Broj: Rev-x 534/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice Z. Š.₁ i drugotužiteljice R. W., obje iz Z., koje zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u R., protiv tuženice Z. Z. B. iz Z., koju zastupa punomoćnik G. I., odvjetnik u Z., radi prestanka uznemiravanja i činidbe, odlučujući o revizijama tužiteljice R. W. i tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4936/13-2 od 20. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena, te djelomično ukinuta presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3640/04-215 od 2. siječnja 2013., u sjednici održanoj 23. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizije tužiteljice R. W. i tuženice odbijaju se kao neosnovane u pogledu odluke o meritumu spora.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizije tužiteljice R. W. i tuženice glede odluke o troškovima postupka odbacuju se kao nedopuštene.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj da prestane uznemiravati tužiteljice u njihovom pravu vlasništva nekretnina upisanih u zk. ul. 12456 k.o. G. Z., koje u naravi čine stambenu kuću i dvorište u Z., ... na zk. čestici br. 1305/3, odnosno prema katastru k.č.br. 3633/1 k.o. G., na način da spriječi da štetne imisije u obliku oborinskih voda i vlage s njezina zemljišta oštećuju zidove kuće tužiteljica, te da oborinskim vodama iz dvorišta tužiteljica omogući slobodno otjecanje, što će se ostvariti na način da dozvoli tužiteljicama da se privremeno, dok traje izvođenje građevinskih radova, koriste dijelom k.č.br. 3633/6 k.o. G. i to u dijelu gdje treba ući s ulice na tu česticu, a zatim u dijelu uz južnu fasadu zgrada tužiteljica u Z., ..., na način da će tužena o svom trošku izvesti radove koji su pobliže navedeni u od toč. I. do toč. IV. izreke prvostupanjske presude. Ujedno je naloženo tuženoj da tužiteljicama naknadi troškove postupka u iznosu od 64.607,51 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 2. siječnja 2013. do isplate.

 

Preostali dio zahtjeva kojim su tužiteljice tražile da tužena o svom trošku izvede drenažne radove s južne strane zgrade tužiteljica na čestici br. 3633/6 k.o. G., prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka Z. Š.₂ od 3. rujna 2012. koji je sastavni dio ove presude, zajedno s vertikalnom izolacijom vanjskog podrumskog zida zgrade na južnoj fasadi zgrade, te postavljanjem na vertikalnu hidroizolaciju zaštitnog zida od opeke debljine 6,5 cm i drenažne cijevi na dno iskopa, navoj od masne gline ispod te cijevi i oko nje, zatim krupni šljunak ili tućenac, a onda na to šljunak i pijesak sve prema nalazu vještaka, kao i da je tužena dužna dozvoliti tužiteljicama da njihov nadzorni organ nesmetano može pristupiti na parcelu radi utvrđivanja kvalitete i kvantitete drenažnih radova je odbijen.

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužiteljica u dijelu gdje su iste tražile da se utvrdi da imaju pravo o svom trošku imenovati nadzornog inženjera građevinske struke koji će nadgledati izvođenje svih radova od strane parničnih stranaka, time da će izvođači radova obavezno voditi građevinski dnevnik i građevinsku knjigu, te da su isti dužni poštivati sve naloge koje će pisanim putem izdavati nadzorni inženjer, pri čemu će isti posebno paziti na statičku stabilnost zgrade.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljica. Isto tako djelomično je odbijena žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljica, kao i u dijelu gdje je odlučeno o troškovima postupka do iznosa od 38.126,17 kn, dok je s iznosom od 26.481,34 kn na ime troškova postupka zahtjev tužiteljica odbijen. Rješenjem drugostupanjskog suda prihvaćena je žalba tužiteljica i ukinuto je prvostupanjsko rješenje, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je odlučeno da će se o trošku nastalom povodom podnesene žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica R. W. i tuženica su pravodobno podnijele reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP).

