Broj: Rev 28/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz V., protiv tuženika S. – K. d.o.o., S., zastupan po punomoćniku K. T., odvjetniku iz S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj Gž-1213/09-3 od 7. listopada 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini, broj P-129/06-29 od 9. studenoga 2009., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I/ Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Virovitici, broj Gž-1213/09-3 od 7. listopada 2010. i presuda Općinskog suda u Slatini, broj P-129/06-29 od 9. studenoga 2009., u dijelu pod toč. I izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju vrati zadužnicu od 5. travnja 2005. koju mu je on izdao 5. travnja 2005. na temelju Ugovora o proizvodnji od 5. travnja 2005. na iznos 500.000,00 kn ovjerenu kod javnog bilježnika M. K. 22. travnja 2005. pod brojem Ov-5570/05 i sudi;

 

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži da mu tuženik vrati zadužnicu od 5. travnja 2005. koju mu je on izdao 5. travnja 2005. na temelju Ugovora o proizvodnji od 5. travnja 2005. na iznos 500.000,00 kn ovjerenu kod javnog bilježnika M. K. 22. travnja 2005. pod brojem Ov-5570/05.

 

II/ Odbija se revizija tuženika u dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Virovitici, broj Gž-1213/09-3 od 7. listopada 2010. i presudom Općinskog suda u Slatini, broj P-129/06-29 od 9. studenoga 2009., pod toč. II izreke, naložena isplata 198.541,86 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju vrati zadužnicu od 5. travnja 2005. koju mu je on izdao 5. travnja 2005. na temelju Ugovora o proizvodnji od 5. travnja 2005. na iznos 500.000,00 kn ovjerenu kod javnog bilježnika M. K. 22. travnja 2005. pod brojem Ov-5570/05 (toč. I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju vrati više naplaćeni iznos 198.541,86 kn sa pripadajućim kamatama tekućim od 19. prosinca 2006. pa do isplate (toč. II. izreke). Ujedno je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenih 198.541,86 kn do zatraženih 199.312,56 kn (toč. III. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 2.000,00 kn (toč. IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Sagledavajući provedeni postupak i odluke nižestupanjskih sudova, ovaj sud je zaključio da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmet ovog postupaka je zahtjev tužitelja za vraćanjem zadužnice od 5. travnja 2005. te isplatom iznosa 199.312,56 kn. Tužitelj, naime, ističe da je s tuženikom sklopio Ugovor o proizvodnji 5. travnja 2005. (proizvodnji ratarskih kultura) pri čemu je tuženiku kao sredstvo osiguranja izdao bjanko zadužnicu. Budući da je tuženik zadužnicu ispunio na iznos 500.000,00 kn te do sad skinuo s dva tužiteljeva računa ukupno 310.453,30 kn a da njegov dug iznosi 111.911,44 kn, to uz povrat zadužnice traži povrat naplaćenog preko navedenog iznosa.

 

Sudovi su utvrdili da je tuženiku putem predmetne zadužnice s računa tužitelja kod S. b. d.d. isplaćeno 167.900,00 kn a da je sa računa kod B. K. d.d. Poslovnica V. isplaćeno 142.553,30 kn, dakle ukupno 310.453,30. Istovremeno, sudovi su na temelju knjigovodstvenog vještačenja utvrdili da je tužitelj po Ugovoru o proizvodnji od 5. travnja 2005. dugovao tuženiku iznos 111.911,44 kn. U skladu s navedenim utvrđenjem, sudovi su zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za povratom zadužnice i isplatom iznosa 198.541,86 kn.

 

Tuženik u reviziji ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer da on nije u posjedu predmetne zadužnice već banka, a da prema odredbi čl. 162. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - u daljnjem tekstu: ZVDSP) vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženika.

 

              Navedeni prigovor je osnovan jer i prema pravnom shvaćanju ovog suda (izraženom u odluci Revt-128/2007 od 5. prosinca 2007.), povrat bjanko zadužnice dužnik ne može s osnovom zahtijevati od vjerovnika, nakon što je vjerovnik ispunjenu bjanko zadužnicu predao banci.

 

              Upisom određenog iznosa u bjanko zadužnicu, ona gubi svojstvo bjanko zadužnice a trenutkom predaje u banku, zadužnica po samom zakonu dobiva učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, kojim se plijeni tražbina na računima i prenosi na ovrhovoditelja. Obzirom, da se zadužnica ne nalazi kod tuženika jer ju je predao u banku, to nije osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se od tuženika traži predaja zadužnice.

 

Revizijski prigovor tuženika koji se odnose na tužiteljevo potraživanje za dio preplaćenog iznosa a koji dio nije imao osnova u odnosu na vrijednost isporučenog repromaterijala prema Ugovoru o proizvodnji ratarskih kultura iz travnja 2005., nije osnovan.

Prigovor tuženika da je tužitelj imao dug iz razdoblja 2004., pravilno je drugostupanjski sud odbio uz obrazloženje da to nema utjecaja na ovaj spor jer je zadužnica dana isključivo za naplatu tražbine koja potječe na temelju Ugovora iz 2005. Pored toga, pravilno je sud drugog stupnja zaključio da tuženik tijekom postupka nije ničim dokazao postojanje potraživanja iz 2004. (čl. 7. ZPP-a i čl. 219. ZPP-a u vezi sa čl. 221.a ZPP-a).

 

Zbog navedenog riješeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 3. siječnja 2017.