Broj: Rev 1039/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. B. rođ. K. iz S., zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku u S., protiv tuženika J. K. pok. P. iz O., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u O., radi smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžp-702/11 od 16. kolovoza 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu broj Psp-5/11 od 4. ožujka 2011., ispravljeno rješenjem istog suda broj Psp-5/11 od 2. svibnja 2011., u sjednici održanoj 7. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. U odnosu na pitanje pod 1., prihvaća se revizija tuženika, preinačavaju se rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžp-702/11 od 16. kolovoza 2011. i rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu broj Psp-5/11 od 4. ožujka 2011. ispravljeno rješenjem istog suda broj Psp-5/11 od 2. svibnja 2011. kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i rješava:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice T. B.:

 

„Nalaže se tuženiku J. K. da iz pomoćnog objekta uz kuću anagrafske oznake .... i označene kao čest. zgrade 439 ZU 688 K.O. O. makne stvari i to 2 metalna sidra, čeličnu sajlu, ostatak parangala sa kašetom od stiropora, plastičnu kašetu, plastični ručni frižiderčić bez poklopca, plastičnu kutiju zajedno sa dva veća ključa, stari akumulator, plastičnu kesu sa plastičnim jedrom, 7 starih konopa različite dužine i debljine, staru metalnu vršu, 2 metalne kutije od 1 l za boju i metalnu kutiju od 15 l na kojoj piše „Karbon“, sve u roku od 24 sata, te mu se pod prijetnjom novčane kazne zabranjuje svako takvo ili slično smetanje posjeda tužiteljice.

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.318,75 kn.“

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.250,00 kn, te trošak žalbe u iznosu od 500,00 kn, sve u roku od 8 dana.

 

III. U odnosu na pitanje pod 2. revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja ispravljenog rješenjem od 2. svibnja 2011. odlučeno je:

 

„Nalaže se tuženiku J. K. da iz pomoćnog objekta uz kuću anagrafske oznake ... i označene kao čest. zgrade 439 ZU 688 K.O. O. makne stvari i to 2 metalna sidra, čeličnu sajlu, ostatak parangala sa kašetom od stiropora, plastičnu kašetu, plastični ručni frižiderčić bez poklopca, plastičnu kutiju zajedno sa dva veća ključa, stari akumulator, plastičnu kesu sa plastičnim jedrom, 7 starih konopa različite dužine i debljine, staru metalnu vršu, 2 metalne kutije od 1 l za boju i metalnu kutiju od 15 l na kojoj piše „Karbon“, sve u roku od 24 sata, te mu se pod prijetnjom novčane kazne zabranjuje svako takvo ili slično smetanje posjeda tužiteljice.“

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.318,75 kn.“

 

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

 

„1.) Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuju:

 

- rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, poslovni broj Psp-5/11 od 4. ožujka 2011. godine,

 

- te rješenje istog suda poslovni broj Psp-5/11 od 2. svibnja 2011. godine.

 

2.) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka nastalih mu povodom podnesene žalbe.“

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju kao osnovanu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

U odnosu na pitanje pod 1.) revizija tuženika je dopuštena i osnovana, dok je u odnosu na pitanje pod 2.) revizija nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz stavka 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Iz sadržaja odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeća tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju kada je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U tom smislu tuženik je u reviziji naznačio slijedeća pitanja:

 

„1. Da li je sud ovlašten postupati po tužbi koja ne sadrži najosnovnije elemente koje tužba za smetanje posjeda treba sadržavati a posebno može li sud raspravljati o tužbi u kojoj nije postavljen zahtjev da se utvrdi čin smetanja tužiteljičina posjeda?

 

2. Da li je sud ovlašten postupati po tužbi u kojoj nisu označene zemljišnoknjižne a niti su označene njihovim oznakama u katastru zemljišta i katastarskim planovima kao i njihovim površinama?“

 

Što se tiče razloga važnosti u smislu st. 3. čl. 382. ZPP tuženik se poziva na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-116/2007-2 od 8. veljače 2007., te odluku Županijskog suda u Bjelovaru  broj Gž-1275/03 od 18. prosinca 2003. i navodi da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci.