 

Tužiteljica R. W. kod toga pobija odbijajući dio navodeći da revizijski sud o postavljenom pitanju nije zauzeo shvaćanje na sjednici odjela. Naime, tužiteljica tvrdi da tuženica nije smjela srušiti stari mlin kao kulturno dobro, kao i da je tuženica u sukobu interesa jer je ranije zastupala tužiteljice u postupku povrata nacionalizirane imovine. Navodi se da je potreba za izradom drenažnih radova uzrokovana isključivo brojnim bespravnim radnjama tuženice, pa radi toga pobija odbijajući dio nižestupanjskih presuda. U tom smislu ista postavlja pitanje „da li je tužena dužna izvesti drenažne radove opisane u nalazu vještaka građevinske struke Š. Z.₂ od 3. rujna 2012. koji su funkcionalno povezani sa uklanjanjem potpornog zida i nasipa kako je to pravomoćno presuđeno tijekom dosadašnje parnice, koji drenažni radovi su potrebni isključivo iz razloga što je tužena protupravno povisila kotu terena čestice na kojoj je nekada bio stari mlin koga je srušila kao kulturno dobro, bez dozvole konzervatora, te sagradila veliki betonski podrum sa nosivim zidovima zgrade od preko 900 m2 stambene površine kojim betonskim zidovima u odnosu na lokaciju nekadašnjeg starog mlina, da je potpuno skrenula raniji tijek podzemnih i oborinskih voda kako su one oticale sa viših razina terena na niže kote terena prema ... i ... prije izgradnje nove kuće tužene na mjestu starog mlina, a sve kako ne bi podzemne i oborinske vode oticale sa čestice tužene na južnu fasadu kuće tužiteljica ...“? Isto tako tužiteljica pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužena ta koja je uzrokovala brojne troškove podnesaka, vještačenja, te da su tužiteljicama trebali biti dosuđeni cjelokupni troškovi postupka. Kao razlog važnosti tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske. Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se i u tom dijelu udovolji zahtjevu tužiteljice, kao i da se tužiteljici dosude cjelokupni troškovi postupka.

 

Tuženica pobija pravomoćni dosuđujući dio i u tom dijelu također postavlja pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tako tuženica postavlja „pravno pitanje mogućnosti primjene odredbi članka 110. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kad tijekom postupka nije utvrđeno da bi bilo kakove štetne imisije s nekretnine revidentice predstavljale uzrok štete na nekretnini tužiteljica“. Također se postavlja „pravno pitanje primjene odredbi o pravu na otklanjanje uzroka imisija od strane osoba koje te imisije nisu prouzročile tj. pravno pitanje isključive odgovornosti vlasnika nekretnine zbog stanja nekretnine - odgovornost za štetu unatoč tome što vlasnik nekretnine svojim nepostupanjem i propuštanjem dugi niz godina svoju nekretninu ne održava radi čega ista propada“. Tuženica pobija također i odluku o troškovima postupka smatrajući da u tom dijelu odluka suda nije u skladu s odredbama ZPP i Odvjetničkom tarifom.

 

U odgovoru na reviziju tuženice tužiteljica R. W. ističe da tuženica potpuno pogrešno prikazuje činjeničnu osnovu spora i utvrđeno činjenično stanje u postupku, pa se predlaže reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizije tužiteljice R. W. i tuženice nisu osnovane u pogledu merituma spora, dok u pogledu troškova postupka podnesene revizije nisu dopuštene.

 

Iako su stranke podnijele revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud je podnesene revizije razmotrio kao revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući se drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude poziva na odredbu čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 373.a st. 1. ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze. U st. 3. istog članka je pak propisano da u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovog članka, drugostupanjski sud je može donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je usprkos počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem i odbijajućem dijelu smatrajući da je odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

Obzirom na navedeno revizijski sud je ispitao pobijanu presudu prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbe stranaka utvrđujući pri tom sljedeće:

 

-          da je predmet spora zahtjev tužiteljica za prestankom uznemiravanja tužitelja u njihovu pravu vlasništva nekretnina upisanih u zk. ul. 12456 k.o. G. Z., na zk. čestici br. 1305/3, na adresi ..., odnosno na katastarskoj čestici br. 3633/1 k.o. G., odnosno radi sprečavanja štetnih imisija u obliku oborinskih voda i vlaga sa zemljišta tuženice na nekretninu tužitelja,

-          da je tuženica na svojoj nekretnini vršila radove 1998. i 1999.,

-          da su tužiteljice aktivno legitimirane za podnošenje ove tužbe, budući su kao suvlasnice upisane u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama,

