Broj: Rev 2745/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko - upravni odjel, protiv tuženika I. J.-M. iz S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Općine Mljet, koju zastupa zakonski zastupnik, načelnik N. Đ. M., radi trpljenja uknjižbe prava vlasništva i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-845/13 od 3. listopada 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-759/12 od 18. prosinca 2012., u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice Republike Hrvatske te se preinačuje presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-845/13 od 3. listopada 2013. i sudi:

 

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-759/12 od 18. prosinca 2012.

 

Nalaže se umješaču naknaditi tužiteljici trošak revizije u iznosu od 1.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku trpjeti da se Republika Hrvatska, po pravomoćnosti ove presude, uknjiži kao vlasnik za 505/150736 dijela prava vlasništva čest. zem. 3415/1, upisane u zk.ul. 447 k.o. K., uz istodobni njegov izbris iz zemljišne knjige.

 

II. Nalaže se tuženiku da preda u posjed Republici Hrvatskoj čest. zem. 3415/1, upisanu u zk.ul. 447 k.o. K. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćene su žalbe tuženika i umješača na strani tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako što je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a pozivom na odredbu. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu troška revizije.

 

Odgovor na reviziju podnio je umješač na strani tuženika te predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

 

Prije svega, glede navoda odgovora na reviziju treba reći da je drugostupanjski sud pobijanu odluku donio pozivom na odredbu čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - proč. tekst - dalje: ZPP), pa je u konkretnom slučaju dopuštena redovna revizija (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a), zbog čega je neodlučno pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (koja regulira tzv. izvanrednu reviziju). Stoga je ovaj sud predmetnu reviziju tužiteljice razmatrao kao redovnu reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za trpljenje uknjižbe prava vlasništva na nekretninama i to čest. zem. 3415/1 u 505/150736 dijela upisane u zk.ul. 444 k.o. K. uz istodobno brisanje postojećeg upisa u zemljišnim knjigama, kao i zahtjev za predaju te nekretnine u posjed.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđene su slijedeće odlučne činjenice (koje među strankama niti nisu sporne):

 

- da je Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija, klasa: 940-01/95-01/302, ur.broj: 515-02-97-15 od 6. prosinca 1997. izvršen popis nekretnina upisanih na bivšu Općinu D. te je sva imovina bivše O. D. raspoređena na novonastale jedinice lokalne samouprave i to G. D., O. D. primorje, O. J., O. K., O. M., O. S., O. T., O. D. i O. O., time da se tom Odlukom, među ostalim, raspoređivalo neizgrađeno građevinsko zemljište na način da ono pripadne u vlasništvo one jedinice lokalne samouprave na čijem se području zemljište nalazi (toč. A), a u toč. 5. je rečeno da će se na temelju ove Odluke izvršiti uknjižba prava vlasništva nekretnina.

 

Navedena Odluka zasniva se na Zakonu o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 90/92), kao i Zakonu o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 10/97) kojima su konačno osnovane ostale jedinice lokalne samouprave u odnosu na bivšu O. D. te iz obrazloženja navedene odluke slijedi da je odlučujući o nekretninama u vlasništvu bivše O. D. kako je rečeno primijenjen teritorijalni princip,

 

- da je na temelju navedene Odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Z-224/98 od 6. prosinca 1997. izvršena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj čest. 3415/1 k.o. Korita u korist Općine Mljet,

 

- da je kupoprodajnim ugovorom od 18. travnja 2006. O. M. prodala predmetnu nekretninu tuženiku, te je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-2439/06 od 4.10. 2007. na temelju tog kupoprodajnog ugovora dopuštena uknjižba 500/150736 vlasničkog dijela čest zem. 3415/1 zk. ul. 447 k.o. K. na ime tuženika, uz istodobno brisanje O. M.,

 

- da je u zemljišnim knjigama (izvadak od 26. rujna 2008.) predmetna nekretnina označena kao šuma površine 152383 m, te je uknjižena kao vlasništvo tuženika u 500/150736 dijela, a temeljem spomenutog kupoprodajnog ugovora,

 

- da se predmetna nekretnina čest. zem 3415/1 k.o. K. vodi u šumsko-gospodarskoj osnovi, Gospodarska jedinica B. G.-B. (potvrda H. Š. od 29. rujna 2008.),

 

- da se predmetna čestica nalazi u zaštićenom i evidentiranom objektu prirode, te posebno vrijednom području - vrijedne šume (obavijest Ureda za katastarsko-geodetska poslove Dubrovačko-neretvanske županije od 28. veljače 2000.),

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja, a polazeći od odredaba čl. 16. st. 1. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 52/90 - pročišćeni tekst) prema kojima šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice ocijenivši ih osnovanim.

 

Prvostupanjski sud se pritom pozvao i na odredbe čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 117/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZVDSP) u kojima je rečeno da zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primijeniti u korist stjecatelja do kojih dođe do 1. siječnja 2010., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj zakon stupio na snagu, tj. 1. siječnja 1997. (čl. 396. ZVDSP-a).

