Broj: Rev-x 468/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja H. L. T. Z. iz B., II-tužitelja M. D. S. iz B., i II-tužitelja B. B. M. E. iz B., svih iz Mađarske, koje zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z., Z., zastupanog po punomoćnicima Lj. N. i Z. N., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda N. iz Z. i umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4162/05-2 od 28. veljače 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2743/05 od 20. lipnja 2005., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se revizije tuženika i umješača kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku predati u posjed nekretnine označene kao k.č.br. 433 upisane u zk.ul.br. 4111 k.o. T., te im isplatiti iznos od 1.432.259,00 kn na ime naknade štete za vrijednost porušenih građevinskih objekata sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. studenog 1994. do isplate, kao i iznos od 1.698.450,00 kn kao naknadu za prouzročeni trošak upravnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. prosinca 2000. pa do isplate, s tim da se ove obveze tuženik može osloboditi ako tužiteljima isplati iznos od 4.607.522,80 kn, kao naknadu za tržišnu vrijednost nekretnine sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, te im ujedno naknaditi troškove postupka u iznosu od 692.940,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično su odbijene žalbe tuženika i umješača i presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu u kojem je tuženiku naloženo predati u posjed nekretnine označene kao k.č.br. 433 upisane u zk.ul.br. 4111 k.o. T., dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP) podnijeli su tuženik i umješač na strani tuženika. Reviziju podnose zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke.

 

U odgovoru na revizije tužitelji osporavaju sve revizijske navode predlažući da se revizija odbaci s obzirom da vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kn, odnosno da se ista odbije kao neosnovana.

 

              Revizije nisu osnovane.

 

S obzirom da je u ovom predmetu drugostupanjska presuda donesena dana 28. veljače 2006., dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 117/03 - stupio na snagu 1. prosinca 2003. - u daljnjem tekstu: ZID ZPP/03), o reviziji tuženika i umješača odlučuje se primjenom odredbe iz članka 392.a ZID ZPP/03, prema kojoj revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizije su dopuštene s obzirom na vrijednost predmeta spora budući su tužitelji u tužbi naveli da se umjesto udovoljenja tom zahtjevu (stvarnopravni zahtjev na predaju u posjed), ove obveze tuženik može osloboditi ako tužiteljima isplati iznos od 4.607.522,80 kn, kao naknadu za tržišnu vrijednost nekretnine (članak 40. stavak 1. u vezi s člankom 382. stavak 1. točka 1. ZPP).

 

Predmet spora u ovom revizijskom postupku je zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekretnina označenih kao k.č.br. 433 upisane u zk.ul.br. 4111 k.o. T., u naravi dvije obiteljske stambene zgrade i gospodarske zgrade, sve položene na navedenoj nekretnini, na adresi u Z., ...

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su tužitelji upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici spornih nekretnina, da je tuženik, nakon što je 1991. po njemu doneseno rješenje o utvrđivanju općeg interesa za eksproprijaciju, suprotno odredbi članka 28. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 78/06, 45/11 i 34/12), ušao u posjed nekretnina i protupravno (1994.) porušio objekte u vlasništvu tužitelja koji su se nalazili na kč.br. 433 k.o. T., s tim da rješenje o eksproprijaciji u ovom slučaju nikad nije doneseno.

 

Konačno, iz pravomoćne presude poslovni broj Gž-9927/98-3 od 1. lipnja 1999. (list 145-146. spisa) proizlazi da je tuženik G. Z., kao tadašnji tužitelj, izgubio parnicu na utvrđenje prava vlasništva sporne nekretnine, tj. k.č.br. 433 upisane u zk.ul.br. 4111 k.o. T., koji je postupak vođen protiv upisanih vlasnika, odnosno sadašnjih tužitelja ili njihovih prednika. U tom je postupku utvrđeno da sporne nekretnine ni na koji zakonit način nisu prešle u društveno vlasništvo, odnosno nisu bile nacionalizirane, a niti prenesene u vlasništvo tuženika, uz utvrđenje da nekretnine nisu koristili tužitelji već druge osobe koje su uselila bivša nadležna tijela i za koje je G. Z., rješavajući imovinsko-pravne odnose za tu lokaciju dodijelio 27 zamjenskih stanova.