 

Nižestupanjski sudovi u ovom predmetu prihvaćaju tužbeni zahtjev i pružaju tužiteljici zaštitu posjeda pomoćnog objekta uz kuću u O., anagrafske oznake ..., kao dijela stvari – nekretnine u bitnom navodeći da tuženik, suprotno njegovim tvrdnjama, nikada nije bio u posjedu sporne nekretnine već je to bila najprije treća osoba – M. L. (sestra tužiteljice i teta tuženika), a potom od 2004. tužiteljica, radi čega tuženikovo unošenje pokretnina (opisanih u izreci rješenja) u taj prostor ima značenje čina smetanja posjeda. K tomu, da u postupku nije bilo sporno da je 8. ožujka 2008. tuženik unio u opisani objekt svoje pokretne stvari, pa kod činjenice da je tužba podnesena 14. ožujka 2008. sudovi nalaze da je posjedovna zaštita pravodobno zatražena u smislu čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP). Pritom drugostupanjski sud citira odredbu čl. 22. st. 1. ZVDSP i tumačeći istu izražava u bitnom shvaćanje da u situaciji kada u tužbi radi zaštite posjeda nije postavljen (uz kondemnatorni dio) i zahtjev da se utvrdi čin smetanja tužiteljeva posjeda, da je neovisno o tome, moguće pružiti posjedovnu zaštitu kada takav zahtjev jasno proizlazi iz činjeničnog supstrata tužbe.

 

Slijedom navedenog, za zaključiti je da je pitanje pod 1.) koje je u reviziji naznačio tuženik i koji se u suštini svodi na primjenu čl. 22. ZVDSP i slijedom toga, ima li mjesta odlukom suda pružiti posjedovnu zaštitu ako (uz zahtjev za uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće) nije postavljen zahtjev za utvrđenje čina smetanja tužiteljeva posjeda, važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Naime, osnovano tuženik ukazuje da o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1275/03 od 18. prosinca 2003.), a k tome za naglasiti je da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo shvaćanje (Rev 672/2009-2 od 1. lipnja 2011.) i da je odluka drugostupanjskog suda u ovom predmetu nepodudarna sa shvaćanjem ovog suda.

 

U odluci ovog suda broj Rev 672/2009-2 od 1. lipnja 2011. citirana je odredba čl. 22. st. 1. ZVDSP te je u obrazloženju navedeno:

 

„Prema ocjeni ovog suda pored elementa koji u svakom slučaju mora biti ispunjen da bi se pružila posjedovna zaštita, a to je tražiti utvrđenje čina smetanja, preostala dva elementa ne moraju biti kumulativno ispunjeni da bi posjednik imao pravo na posjedovnu  zaštitu već je i dovoljno, za postojanje osnovanog prava na posjedovnu zaštitu, pod uvjetom da su ispunjeni i opći uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 22. st. 2. ZVDSP-a (posljednji miran posjed i nastalo smetanje) da je ostvaren i uvjet zabrane tuženiku svakog daljnjeg istog ili sličnog postupanja koje predstavlja zadiranje u posljednji mirni posjed tužitelja jer se i samo takvom zabranom štiti posjed u smislu ZVDSP-a.“

 

Dakle, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci, da bi se pružila posjedovna zaštita (pod uvjetom da su ispunjeni i opći uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 22. st. 2. ZVDSP), element, koji u svakom slučaju mora biti ispunjen, je zahtjev da se utvrdi čin smetanja tužiteljeva posjeda.

 

Kako tužiteljica u konkretnom slučaju nije zahtijevala da se utvrdi čin smetanja njezina posjeda, to nisu ispunjene materijalnopravne pretpostavke za pružanje posjedovne zaštite, pa je na temelju čl. 395. st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP valjalo reviziju tuženika u odnosu na prvo pitanje prihvatiti, te preinačiti nižestupanjska rješenja i tužbeni zahtjev odbiti, a tuženiku dosuditi parnični trošak, kao i trošak žalbe - čl. 166. st. 3. ZPP (st. I. i II. izreke).

 

Obzirom na izloženo, o rješenju pitanja kako ga je tuženik naznačio u reviziji pod 2. ne ovisi odluka u ovom sporu. Prema tome, nije riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP, valjalo je reviziju tuženika u odnosu na pitanje pod 2. odbaciti kao nedopuštenu (st. III. izreke).

 

Zagreb, 7. prosinca 2016.