelosti što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

              Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku, premda je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i to iz razloga jer je tuženik dosjelošću stekao pravo služnosti na tužiteljevim nekretninama uslijed čega postoji valjana pravna osnova za uporabu tuđe (tužiteljeve) nekretnine. Naime, odredbom članka 1120. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Prema tome, iako navedenom zakonskom odredbom to nije izričito navedeno, upotreba tuđe stvari mora biti bez valjane pravne osnove jer tek u tom slučaju vlasnik može zahtijevati (osim naknade štete) naknadu koristi koju je osoba koja je upotrijebila vlasnikovu stvar ostvarila uporabom te stvari.

 

              S obzirom na to da je iz isprava koje je tuženik dostavio sudu, a čiju istinitost tužitelj nije osporio (pa ih stoga i ovaj sud smatra istinitima) proizlazi da je tuženik izvršavao sadržaj prava služnosti na predmetnim nekretninama još od 1978. godine kada je izgrađen dalekovod DV 400 kV T. – Ž.; uostalom, činjenice da je tuženik u posjedu prava služnosti još od 1978. i da je on od tada izvršavao sadržaj prava služnosti, tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije osporio. Nadalje, upravo zato što je tuženik od tada izvršavao sadržaj prava služnosti, dakle prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), za tuženikovo stjecanje prava služnosti dosjelošću primjenjuju se pravna pravila Općeg građanskog zakonika sukladno odredbi članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“ broj 86/46) odnosno članka 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine” broj 73/91).

 

              Sukladno § 1470. pravnih pravila Općeg građanskog zakonika pravo stvarne služnosti, gdje nema nikakvih urednih javnih knjiga, ili gdje takovo pravo nije u njih upisano, pošteni posjednik može steći tek poslije 30 godina.

 

              Prema tome, iz navedene odredbe pravnih pravila Općeg građanskog zakonika proizlazi da je za stjecanje dosjelošću prava služnosti koje nije upisano u javnu (zemljišnu) knjigu na nekretninama potrebno: a) rok izvršavanja sadržaja prava služnosti propisan zakonom (trideset godina) i b) pošten posjed tog prava. Prema tome, tužiteljevo pozivanje u žalbi na činjenicu što tuženik (eventualno) prilikom izgradnje dalekovoda tadašnjim vlasnicima nekretnina nije isplatio naknadu zbog umanjenja njihove tržišne vrijednosti je irelevantna za stjecanje prava služnosti na nekretnini dosjelošću, a kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

              U ovom predmetu tuženik je dokazao da je svoje pravo služnosti na tužiteljevim nekretninama stekao dosjelošću pa upravo zbog navedenog postoji valjana pravna osnova za uporabu te (tih) stvari. Naime, s obzirom na to da tuženikovo pravo služnosti nesporno nije upisano u zemljišnim knjigama te da je tuženik neprekidno izvršavao sadržaj služnosti još od 1978., a tužitelj (koji je vlasništvo nekretnina stekao uknjižbom u zemljišnu knjigu u smislu odredbe članka 119. u vezi članka 120. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima podnošenjem urednih zahtjeva za uknjižbu u zemljišne knjige 28. listopada 2003. i 28. listopada 2004. – list 79. i 83. spisa) nije ni iznio činjenicu da su se on odnosno raniji vlasnici nekretnine u razdoblju prije podnošenja tužbe protivili tuženikovu pravu na izvršenje prava služnosti, očito je da je protekao rok od 30 godina u kojem je tuženik bio posjednik prava služnosti na predmetnim nekretninama iz § 1470. pravnih pravila Općeg građanskog zakonika. Osim toga, čak i kada bi se primijenio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno kada bi se za stjecanje prava služnosti dosjelošću primijenio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), a kako smatra prvostupanjski sud (i što je povoljnije za stjecatelja prava stvarnih služnosti), i tada je protekao zakonski rok u kojem je tuženik izvršavao sadržaj prava služnosti na predmetnim nekretninama. Naime, i prema članku 54. stavak 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, jednako kao i prema članku 229. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stvarna služnost se osniva (stječe) dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Prema tome, budući da je nesporno protekao zakonski rok u kojem je tuženik neprekidno ostvarivao sadržaj prava služnosti na tužiteljevoj nekretnini, a tužitelj kao ni raniji vlasnici nekretnine se tuženikovu izvršavanju sadržaja služnosti nisu protivili, protekao je zakonski rok dosjelosti za stjecanje prava služnosti.

