Broj: Rev 233/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. U. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv I. tuženice G. F. iz Z., i II. tuženika R. F. iz Z., oboje zastupanih po D. L., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništavnim ugovora o darovanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-8400/11-2 od 19. lipnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-11531/07-36 od 15. veljače 2011., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-8400/11-2 od 19. lipnja 2012. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-11531/07-36 od 15. veljače 2011., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, utvrđen ništavim ugovor o darovanju sklopljen 5. travnja 2004. između I. tuženice i II. tuženika, ovjeren 5. travnja 2004. kod Javnog bilježnika J. A. iz Z., pod brojem OV-02593/2004, u dijelu kojim I. tuženica kao darovateljica "daruje 1/2 dijela nekretnine stan G na 4 (četvrtom) katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice i hodnika, u ukupnoj površini od 58,76 čm, a koji stan se nalazi u stambenoj zgradi na adresi …, Z., koja zgrada je sagrađena na čest. br. 4792/1, po novoj izmjeri čest br. 4221 k.o. T., sve upisano u poduložak br. 10536 odnosno z.k.ul. 4016 k.o. G. Z., uključujući i zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, sve povezano temeljem čl. 68. i čl. 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s vlasništvom posebnog dijela nekretnine", II. tuženiku kao daroprimatelju,

 

              - u stavku II. izreke, naložena "uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja rješenja Općinskog suda u Zagrebu Zs-5407/04 u odnosu na 1/2 dijela nekretnine stan G na 4 (četvrtom) katu" označnog u stavku I.,

 

              - u stavku III. izreke, naloženo I. tuženici i II. tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak od 26.302,50 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju "zbog svih razloga sadržanih u čl. 385. ZPP-a", odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim ugovora o darovanju sklopljenog 5. travnja 2004. između I. tuženice i II. tuženika u dijelu kojim I. tuženica kao darovateljica "daruje 1/2 dijela nekretnine stan G na 4 (četvrtom) katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice i hodnika, u ukupnoj površini od 58,76 čm, a koji stan se nalazi u stambenoj zgradi na adresi …, Z., koja zgrada je sagrađena na čest. br. 4792/1, po novoj izmjeri čest br. 4221 k.o. T., sve upisano u poduložak br. 10536 odnosno z.k.ul. 4016 k.o. G. Z., uključujući i zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, sve povezano temeljem čl. 68. i čl. 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s vlasništvom posebnog dijela nekretnine", II. tuženiku kao daroprimatelju, kumuliran s zahtjevom na uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja rješenja Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Zs-5407/04 u odnosu na 1/2 istog dijela nekretnine (stana s zemljištem i zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je ugovorom o darovanju od 10. studenoga 1992., I. tuženica, tada supruga tužitelja, darovala tužitelju "pola stana koji je predmet ovog postupka",

 

- da je taj (ovdje prijeporni) stan, a kojeg je I. tuženica "stekla kupoprodajnim ugovorom od 25. lipnja 1992.", I. tuženica darovala tužitelju "iz razloga što je stan kupljen za trajanja bračne zajednice i predstavlja bračnu stečevinu",

 

- da je rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda od 22. srpnja 2004. odbijen "prijedlog tužitelja za uknjižbom prava suvlasništva temeljem citiranog ugovora o darovanju" - jer "ugovor nije sadržavao točan opis nekretnine",

 

- da je postupajući po tužbi tužitelja od 16. travnja 2004., prvostupanjski sud presudom posl. br. P-3333/04 od 25. siječnja 2005., a koja je pravomoćnom postala 20. lipnja 2006. (obzirom da je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-5548/05-2), I. tuženici naložio sklopiti dopunu ugovora o darovanju od 10. studenoga 1992. i tom dopunom "točno opisati nekretninu koja je predmet darovanja tužitelju V. U. kao daroprimcu",

 

- da je 5. travnja 2004. I. tuženica "sklopila novi ugovor o darovanju", ali sada s II. tuženikom - svojim sinom, i njime ovome "u cijelosti darovala isti stan", pa se II. tuženik na temelju toga ugovora u zemljišnim knjigama i uknjižio kao vlasnik darovanog mu stana,

 

- da je brak tužitelja i I. tuženice prestao razvodom (o kojemu je odlučeno  presudom prvostupanjskog  suda od 18. listopada 2004.).