 

Nasuprot tomu, drugostupanjski sud je rečene zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i stoga ih (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, u bitnome, zauzevši stajalište da je Odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. tabularna isprava temeljem koje se valjano kao vlasnik čest. zem. 3415/1 k.o. K. uknjižila O. M., odnosno stajalište da predmetna nekretnina, sve i kada bi bila šuma i da je postala državno vlasništvo temeljem čl. 16. Zakona o šumama, ne predstavlja državno vlasništvo već vlasništvo bivše O. D., a to s obzirom na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske putem od nje ovlaštenog tijela raspolagala tom nekretninom u spomenutoj Odluci na način da je istu utvrdila kao vlasništvo bivše O. D. i dodijelila je u vlasništvo O. M., čime se jasno očitovala da ta nekretnina ne predstavlja državno vlasništvo.

 

Prema motrištu ovoga suda, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda.

 

Naime, pretvorba vlasništva na šumama i šumskom zemljištu na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskog zemljišta u privatnom vlasništvu izvršena je čl. 16. st. 1. Zakona o šumama.

 

Ta odredba unesena je u Zakon o šumama („Narodne novine“, broj 54/83, 32/87 i 47/89) odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990., a primjenjuje se od 1. siječnja 1991. osim odredaba čl. 5., čl. 48., čl. 49. i čl. 50. toga Zakona koje se primjenjuju od dana stupanja na snagu istog Zakona.

 

Prema tome, nakon stupanja na snagu Zakona o šumama, odnosno od njegove primjene 1. siječnja 1991., sva zemljišta koja su bila upisana kao društveno vlasništvo, po sili zakona (ex lege) postala su vlasništvo Republike Hrvatske, bez obzira tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja na tim nekretninama.

 

Budući da je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je predmetna nekretnina šuma kojom gospodare H. Š. d.o.o. Z. te nije bila u privatnom, već u društvenom vlasništvu, ona je po sili zakona u vlasništvu države.

 

Neovisno o tome tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja, Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. kojom je raspoređena imovina bivše O. D. na novonastale jedinice lokalne samouprave nije se htjelo niti se moglo disponirati sa šumskim zemljištem koje je bilo u vlasništvu Republike Hrvatske, već samo sa imovinom koja je 6. prosinca 1997. bila imovina bivše O. D., a to je od nekretnina neizgrađeno građevinsko zemljište, stanovi i poslovni prostori, a ne i šumsko zemljište u bivšem društvenom vlasništvu koje je po sili zakona pripalo državi.

 

Prema tome, u predmetnom slučaju nije riječ o raspolaganju stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske od strane Vlade Republike Hrvatske, odnosno od nje ovlaštenog tijela u smislu čl. 35. st. 2. ZVDSP-a, već je Komisija Vlade Republike Hrvatske imala ovlasti voditi postupak preuzimanja imovine bivše O. D. te arbitriranja u raspodjeli samo te imovine na novonastale jedinice lokalne samouprave. Takvo stajalište zauzeto je i u odluci ovog suda poslovni broj Rev-77/07 od 4. studenoga 2008. (protiv koje je odbijena ustavna tužba - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5566/2008 od 13. siječnja 2010.), te u odluci poslovni broj Rev-330/08 od 7. prosinca 2011.

 

Pritom je za napomenuti da je u obrazloženju navedene Odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. (str. 61., ul. 3.) odlučujući o nekretninama u vlasništvu bivše O. D. izričito rečeno da se „Ovom odlukom raspoređuje neizgrađeno građevinsko zemljište i sve ostale nekretnine koje nisu posebnim zakonima postale nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske“, pa navedena opća (zaštitna) klauzula također isključuje primjenu odredaba čl. 35. st. 2. ZVDSP-a.

 

Dakle, Republika Hrvatska kao izvanknjižni nositelj prava vlasništva na predmetnim nekretninama na kojima je prije bilo upisano društveno vlasništvo, koje nije brisano prije nego što je ZVDSP stupio na snagu (1. siječnja 1997.) obzirom da se u smislu čl. 388. st. 5. ZVDSP-a ne primjenjuje zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga (uzgred, suspenzija primjene tog načela Zakonom o izmjeni i dopuni ZVDSP-a - „Narodne novine“, broj 153/09) produljena je do 1. siječnja 2015.), osnovano u ovoj parnici zahtijeva upis svog prava vlasništva, uz istodobno brisanje tuženikova vlasništva upisanog na osnovi spomenutog kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa O. M..

 

Naposljetku, valja reći i to da u postupku nije utvrđeno da bi se prije početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90), tj. 1. siječnja 1991., sporna nekretnina nalazila u području koje je predstavljalo građevinsko zemljište, već se to zemljište nalazi i u šumsko gospodarskoj osnovi H. Š. d.o.o., te sukladno čl. 17. Zakona o šumama za predmetno zemljište nikada nije proveden postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove, dakle riječ je o šumskom zemljištu kako to pravilno ističe prvostupanjski sud.

 

S obzirom da je tužiteljica vlasnica predmetnog zemljišta, osnovan je i njezin zahtjev za predaju istoga u posjed (čl. 161. st. 1. ZVDSP-a).

 

Slijedom svega rečenog, dakle, drugostupanjski sud je pogrešno i neutemeljeno preinačio prvostupanjsku presudu, pa tužiteljica opravdano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Valjalo je stoga reviziju tužiteljice prihvatiti i na temelju čl. 395. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, time da je tužiteljici dosuđen zatraženi trošak sastava revizije sukladno Tbr. 10. toč. 6. u svezi s Tbr. 7. toč. 1. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12).

 

Zagreb, 15. studenoga 2016.