Broj: Rev-x 623/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, Darka Milkovića i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz Z., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Ž. i T. V., Z., protiv tuženika D. Š. iz Z., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. D., Ž. R., S. M. & D. D., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7467/2011-2 od 17. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1486/09-89 od 26. studenog 2010., u sjednici održanoj 22. studenog 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju 355.255,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 43.972,50 kn.

 

              Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) navodeći kao revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev bude usvojen u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

 

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana. Potražuje naknadu troška za sastav tog podneska u iznosu od 6.250,00 kn.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Ističući postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj nije određeno naveo o kojoj bitnoj povredi je riječ niti je naveo neku odredbu ZPP-a za koju smatra da je nepravilno primijenjena, odnosno da nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, pa taj revizijski razlog kao neobrazložen nije uzet u obzir.

 

Stoga je pobijana presuda ispitana samo u granicama obrazloženog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj kao vlasnik predmetne nekretnine potražuje od tuženika, koji je tu nekretninu neovlašteno posjedovao u utuženom razdoblju, naknadu štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja nekretnine u razdoblju od 6.-og do 9.-og mjeseca svake godine u razdoblju od 2001. do 2006. i zbog nemogućnosti njenog korištenja u preostalom dijelu godine, u ukupnom iznosu od 355.255,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi predmetnu nekretninu iznajmljivao u utuženom razdoblju i na taj način ostvarivao dobit ostvarenje koje je bilo spriječeno odbijanjem tuženika da mu nekretninu preda u posjed, a glede zahtjeva za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine da tužitelj nije naveo niti dokazao u čemu bi se ta šteta sastojala.

 

Sukladno tome sudovi su zaključili da tužitelj nije dokazao nastanak štete kao temeljne pretpostavke odštetne odgovornosti i da je zbog toga tužbeni zahtjev neosnovan.

 

U reviziji se uz tužiteljevu ocjenu izvedenih dokaza osporava činjenično utvrđenje i zaključivanje sudova koje se tiče zahtjeva za naknadu izmakle koristi, te se ponavlja tvrdnja tužitelja da ga je tuženik koristeći bespravno njegovu nekretninu onemogućio da stekne korist njezinim iznajmljivanjem.

 

Tim revizijskim navodima osporava se pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja koje ne može biti predmetom revizijskog ispitivanja jer se, s obzirom na odredbe čl. 385., ZPP-a, iz tog razloga revizija ne može izjaviti.

 

Osim toga, u reviziji se ističe da je u tužbi navedeno da se ista podnosi radi stjecanja bez osnove i naknade štete te da se tuženik koji je koristio tužiteljevu nekretninu neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi morao plaćati te da je visina najamnine utvrđena vještačenjem, pa da po vještaku utvrđeni iznosi predstavljaju štetu koju je tužitelj pretrpio zbog nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine.

 

Glede te tvrdnje sudovi su osnovano zaključili da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj potražuje naknadu štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja i korištenja nekretnine i da stoga tužbeni zahtjev nije istaknut na temelju odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91,  3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kojom je određeno da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imatelj može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

S obzirom na vezanost suda činjeničnom osnovom tužbe o predmetnom tužbenom zahtjevu nije moglo biti odlučeno primjenom navedene odredbe ZOO-a, a niti primjenom odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08) jer tužitelj nije zahtijevao da mu tuženik naknadi koristi koje je imao za vrijeme neovlaštenog posjedovanja tužiteljeve nekretnine već zahtijeva da mu naknadi štetu zbog nemogućnosti njenog korištenja.

 

Stoga suprotno revizijskim navodima nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, ovaj sud je ocijenio da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je taj zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Zagreb, 22. studenog 2016.