Broj: Rev-x 52/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Z. iz S., zastupane po punomoćniku V. V., odvjetniku u S., sada po njegovom privremenom zamjeniku M. M., odvjetniku u S., protiv tuženika C. b. d.d. Z., Podružnica S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-972/10 od 17. studenog 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-87/06 od 23. veljače 2010., u sjednici od 3. studenog 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos od 38.520,00 EUR s kamatama po stopi od 8,5% godišnje (fiksna kamata) koje teku od 21. rujna 2000. pa do isplate, kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženik nadoknadi parnične troškove.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP) pozivajući se na razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Neosnovano se u reviziji tužiteljice navodi da je presuda suda drugog stupnja krajnje kontradiktorna i da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Naime, sud drugog stupnja u obrazloženju pobijane odluke navodi:

 

„Razlozi koje je dao prvostupanjski sud u pogledu postojanja zaloga na čitavom depozitu te značenju okolnosti da je naknadno došlo do cijepanja tog depozita, prema ocjeni ovog suda još nisu dovoljni za odbijanje tužbenog zahtjeva koji je utemeljen na zahtjevu da se bez pravnog učinka proglasi disponiranje njenim suvlasničkim dijelom deponiranog deviznog iznosa kao bračne stečevine.

 

Odluka o tužbenom zahtjevu ovisi, naime, od odgovora na krucijalno pitanje: je li tužiteljica doista bila suvlasnica deponiranog iznosa te, ukoliko jest, je li njen suprug bio ovlašten opteretiti zalogom i njezin dio.

 

Prema odredbi članka 306. ZV-a zalog se izvodi iz prava vlasništva založene stvari.

 

Prema stavku 2. navedenog članka, kad se zalaže stvar u suvlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika traži se suglasnost svih suvlasnika za davanje te stvari u zalog.

 

U konkretnom slučaju je prvostupanjski sud utvrdio davši za to uvjerljive razloge: da je tužiteljica bila upoznata sa stanjem depozita te da je, makar konkludentnim radnjama pristala da deponirani iznos bude dat kao zalog za dug vlasnika tvrtke koja je uzela zajam kod tužene banke.“

 

Slijedom toga, neovisno o tome što je u drugostupanjskoj presudi navedeno da razlozi koje iznosi sud prvog stupnja još nisu dovoljni za odbijanje tužbenog zahtjeva, a potom se zaključuje da je prvostupanjski sud dao uvjerljive razloge, pobijana odluka nije proturječna i nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje budući je iz (citiranog) dijela obrazloženja jasno i razumljivo koji su činjenični i materijalno pravni razlozi bili odlučni za odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva revidentica.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu dijela oročenog deviznog depozita za koji tužiteljica tvrdi da predstavlja njezin suvlasnički dio (1/2) u zajedničkoj bračnoj stečevini i koji je njezin suprug M. Z., prema sporazumu s tuženom bankom, dao u zalog za tražbinu banke prema dužniku (zajmoprimcu) pravnoj osobi u vlasništvu M. S., koji je tužena naknadno naplatila u visini vrijednosti zaloga.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužiteljica i M. Z. bračni drugovi te da je M. Z. kod tužene banke, na temelju ugovora o oročenom depozitu od 5. prosinca 1996., oročio devizna sredstva u iznosu od 150.000,00 DEM na rok od 12 mjeseci, koji je rok potom produžavan,

 

- da je na temelju „Protokola“ sklopljenog između supruga tužiteljice te trgovačkog društva L. A. d.o.o. u vlasništvu M. S. iz S., dana 27. studenog 1996. kao instrument osiguranja za vraćanje kredita koji je odobren navedenoj pravnoj osobi u iznosu od 898.178,93 kn, ugovorena devizna štednja M. Z. u iznosu od 150.000,00 DEM,

 