 

              Nadalje, da bi tuženik kao posjednik prava služnosti stekao pravo služnosti, mora se raditi o poštenom posjedu u smislu § 1470. pravnih pravila Općeg građanskog zakonika, što znači da tuženik kao posjednik nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati u to da mu ne pripada pravo izvršavati sadržaj služnosti. U konkretnom predmetu, upravo zbog toga što se vlasnici nekretnina nisu protivili tuženikovu izvršavanju sadržaja prava služnosti, tuženikov posjed je pošten čime je ispunjena i preostala pretpostavka za valjano tuženikovo stjecanje pravo služnosti na nekretninama tužitelja.

 

              Osim što je tuženikov posjed prava služnosti pošten, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženikov posjed prava služnosti i istinit budući da tuženik nije izvršavao pravo služnosti silom, potajno, prijevarom odnosno zlouporabom povjerenja vlasnika nekretnina, a što je prema odredbi članka 229. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima također jedna od pretpostavki za osnivanje stvarne služnosti dosjelošću. Podredno, premda to nema utjecaja na tuženikovo stjecanje prava služnosti dosjelošću (za razliku od stjecanja prava vlasništva), ovaj sud napominje da je tuženikov posjed prava služnosti i zakonit budući da tuženik ima valjani pravni temelj izvršavanja prava stvarne služnosti, a to je rješenje Republičkog sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove s lista 36 - 38. spisa kojim je tuženikovu pravnom predniku izdana dozvola za uporabu izgrađenog dalekovoda.

 

              Neosnovan je tužiteljev žalbeni navod da u postupku nije utvrđeno da bi tuženik pošteno posjedovao nekretnine izvršavajući sadržaj prava stvarne služnosti kroz razdoblje od dvadeset godina, a da se tužitelj kao vlasnik poslužne nekretnine tome nije protivio. Naprotiv, upravo zbog toga što tužitelj tijekom cijelog postupka nije osporio činjenicu da je dalekovod izgrađen 1978. te što tužitelj nije ni iznio činjenicu da su se on ili raniji vlasnici nekretnina nakon izgradnje dalekovoda protivili tuženikovu izvršavanju sadržaja služnosti, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tuženik pošten posjednik prava služnosti i to u razdoblju (više) od 20 godina.

 

              U odnosu na žalbeni navod tužitelja da stjecatelj nekretnine ima prednost u odnosu na stjecatelja prava služnosti na temelju dosjelosti, ovaj sud napominje da je u konkretnom predmetu taj navod irelevantan za ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. Naime, točno je da je člankom 230. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisana zaštita povjerenja u zemljišnim knjigama što znači da pravo stvarnih služnosti koje nije upisano u zemljišnoj knjizi ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona. Međutim, u konkretnom predmetu tužitelj je nesporno prije podnošenja zahtjeva za uknjižbu svog vlasništva u zemljišnim knjigama znao za tuženikovo pravo služnosti. Ovo stoga jer je tužitelj još od 1973. godine bio u posjedu jedne nekretnine te je on i prilikom izgradnje dalekovoda 1978. godine znao da tuženik od tada ima pravo služnosti te nekretnine. Nadalje, budući da je druga tužiteljeva nekretnina susjedna nekretnini kojoj je tužitelj od 1973. godine imao u posjedu, to je očito tužitelj i prilikom stjecanja te druge nekretnine znao odnosno morao je znati za postojanje dalekovoda, a time i za tuženikovo stjecanje prava služnosti. Upravo zbog toga, neovisno od toga što tuženikovo pravo služnosti nije upisano u zemljišnim knjigama, tužitelj se neosnovano poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige, a što je pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

 

              Prema tome, budući da je tuženik na temelju valjane pravne osnove (prava služnosti zakonito stečenog dosjelošću) upotrebljavao tužiteljevu stvar, sud prvog stupnja je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

 

U Zagrebu 4. svibnja 2016.