Broj: Gž-7129/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Horvat Mataić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S.-K., OIB: … iz S. …, koju zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik iz O., protiv I-tuženika H. A. R. A. prije H. A.-A.-b. I. A., OIB: …, sa sjedištem u A., K., kojeg zastupa punomoćnica S. L., odvjetnica iz Odvjetničkog društva B., L., M., S. iz Z. i II-tuženika K. d.o.o. za financijsko poslovanje, promet, trgovinu i usluge, OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-58/15-22 od 13. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. studenog 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-58/15-22 od 13. lipnja 2016.

 

              II. Preinačuje se gore citirana presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim tuženiku nije priznat trošak parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 40.893,75 kn i sudi:

              Nalaže se tužiteljici da I-tuženiku nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 9.087,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2016. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

              III. Nalaže se tužiteljici da I-tuženiku nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 585,93 kn u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se proglasi nedopuštenom ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-4006/2013 od 12. prosinca 2013. na nekretnini pobliže opisanoj u izreci pod točkom I. pobijane presude, a što su tuženici dužni trpjeti i tužiteljici izdati valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz naknadu troška parničnog postupka.

Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da I. tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 40.893,75 kn.

 

              Protiv te presude žali se tužiteljica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

              Protiv odluke o parničnom trošku, u dijelu kojim I-tuženiku nije priznat trošak postupka preko dosuđenog iznosa od 40.893,75 kn, a za daljnji zatraženi iznos od 9.087,50 kn žali se I-tuženik ne navodeći određene zakonske razloge, a uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda.

 

              Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je žalba I-tuženika osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije uočio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

             

              Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, te na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenom ovrhe koja se vodi kod Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Ovr-4006/13, a na koju parnicu je tužiteljica upućena temeljem čl. 60. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12 i 25/13 93/14 - dalje: OZ/12) budući je tvrdila da u pogledu dijela predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, odnosno da je između II-tuženika K. d.o.o. kao prodavatelja s jedne strane i tužiteljice kao kupca s duge strane zaključen predugovor o prodaji nekretnine 8. kolovoza 2009. koji predugovor ima sve značajke ugovora o prodaji, a predmetom koje kupoprodaje je dio nekretnine na kojoj se provodi ovrha, pa da je ona vlasnik tih nekretnina, a ne ovršenik, odnosno II-tuženik.

 

Prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim pošavši od utvrđenja:

- da je u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem Ovr-4006/13, a po prijedlogu ovrhovoditelja H. A. R. A. (ranije H. A.-A.-b. I. A.) protiv ovršenika K. d.o.o. doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-4006/13 od 12.12.2013., temeljem ovršne isprave Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2.7.2008. solemniziranog po javnom bilježniku pod brojem Ov-11763/2008, kojim je određena ovrha na nekretninama ovršenika i to kčbr. 5418/1 u naravi zgrada mješovite uporabe br. 21 i 13 … površine 1535 m2, upisana u zk. ul. broj 17352 k.o. O., pravo građenja upisano u zk. ul. 7352 k.o. O. u naravi poslovna zgrada 1959 m2 i podzemna garaža 2329 m2 sagrađena na pravo građenja na kč.br. 5419 upisane u zk. ul. 17819 k.o. O. površine 4088 m2,

- da je temeljem navedenog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava uknjiženo pravo zaloga 9. srpnja 2008. na nekretninama koje su predmet ovršnog postupka u korist H. A. A. b. I. A. iz K.,

- da je tužiteljica kao kupac zaključila predugovor o prodaji nekretnina sa prodavateljem K. d.o.o. O. dana 8.8.2009., te anex tom predugovoru od 30.9.2011. prema kojima prodavatelj prodaje kupcu nekretninu u višestambenoj zgradi izgradnji u O.,  … na kč. br. 5418 k.o. O. u naravi dvosobni stan na III katu površine 57,52 m2 za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 100.000,00 EUR,

- da tužiteljica predmetni ugovor nije predala u zk. odjel Općinskog suda u Osijeku, niti se uknjižila kao vlasnica bilo kojeg dijela nekretnine koja je predmet ovrhe

pa temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica u smislu čl. 120 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV) nije stekla vlasništvo dijela nekretnine za koji tvrdi da je vlasnica, budući da nije upisana u zemljišnim knjigama, a sve da je i upisana na predmetnim nekretninama, prvostupanjski sud, pozivom na odredbu čl. 77.a OZ, kojom je određeno da ukoliko se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine kada je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojom se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg na novog vlasnika zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine, dakle zaključuje da bi se ovrha mogla provoditi i u odnosu na tužiteljicu.

