Broj: Rev 2729/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice C. S. i II-tužiteljice S. S., obje iz R., obje zastupane po punomoćnici H. B., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika mlt. B. S. i II-tuženika V. S., oboje iz I.,  oboje zastupanih po majci T. S., III-tuženice T. S. iz I., i IV-tuženice L. G. iz I., zastupanih po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J., R., radi utvrđenja prava vlasništva,  odlučujući o reviziji I i II tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5055/10-2 od 18. kolovoza 2011.  kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u  Opatiji poslovni broj P-653/05-106 od 29. lipnja 2010., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I i II tužiteljice  protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5055/10-2 od 18. kolovoza 2011. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud Rijeci presudom poslovni broj Gž-5055/10-2 od 18. kolovoza 2011.  je potvrdio presudu Općinskog suda u  Opatiji poslovni broj P-653/05-106 od 29. lipnja 2010., kojom je suđeno:

 

"I.              Odbijaju se tužiteljice sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

1.              Utvrđuje se da je pok. D. S. stekao vlasništvo zem. čest. 1524/14 označena kao gradilište i pašnjak površine 656 m2 upisana u z.k.ul. 1193 k.o. P. u 1/2 dijela kuće sagrađene na toj zemljišnoj čestici koja nije upisana u zemljišne knjige, što su dužni priznati L. G. i nasljednici pok. R. G., te izdati valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama Općinskog suda u  Opatiji, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti tu ispravu, sve uroku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

 

2.              Utvrđuje se da nekretnina iz toč. 1. ove presude ulazi u ostavinsku masu iza smrti D. S..

 

3.              Nalaže se tuženima da naknade tužiteljicama parnične troškove u roku od osam dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II.              Nalaže se tužiteljicama da tuženima nadoknade prouzročeni parnični trošak u visini od 159.000,00 kuna u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

Tako su sudovi odlučili u sporu koji je uslijedio nakon što je Općinski sudu u Opatiji rješenjem poslovni broj O-83/05 od 10. lipnja 2005. prekinuo ostavinski postupak iza pokojnog D. S., oca tužiteljica, te uputio tužiteljice da u ostavljenom roku pokrenu parnicu protiv B. S. i V. S. radi utvrđenja da gore označene  nekretnine čine izvanknjižno suvlasništvo i ujedno ostavinsku imovinu iza pokojnog D. S..

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele reviziju iz čl. 382. st. 1.  Zakona o parničnom kojom pobijaju drugostupanjsku presudu  zbog revizijskih razloga: 1) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, 2) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, te 3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predložili su da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te  da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11- dalje: ZPP), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koji su se pozvale tužiteljice, a koji postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno tvrdnji tužiteljica, obje nižestupanjske presude su jasne, a izreke su razumljive. Prvostupanjski sud  se određeno izjasnio o pravnoj kvalifikaciji spora te o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora, koje su od tih činjenica nesporne a koje su sporne te koje je sporne činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, te koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio. U obrazloženju su navedene odredbe materijalnog prava koje su primijenjene u rješenju spora.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 375. ZPP.

 

Iako tužitelji revizijom pobijaju presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tog revizijskog razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP, a Vrhovni sud RH u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Nadalje, eventualna pogrešna primjena materijalnog prava kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu pobijanu presudu moguće ispitati.

 

Također nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji su se pozvale tužiteljice koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li pokojni D. S. za života građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva i to 1/2 vlasništva nekretnine označene u prvostupanjskoj presudi. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 153. i dr. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,. 73/00 i 114/01, u daljnjem tekstu : ZV) i odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91.) kojima je uređen način stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je brak između D. S. i T. S. trajao od 1989. do 2004., a prije toga je 1988. razveden brak između sada pokojnog D. i ranije supruge V. S., majke ovdje tužiteljica,

 

-da su roditelji tuženice T. S., L. G. i pokojni R. G., vlasnici zem. čest. 1524/14 označene kao gradilište i pašnjak površine 656 m2, u k.o. P., ishodili uvjete uređenja prostora za gradnju predmetne kuće 23. srpnja 1986.,

 

-da su nakon toga su vlasnici zemljišta  ishodili rješenje od 16. ožujka 1988. kojim je utvrđeno njihovo prvenstveno pravo korištenja te građevinsku dozvolu od 30. ožujka 1988., s time što su upravo  L. G. i pokojni R. G. za cijelo vrijeme njihovog braka i izgradnje zgrade bili vlasnici zemljišta, na kojemu su i izgradili zgradu sukladno građevinskoj dozvoli,

 

-da je L. G. dana 5. srpnja 1988. sklopila ugovor o stambenom kreditu, te se učlanila u Stambenu zadrugu od koje je tijekom 1989. primila dvije uplate, a sklopila je i ugovor o osiguranju za predmetnu nekretninu, dok je njezin suprug također sklopio ugovor o kreditu, te su L. i R. G. svojim sredstvima prije doseljenja u kuću sada pokojnog R. G. izgradili kuću do pod krov, a uselili su se u kuću 2001.,