- da je 28. prosinca 1998. cjelokupni iznos deviznog depozita, koji je bio oročen na ime M. Z., uz suglasnost stranaka, bio podijeljen na tri dijela i to na tužiteljicu, njezinog supruga i njihovu kćerku, tj. na iznose od po 50.000,00 DEM, s razlogom da se uslijed nestabilnosti koja se u to doba javila kod banaka sačuva devizna štednja jer je Vlada Republike Hrvatske jamčila deviznim štedišama isplatu iznosa od 100.000,00 kn u slučaju propasti banke, ali da je, neovisno od toga, cjelokupni iznos depozita i nadalje ostao instrumentom osiguranja za navedeni kredit,

 

- da je na ugovorima o depozitu koji su glasili na tužiteljicu i njezinu kćerku kao punomoćnik bio naznačen suprug tužiteljice M. Z., kao i da su se tužiteljica i njezin suprug uvijek dogovarali o svemu, odnosno da su ona i suprug te svjedok S. cijelo vrijeme radili zajedno te da su dobro znali što se zbilo s oročenim deviznim depozitom i spornom tražbinom,

 

- da je M. Z. u razdoblju od sklapanja ugovora o oročenom deviznom depozitu do rujna 2000. na temelju tog ugovora ostvarivao mjesečnu kamatu od 1.000,00 DEM,

 

- da zajmoprimac nije vratio tuženoj banci novčana sredstva isplaćena po kreditu i da je tužena banka u rujnu 2000. iznos od 150.000,00 DEM deviznog depozita, koji je bio instrument osiguranja, uzela i naplatila na ime neisplaćenog kredita trećoj osobi.

 

Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja u prvostupanjskoj se presudi, pozivom na odredbe iz članka 299. i 301. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZV), zaključuje da je zalog, kao instrument osiguranja, nedvojbeno postojao na jedinstvenom deviznom depozitu od 150.000,00 DEM i da je kao takav opstao, neovisno od naknadnog razdvajanja tog depozita na tri dijela, zbog čega i nadalje opterećuje sve razdvojene depozite.

 

Slijedom toga, ističući da založno pravo nastavilo teretiti i one dijelove depozita  koji su glasili na tužiteljicu i njezinu kćerku, kao i da je na ugovorima tužiteljice i njezine kćerke kao punomoćnik bio naznačen M. Z., prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud odbija žalbu tužiteljice i prihvaća sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda uz zaključak da se za davanje u zalog stvari u suvlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika traži suglasnost svih suvlasnika (članak 306. ZV-a). Pritom, navodi da je tužiteljica bila upoznata sa stanjem depozita i da je pristala na to da deponirani novčani iznos bude dat u zalog kao instrument osiguranja, za dug vlasnika pravne osobe koja je uzela zajam.

 

Neosnovano se u reviziji ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer da se drugostupanjski sud morao pozvati na odredbu iz članka 249. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11, u daljnjem tekstu: ObZ) budući da za prosudbu o suvlasništvu depozita u konkretnom slučaju nije odlučno tko je upisan kao deponent već tko je stvarni vlasnik imovine.

 

Člankom 249. stavak 1. ObZ-a, na koji se poziva revidentica, propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

 

Odgovarajući na prije navedene revizijske navode i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji,  ističe se da iako je sporni novčani depozit bio u suvlasništvu (ili zajedničkom vlasništvu) tužiteljice i njezinog supruga, da je tužiteljica, s obzirom na cjelokupno stanje stvari utvrđeno u prvostupanjskom postupku, neupitno pristala na njegovo opterećenje zalogom, to tim više jer je njezin suprug M. Z., prema sadržaju (naknadnih) ugovora o oročenom deviznom depozitu, neupitno bio njezin punomoćnik.

 

Slijedom toga, okolnost suvlasništva predmetnog novčanog depozita (na čemu u bitnome inzistira revidentica) nižestupanjskim sudovima nije ni bila sporna pa primjena zakonske odredbe iz članka 249. stavak 1. ObZ-a,  ni u čemu ne utječe na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 3. studenog 2016.