 

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja tužbene zahtjeve ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je prijeporni stan, koji je bio predmetom ugovora o darovanju sklopljenog 2004. između tuženika, bračna stečevina tužitelja i I. tuženice,

 

- da je "pobuda za sklapanje takvog ugovora u odnosu na pola stana koji predstavlja bračnu stečevinu odnosno suvlasništvo tužitelja, bila isključivo usmjerena na pokušaj I. tuženice da osujeti pravo suvlasništva tužitelja na tom stanu": "...I. tuženica je zlonamjerno postupajući znala i morala znati (jer je kratko vrijeme nakon sklapanja njezinog ugovora tužitelj podnio tužbu kojom od nje traži sklapanje aneksa ugovora) da tužitelj svoje pravo suvlasništva ne može uknjižiti jer kako je u iskazu navela svjesno je sklopila ugovor o darovanju za kojeg je znala da je nepodoban za uknjižbu, pa je naknadnim sklapanjem ugovora o darovanju sa sinom omogućila da izmijeni zemljišno-knjižno stanje predmetne nekretnine upisom isključivog prava vlasništva II. tuženika na štetu tužitelja",

 

- da je već i zbog takvog postupanja I. tuženice, s takvom pobudom kod sklapanja ugovora, taj ugovor u smislu odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 53. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), ništav.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Naime, polazeći od utvrđenja da prijeporni stan predstavlja imovinu tužitelja i I. tuženice - stečenu za trajanja njihova braka 1992., predmet spora valja raspraviti:

 

- u smislu odredaba čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 27/78, 45/89, 51/89 - pročišćeni tekst, i 59/90 - dalje: ZBPO-a), koje se odredbe ovdje imaju primijeniti obzirom na vrijeme stjecanja prijeporne nekretnine - za trajanja bračne zajednice, a prema kojima imovina bračnih drugova je zajednička ako je stečena radom obaju bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice ili ako potječe iz te imovine - s time da takvom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a svojim udjelima u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga teretiti pravnim poslom među živima,

 

- u smislu odredbe čl. 57. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a), prema kojoj: "Kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.",

 

- u smislu odredaba čl. 61. ZVDSP-a, prema kojima: (stavak 1.) "Zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali.", (stavak 2.) "Iznimno, od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: - na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnoga posla, postupajući u dobroj vjeri, - na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko.",

 

- u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZVDSP-a, prema kojoj: "Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.",

 

- u skladu s shvaćanjem koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci posl. br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.:

 

„…u času kada bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

 

Ustavni sud ovom odlukom djelomično odstupa od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008. - vidi točke 6. i 7. obrazloženja ove odluke).

 

Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa...“

 

Shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz prethodno navedene odluke u nizu je svojih odluka izrazio i revizijski sud (primjerice u odlukama posl. br.: Rev 1780/11-3 od 15. rujna 2015., Revt 42/13-2 od 13. ožujka 2013., Rev 1319/12-2 od 25. siječnja 2011., Rev 1867/12-2 od 29. listopada 2013., Rev 2084/13-2 od 4. prosinca 2013., Rev-x 929/13-2 od 21. siječnja 2014.) i postupanje po takvome predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Sukladno tome ovdje je za odgovoriti da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom (odnosno pravilno: o učincima toga raspolaganja) u odnosu na treće osobe - stjecatelja nekretnine pravnim poslom, odlučno postojanje savjesnosti i poštenja te treće osobe i dobre vjere svih sudionika određenog pravnog odnosa: ta osoba će steći stvarno pravo na nekretnini ako je pošteni stjecatelj i ako je postupala s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

 

Obzirom da je u ovome slučaju propušteno raspraviti tu ovdje odlučnu okolnost - sve zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešnog pravnog shvaćanja da je prijeporni ugovor ništav već i samo zbog činjenice da se njime raspolagalo dijelom zajedničke imovine bračnih drugova i uz želju (i "nedopuštenu pobudu") I. tuženice da takvim raspolaganjem onemogući tužitelja "u traženju i ostvarivanju prava vlasništva na 1/2 dijela predmetnog stana", a zbog tog je propusta činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora (o kojem ovisi pravilna primjena navedenih odredaba ZBPO-a i ZVDSP-a) ostalo nepotpuno utvrđeno - i ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti obje nižestupanjske presude - i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima iz nižestupanjskih presuda (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a), o čemu je odlučeno odlukom iz stavka II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. prosinca 2016.