 

              Činjenično pravni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te iako se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu čl. 77.a Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ) umjesto na odredbu čl. 83. OZ/12, koje odredbe su sadržajno iste, to nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.

             

              Neosnovano tužiteljica i dalje u žalbi kao i tijekom postupka upućuje na postojanje Sporazuma o zajedničkom ulaganju između I-tuženika i II-tuženika, a po kojemu bi se po tvrdnji tužiteljice I-tuženik obvezao II-tuženiku uvjetovnim brisanjem prava zaloga na etažnom dijelu nekretnine, odnosno stanova u izgradnji, uz uvjet da iznosi primljeni na ime kupovnine budu bez odlaganja uplaćivani u korist računa I-tuženika. Dakle, tužiteljica tvrdi da bi prema tome, založno pravo uspostavljeno ovršnom ispravom imalo prestati prema svakom kupcu danom prodaje pojedine etažne cjeline, odnosno, danom isplate ugovorene kupovnine II-tuženiku kao prodavatelju, pa da bi u tom smislu prestalo i založno pravo na njenom dijelu nekretnine, odnosno stanu.

Naime, osim što tužiteljica navedeni Sporazum nije dostavila u spis niti je ičim dokazala postojanje istog, kao niti postojanje brisovnog očitovanja prema kojem bi prestalo založno pravo na njenom dijelu nekretnine, ovakvi navodi žaliteljice odnose se na okolnosti vezane za djelomično ispunjenje založnim pravom osigurane tražbine, te sporazum založnog vjerovnika i dužnika prema kojem će založni vjerovnik omogućiti brisanje založnog prava na dijelu zaloga, koje razloge je s uspjehom mogao isticati samo ovršenik u žalbi protiv rješenja o ovrsi, dok je pak predmet raspravljanja u ovoj parnici ograničen samo na pitanje postojanja ili nepostojanja prava tužiteljice koje bi sprečavalo nastavak ovrhe na predmetnoj nekretnini.

 

Iz gore navedenih razloga pravilno je sud prvog stupnja odbio i dokazne prijedloge tužiteljice financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti proslijeđenih uplata primljenih kupovnina II-tuženika u korist računa I-tuženika, jer u konkretnom sporu nije bilo osnova usvajanju tog dokaznog prijedloga.

 

              Prema tome, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud da tužiteljica nema pravo koje bi spriječilo ovrhu na predmetnoj nekretnini, to je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, pa je valjalo temeljem odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

             

              Osnovano međutim tuženik u svojoj žalbi ističe da mu nije priznat trošak parničnog postupka za pristup na ročište održano 27. travnja 2016. na koji trošak ima pravo prema čl. 154. st. 1. ZPP i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12 – dalje: OT).

              Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik na ročištu 27. travnja 2016. zatražio naknadu troška i za navedeno ročište, pa mu u smislu Tbr. 9. toč. 1. OT pripada pravo na trošak pristupa na predmetno ročište u iznosu od 7.270,00 kn, što uvećano za 25% PDV iznosi 9.087,50 kn, zbog čega je u tom dijelu presudu valjalo preinačiti i dosuditi tuženiku taj trošak a temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP.

 

              Kako je tuženik uspio sa žalbom, to mu je sukladno vrijednosti pobijanog dijela (9.087,50 kn) dosuđen trošak sastava žalbe u iznosu od 585,93 kn (Tbr. 10. toč. 5. OT).

 

U Zagrebu, 22. studenog 2016.