 

Osim toga, utvrđeno je da je tuženik i danas u posjedu zemljišta jer je nakon rušenja zgrada taj posjed zadržao, s tim da je cijelo vrijeme i za trajanja ove parnice G. Z. vodio pregovore oko isplate tužiteljima naknade za oduzeto zemljište.

 

Polazeći od takvog činjeničnog utvrđenja, nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed i na temelju odredbe članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZVDSP), nalažu tuženiku predaju spornih nekretnina u posjed tužiteljima.

 

Tuženik u svojoj reviziji ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno budući mu je naloženo predati spornu nekretninu u posjed uz tvrdnju da on sam nije posjednik odnosne nekretnine, stoga da je ne može niti predati tužiteljima u posjed.

 

Nadalje, tuženik tvrdi da se postupak zbog smetanja posjeda, koji spominje drugostupanjski sud (Pp-392/04), vodi između tužitelja i treće osobe, a ne između tuženika i treće osobe iz čega je vidljivo da G. Z. uopće nije posjednik odnosne nekretnine.

 

Međutim, ovakve tvrdnje su protivne činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova jer tuženik tvrdi drugačije od onog što su izrijekom utvrdili nižestupanjski sudovi, a budući se drugostupanjska presuda ne može pobijati zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja to revizijski sud ove revizijske navode tuženika nije uzeo u obzir (članak 385. ZPP).

 

Kako se radi o jedinim pravno relevantnim i obrazloženim revizijskim navodima tuženika, koji je uostalom tijekom postupka sam ustvrdio da nije vlasnik spornih nekretnina (dok sada tvrdi da nije niti posjednik), to je njegovu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija Republike Hrvatske podnesena je (3. svibnja 2006.) prije donošenja pravomoćnog rješenja kojim je odbijeno njezino sudjelovanje u postupku kao umješača na strani tuženika pa se ova parnična radnja ne može isključiti (članak 207. stavak 2. ZPP).

 

Zato je revizijski sud ispitivao i reviziju podnesenu po Republici Hrvatskoj, koja pobija drugostupanjsku presudu kao i tuženik - samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da je pogrešan navod drugostupanjskog suda o rezultatima parničnog postupka u kojem je donesena drugostupanjska odluka poslovni broj Gž-9927/98, uz tvrdnju je tom odlukom pravomoćno odbijen tuženik G. Z. s tužbenim zahtjevom na utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina, a ne Republika Hrvatska.

 

Osim toga, navodi da je vlasništvo nekretnina stekla na temelju ugovora o miru sklopljenog između prednika Republike Hrvatske, tj. FNRJ i Republike Mađarske, od 10. veljače 1947. u Parizu i Uredbe o prijelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ. Zbog toga ističe da vlasnik spornih nekretnina nije G. Z.

 

Međutim, u ovoj se parnici raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva na predaju u posjed u odnosu na tuženika, s tim da je pitanje prava vlasništva između parničnih stranaka riješeno pravomoćnom presudom poslovni broj Gž-9927/98-3 od 1. lipnja 1999. i to u postupku koji je pokrenuo G. Z. protiv tužitelja ili njihovih prednika, neosnovano tvrdeći da je on vlasnik spornih nekretnina.

 

Stoga kad osoba koja nije stranka u postupku, ističe da je ona vlasnik nekretnine, a ne tuženik, tada su takve parnične radnje u suprotnosti s parničnim radnjama tuženika i one nemaju pravnog učinka (članak 208. stavak 4. ZPP). Zbog toga navodi istaknuti u reviziji Republike Hrvatske nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

Uostalom, ovaj je revident imao mogućnost tijekom postupka podnijeti tužbu iz članka 198. ZPP-a (tužba glavnog miješanja), međutim, to nije učinjeno sve do njegovog pravomoćnog završetka.

 

Tvrdnje iznesene u reviziji Republike Hrvatske mogle bi eventualno biti predmetom nekog drugog parničnog postupka u kojem neće biti tzv. „intervencijskog efekta“ budući je naknadno, rješenjem od 6. srpnja 2006., zahtjev umješača za miješanjem u ovu parnicu pravomoćno odbijen.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 8. studenoga 2016.