 

-da je sada pokojni otac tužiteljica zajedno s  obitelji stanovao kod roditelja T. S., a radio je kao pomorac na brodovima sve do razvoda braka s T. S. i to po više mjeseci u godini (prosječno oko pet mjeseci), da je u mjesecima dok je plovio imao iznadprosječnu zaradu, a zarađeni novac da je koristio za uzdržavanje sebe i svoje obitelji, te je i plaćao alimentaciju za djecu iz prvog braka, ovdje tužiteljice,

 

-da je jedan (točno neutvrđeni) dio zarađenog novca sada pok. D. S. ulagao u uređenje stana u izgrađenoj predmetnoj kući i to onoga u kojemu je živio sa obitelji,

 

-da je sve ugovore o izvođenju građevinskih i obrtničkih radova s izvođačima sklapao vlasnik zemljišta, sada pokojni R. G., na kojega glase računi za izvedene radove, dok prema rezultatima vještačenja ulaganja sada pokojnog D. S. ne ulaze u kategoriju gradnje ili dogradnje, nego se radi o doprinosu uređenju zgrade u svezi s kojim može postojati obveznopravni zahtjev povrata uloženih sredstava.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja sudovi su zaključili da sada pokojni D. S. nije građenjem stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, jer on nije bio graditelj predmetne kuće, nego je tek vršio određena ulaganja u kuću, po osnovi kojih ulaganja bi njegovi nasljednici mogli eventualno imati obveznopravni zahtjev prema vlasnicima nekretnine, a koji u ovom sporu nisu ni istaknuli.

 

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen, a drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem propisane odredbom čl. 153. i dr. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Tužiteljice su revizijom osporile pravilnu primjenu materijalnog prava, posebno imajući na umu utvrđenje nižestupanjskih sudova da je njihov otac doprinosio za izgradnju kuće u iznosu koji sudovi nisu utvrdili, te na utvrđenje da su zemljišnoknjižni vlasnici kuće, nakon što je razveden brak između njihovog sada pokojnog oca i T. S., obećali njihovom ocu isplatiti naknadu za izvršena ulaganja. Zbog toga drže da je njihov pokojni otac stekao pravo vlasništva na izgrađenoj kući, u omjeru kojega je sud trebao utvrditi.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda revizijskim navodima je upravo potvrđena pravilna primjena materijalnog prava, posebno imajući na umu da i sami revidenti potvrđuju zaključak nižestupanjskih sudova da je sada pokojni R. G. sa svojom suprugom gradio kuću na zemljištu za koje je u zemljišnim knjigama upisano njihovo pravo suvlasništva u jednakim dijelovima, a da je otac tužiteljica ulagao određene iznose novca bez da su mu izričito ili prešutno vlasnici zemljišta odobrili da on za sebe gradi kuću na njihovom zemljištu.

 

Gradnja kuće je započela nakon ishođenja građevne dozvole 1988., a vlasnici su se uselili u kuću 2001., dok je brak između sada pok. D. S. i T. S. trajao od 1989. do 2004., pa je za rješenje spora odlučno koji su propisi vrijedili glede stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.

 

U razdoblju od 1989., kada je sklopljen brak između sada pok. D. S. i T. S. pa do 1. siječnja 1997. za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu mjerodavne su je odredbe čl.  25. i 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima prema kojima je osnovna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu osnovna pretpostavka da se zaista radi o graditelju zgrade.

 

Nadalje, nakon stupanja na snagu ZOV-a (1. siječnja 1997.) stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu i uz znanje vlasnika zemljišta, bilo je uređeno odredbom čl. 153. ZOV koja glasi: Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

 

Navedene zakonske odredbe uređuju prava graditelja zgrade na tuđem zemljištu. Međutim, u ovom slučaju sada pok. D. S. i njegova supruga T. S. nisu bili graditelji zgrade, nego su graditelji bili L. G. i sada pokojni R. G., ujedno i zemljišnoknjižni vlasnici zemljišta.

 

Pogrešno je pravno shvaćanje revidenata da je u opisanim okolnostima ulaganjem u tuđu nekretninu njihov pokojni otac stekao pravo suvlasništva na izgrađenoj kući u bilo kojem omjeru. Može se eventualno raditi o njegovom obveznopravnom zahtjevu po osnovi ulaganja, a takav zahtjev nije istaknut u ovoj parnici, pa ni sud o njemu nije mogao odlučivati (arg. iz čl. 2. st. 1. ZPP).

 

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, pa nisu ostvareni revizijski razlozi na koje su se u reviziji pozvali tužitelji.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 4. listopada 2016.