-          da je na temelju nalaza građevinskog vještaka utvrđeno da su izgradnjom nasipa na južnoj fasadi zgrade tužiteljica i izgradnjom potpornog zida s južne i zapadne strane po granici parcela parničnih stranaka od strane tuženice, izvedeni radovi protivno izdanoj građevinskoj dozvoli,

-          da je tim spornim radovima južna fasada zgrade tužiteljica zatrpana u visini od 40 do 100 cm, a čime je zgradi tužiteljica nastala višestruka šteta radi konstantnog vlaženja kroz nasipani materijal,

-          da je navedenim nasipavanjem nastao u južnom i zapadnom dvorišnu dijelu „bazen“ u kojem se oborinske i podzemne vode skupljaju i vlaže zgradu tužiteljica,

-          da je izvedenim radovima od strane tuženice onemogućena odvodnja oborinskih voda i njihov odtok prema ...,

-          da razlog oštećenja na zgradi tužiteljica i činjenica da se radi o staroj zgradi u kojoj postojeća hidroizolacija nema više svoju funkciju,

-          da je omjer oštećenja od oborinskih voda koje dolaze s nekretnine tužene na nekretninu tužiteljica u odnosu na dotrajalu hidroizolaciju na zgradi tužiteljica 60 : 40,

-          da vlaženje u zgradi tužiteljica nije uzrokovano curenjem vodovodnih instalacija u stanu u prizemlju,

-          da je vještak građevinske struke prilikom izrade nalaza uzeo u obzir i nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke,

-          da drenaža ranije nije postojala, pa su tužiteljice slobodne odabrati hoće li istu izvršiti kako bi u većoj mjeri zaštitile svoj objekt od podzemnih voda, a time i od vlage, radi čega tuženica nije dužna izvesti te drenažne radove,

-          da pitanje procjene visine štete nije bitna u ovom predmetu, jer se traži uspostava ranijeg stanja.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud utvrđuje da obzirom na odredbu čl. 110. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01 - dalje: ZVDSP) prema kojoj vlasnik nekretnine nije dužan trpjeti da ga itko bez posebnog pravnog temelja uznemirava time što posebnim uređajem ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nekretninu dim, neugodne mirise, čađu, otpadne vode, potrese, buku i slično, radi čega je vlasnik ovlašten zahtijevati da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.

 

Kod toga drugostupanjski sud izrijekom navodi da to što se u konkretnom slučaju ne radi o otpadnim vodama ne utječe na primjenu materijalnog prava, jer su izvedenim radovima oborinske vode skrenute od strane tužene na nekretninu tužiteljica.

 

I prema shvaćanju revizijskog suda pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da se radi o štetnim imisijama koje se sastoje u tome da su oborinske vode s nekretnine tužene, nakon izvedenih radova i nasipavanja nekretnine tužene uz zgradu tužiteljica, skrenute sa svog ranijeg smjera otjecanja, da je izvršenim radovima sačinjen „bazen“ u koji se te vode skupljaju i potom vlaže zgradu tužiteljica.

 

Drugostupanjski sud pravilno utvrđuje da je tuženica dužna o svom trošku ukloniti potporni zid i nasip od šljunka i zemlje s južne strane zgrade tužiteljica i da izvrši radove koji su opisani u izreci prvostupanjske presude sukladno nalazu vještaka građevinske struke, a da je za nastalu štetu na podrumskim prostorijama u južnom dijelu zgrade tužiteljica i južnoj fasadi sanaciju potrebno izvršiti na način da tužiteljice snose 60% troškova, a tužena 40%, obzirom na činjenicu da je zbog dotrajalosti hidroizolacije odgovornost i na strani samih tužiteljica za vlaženje u tom dijelu zgrade.

 

Tužiteljica u reviziji pobija odbijajući dio, a gdje su tužiteljice odbijene sa zahtjevom da je tuženica dužna izvesti drenažu. Naime, u postupku je utvrđeno da drenaža nije niti ranije postojala, prije vršenja radova od strane tuženice, pa je u tom dijelu pravilno odbijen zahtjev tužiteljica, jer se postavljenjem drenaže ne uspostavlja ranije stanje. Navodi tužiteljice da je drenaža potrebna obzirom na radove koje je izvela tuženica, te da bi uklanjanjem potpornog zida i nasipa od šljunka nastao kanal velike dubine, ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka nižestupanjskog suda da je drenažne radove dužna izvesti tužiteljska strana, jer drenaža niti ranije nije postojala.

