Broj: Rev-x 1096/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. T. iz Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8108/14-4 od 9. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-78/11-98 od 3. listopada 2014., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja M. T. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8108/14-4 od 9. lipnja 2015. u dijelu u kome je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-78/11-98 od 3. listopada 2014. pod stavkom II izreke, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja M. T. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8108/14-4 od 9.  lipnja 2015. u dijelu u kome je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-78/11-98 od 3. listopada 2014. pod stavkom III izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 21.808,60 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (st. I izreke). Nadalje tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 266.689,40 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (st. II izreke). Konačno tom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (st. III izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I izreke (st. I. izreke pobijane drugostupanjske presude). Nadalje tom presudom odbijena je kao neosnovana i žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu pod st. II i III izreke (st. II. izreke pobijane drugostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod st. II. izreke te presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) izjavio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu u kom je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. II. izreke te presude, nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da drugostupanjsku presudu pobija iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, on taj revizijski razlog nije određeno naveo a niti obrazložio. Tako iz revizije tužitelja nije vidljivo koji bi to od nižestupanjskih sudova i koju određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio. Stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 288.498,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose i to s osnova naknade koristi koju je tuženik ostvario koristeći predmetnu nekretninu u razdoblju od 1. veljače 1998. do 31. prosinca 2004.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju od 22. travnja 2005. (iza pok. L. T. - umro ...) tužitelj stekao suvlasništvo predmetne nekretnine u dijelu 52/336,

 

- da je tuženik u razdoblju od veljače 1998. do kolovoza 2002. kao nepošten posjednik posjedovao u cijelosti tu nekretninu,

 

- da tuženik nakon kolovoza 2012. nije više u posjedu te nekretnine jer istu u posjedu drži S. U., te

 

- da je tuženik u razdoblju od veljače 1998. do kolovoza 2002. ostvario korist posjedujući suvlasnički dio tužitelja u ukupnom iznosu od 21.808,60 kn, odnosno u mjesečnim iznosima od po 396,52 kn.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 266.689,40 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Prema odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te nadoknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Kada tuženik nije bio u posjedu predmetne nekretnine nakon kolovoza 2002. onda on nije niti ostvario koristi od te nekretnine za to razdoblje, pa dakle nije tužitelju niti u obvezi naknaditi koristi za razdoblje nakon mjeseca kolovoza 2002.

 

Kada je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine u dijelu 52/336 te kada je tuženik tu nekretninu posjedovao od mjeseca veljače 1998. do mjeseca kolovoza 2002., onda tuženik nije u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupnu korist od te nekretnine za to razdoblje već samo dio te koristi razmjerno suvlasničkom dijelu tužitelja (kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi).

 

Revizijski navodi tužitelja da bi njegov prednik u cijelosti raspolagao predmetnom nekretninom te da je imao valjanu osnovu stjecanja prava vlasništva nisu od utjecaja na ishod spornog odnosa među strankama. Naime i tužitelj i tuženik su bili stranke u ostavinskom postupku iza sada pok. L. T. Stoga učinak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza sada pok. L. T. (kojim je tužitelj naslijedio 52/336 dijela predmetne nekretnine, a ne cijelu tu nekretninu) se odnosi i na tužitelja i na tuženika (čl. 232. st. 5. Zakona o nasljeđivanju - „Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05).

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Revizija tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu u kom je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. III. izreke te presude (gdje je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška), nije dopuštena.

 

Reviziju tužitelja u tom dijelu valja razmotriti u svjetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP, prema kojoj: „odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem“,

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, prema kojoj: „Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).“.

 

Sukladno tim odredbama ZPP, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za odluku (glede kojeg jedino teče može i završiti), a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP podnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), oni o kojima se samo odlučuje „u presudi ili rješenju kojim se završava postupak“ (čl. 164. st. 4. ZPP), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Izloženo shvaćanju nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.“.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP u vezi odredbe čl. 400. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 6. prosinca 2016.