 

Navodi revizije tužiteljice se u biti odnose na činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda, pri čemu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju nije moguće uopće podnijeti (čl. 385. ZPP). Kod toga su od irelevantnog značaja tvrdnje tužiteljice da je tuženica protupravno srušila stari mlin, koji je bio zaštićeno kulturno dobro, jer to nije niti bio predmet postupka, niti je utvrđeno da bi te radove tuženica izvodila protivno izdanim dozvolama.

 

Radi navedenog nije osnovana revizija tužiteljice u odnosu na pravomoćan odbijajući dio tužbenog zahtjeva, radi čega je u tom dijelu valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Nije osnovana niti revizija tuženice glede pobijanog pravomoćnog dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude. U reviziji tuženica pobija zaključak drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o štetnim imisijama, pri čemu se izrijekom tvrdi da u postupku nije utvrđeno da bi bilo kakve štetne imisije predstavljale uzrok štete na zgradi tužiteljica. Osim toga tuženica ističe da su za stanje sporne zgrade isključivo odgovorne tužiteljice koje o istoj nisu vodile brigu.

 

Iz navoda revizije vidljivo je da tuženica također pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, navodeći da je isključivi uzrok nastale štete na zgradi tužiteljice činjenica da zgrada nije održavana, što postojeća hidroizolacija nema svoju svrhu i funkciju, kao i što je u stanu u prizemlju u tri navrata došlo do puknuća vodovodnih cijevi. Već je rečeno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može izjaviti.

 

Osim toga, tuženica u reviziji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i iznosi svoju verziju činjenica utvrđenih u postupku. Kod toga valja ponoviti da je iz nalaza građevinskog vještaka izričito utvrđeno koja je šteta nastala kao posljedica radova koje je tuženica poduzela na svojoj nekretnini i koje su uzrokom štete koja je nastala na nekretnini tužiteljica, a koja je šteta nastala kao posljedica činjenice da je postojeća hidroizolacija izgubila svrhu zbog starosti zgrade odnosno njezina neodržavanja.

 

Suprotno tvrdnji tuženice drugostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužiteljici pripada pravo na zaštitu u smislu odredbe čl. 110. st. 4. ZVDSP, budući se u konkretnom slučaju radi o neposrednim imisijama, koje je uzrokovala tuženica vršenjem radova na svojoj nekretnini, time da je posljedica tih radova bila da je nastala šteta na zgradi tužiteljica u vidu vlaženja i prodiranja vode. Uzroke toga vještak je našao u radovima koje je tuženica izvela protivno izdanim dozvolama na svojoj nekretnini, a radi čega je sud i naložio uspostavu ranijeg stanja, kakvo je bilo prije poduzimanja predmetnih radova od strane tuženice.

 

Kod toga valja naglasiti da nitko ne može koristiti svoja vlasnička ovlaštenja na način da se čini šteta susjednoj ili susjednim nekretninama. Činjenica da je tuženica izvela radove na svojoj nekretnini na način da je izgradila potporni stup, da je uz zid zgrade tužiteljice izvela nasipavanje šljunkom i to u visini od 40 -100 cm u odnosu na ranije stanje, da je time stvoren „bazen“ u koji se skuplja oborinska voda i koja time vrši vlaženje zgrade tužiteljica, jasno ukazuju na pravilnost odluke drugostupanjskog suda. Kod toga je drugostupanjski sud jasno razlučio koje je radove tuženica dužna izvršiti isključivo o svom trošku, a koje je radove i u kom omjeru dužna sufinancirati i sama tužiteljica, obzirom na starost zgrade i hidroizolaciju koja je izgubila svoju svrhu.

 

U konkretnom slučaju ne radi se o otjecanju oborinskih voda na nekretninu tužiteljice uzrokovanu prirodnim silama ili slučajno, već do tog otjecanja dolazi upravo radi izvršenih radova od strane tuženice, a što je utvrđeno građevinskim vještačenjem.

 

Radi toga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tuženice u odnosu na meritumu spora odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Tužiteljica i tuženica pobijaju i odluku o troškovima postupka. Međutim, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 400. st. 1. i 3. ZPP reviziju tužiteljice i tuženice glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštene.

 

Zagreb, 23. studenoga 2016.