Broj: Rev 2291/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. L. iz J., koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u J., protiv I-tuženice M. S. i II-tuženika N. S., oboje iz J., koje zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., radi predaje nekretnine u posjed, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1028/12-2 od 8. kolovoza 2012, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Jastrebarskom poslovni broj P-531/10-7 od 29. prosinca 2011., u sjednici održanoj 10. siječnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Revizija tužiteljice se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1028/12-2 od 8. kolovoza 2012. i presuda Općinskog suda u Jastrebarskom poslovni broj P-531/10-7 od 29. prosinca 2011. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima ovoga revizijskog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci o parničnim troškovima.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Velikoj Gorici je presudom poslovni broj Gž-1028/12-2 od 8. kolovoza 2012. odbio žalbu tužiteljice i potvrdio presudu Općinskog suda u Jastrebarskom poslovni broj P-531/10-7 od 29. prosinca 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženicima N. i M. S., oboje iz J., da tužiteljici N. L. iz J., predaju u posjed, slobodnu od osoba i stvari, garažu površine 16,22 m2 koja se nalazi na k.č.br. 1302, stambena zgrada br. 7, zgrada, garaža i dvorište u J., k.o. J., u Elaboratu o etažiranju označena br. „…“, druga u nizu, kao i da tužiteljici naknade parnični trošak u iznosu od 5.512,00 kn, sve u roku od 15 dana.“

 

T. presudom potvrđena je i prvostupanjska odluka o parničnim troškovima kojom je naloženo tužiteljici naknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu od 6.435,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

Tuženici su odgovorili na reviziju te su predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije reviziju kao neosnovanu, a tužiteljici naloži naknaditi tuženicima troškove dogovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, - dalje ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice , zemljišnoknjižne vlasnice garaže, da joj tuženici predaju garažu koju drže u posjedu.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

-da je sadašnja parcela kč. br. 1302 k.o. J. nastala spajanjem susjednih parcela kč. br. 1302 i kč. br. 1303 k.o. J., obje na adresi,

 

-da je na kč. br. 1302 k.o. J. sagrađena zgrada sa četiri stana u društvenom vlasništvu,

 

-da su stanari zgrade kč. br. 1303 k.o J. izgradili garaže na parceli oznake kč. br. 1303 k.o. J.,

 

-da su stanari otkupili stanove na kojima su imali stanarsko pravo, pa je stan na prvom katu zgrade, desno, otkupila tužiteljica, koja je s prodavateljem H. s. po. sklopila kupoprodajni ugovor 22.listopada 1992., a kao predmet ugovora je naveden stan zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u J., 

 

-da je prije etažiranja zgrade na zahtjev H. D. d.o.o. D. E. K. izdana suglasnost za spajanje katastarskih čestica kč. br. 1302, kuća i dvorište i 1303 garaže, k.o.J. u jednu katastarsku česticu, te je po prijavi od 22. travnja 2004. formirana jedna čestica kč. br. 1302 k.o. J. kuća, dvorište i garaža,

 

-da je nakon objedinjavanja dviju katastarskih čestica u jednu sačinjen etažni elaborat, te je provedeno etažiranje nekretnine, a tužiteljica je na temelju tog elaborata upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica u omjeru 1/1 dvosobnog stana desno na prvom katu stambene zgrade, površine 60,27 m2, s pripadajućim podrumskim spremištem broj 52 i 56, a koja zgrada se nalazi na k.č.br. 1302, (stambena zgrada broj 7, zgrada, garaža i dvorište u J., 

 

-da je prema etažnom elaboratu, koji je poslužio ka o osnova za upis prava vlasništva, tužiteljica bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica navedenog stana s pripadajućim podrumskim spremištem te kao vlasnica garaže i dvorišta,

 

-da je sukladno projektu etažiranja tužiteljica N. L. postala suvlasnica u 6027/23758 ili 25,37 dijela nekretnine, stambene zgrade, garaže i dvorišta u J., povezanih s vlasništvom stambenog prostora (stana) na prvom katu nekretnine, desno površine 60,27 m2, dva podrumska spremišta ukupne površine 11,74 m2 i garaže neto površine 16,22 m2, kao sporednih dijelova.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja zauzeli pravno shvaćanje da tužiteljica nije aktivno legitimirana vlasničkom tužbom tražiti od tuženika (posjednika) predaju garaže, jer da nije imala valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva po čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 141/06, 146/08, 38/09, 153/096, dalje: ZVDSP).

 

Prvostupanjski sud je u presudi naveo da kod utvrđenog nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice nije potrebno ulaziti u analizu spornog pitanja pripada li tuženicima pravo na posjed sporne garaže.

 

Drugostupanjski sud je pak zauzeo shvaćanje da, ne samo što tužiteljica nije aktivno legitimirana, nego i da tuženici imaju pravo na posjed, iako o tome nije bilo riječi u prvostupanjskoj presudi. Pritom je drugostupanjski sud naveo da sama okolnost što je tužiteljica upisana kao vlasnica predmetne garaže ne sprječava tuženike dokazivati da je upis u zemljišne knjige nevaljan.

 

Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude te je naznačila više pitanja koja se u bitnome svode na slijedeće:

 

Može li bespravni graditelj garaže izgrađene na zemljištu u društvenom vlasništvu i njegovi pravni slijednici, suprotstaviti svoje pravo osobi koja je kao nositelj stanarskog prava otkupila odgovarajući dio nekretnine te je, na temelju zakonito provedenog postupka etažiranja nekretnine, koju u ukupnosti čini jedna katastarska čestica - kuća, dvorište i garaže, upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik stana i garaže povezanog sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine?

 

Tužiteljica nadalje pita je li moguće protivno odredbi čl. 9. i čl. 67. ZVDSP kojom je propisano jedinstvo zemljišta i zgrada, postojanje različitog titulara prava vlasništva posebnog dijela zgrade – stana kao objekta etažnog vlasništva, a drugog titulara prava vlasništva na garaži kao pripatku stana, kada ne postoje pretpostavke za uspostavu prava vlasništva na garaži kao posebnom dijelu zgrade?

 

U reviziji je navedeno da se pitanje odnosi na tumačenje odredbe čl. 162. i 163. ZVDSP, a da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u više svojih presuda, pa tako u presudi poslovni broj Rev-2747/99 od 18. veljače 2003., Rev-55/94 i Rev-638/2006. Također je navedeno da je i Ustavni sud RH o spornom pitanju zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj U-III-1730/2004 od 24. svibnja 2005.

 

Tužiteljica je naznačila i postupovno pravno pitanje koje u bitnome glasi: Može li sud temeljiti svoju odluku na utvrđenju o odlučnim činjenicama, iako glede tih činjenica stranke nisu predlagale izvođenje dokaza o njihovom postojanju niti su činjenice utvrđivane u dokaznom postupku pred prvostupanjskim sudom?

 

U odnosu na navedeno pitanje tužiteljica je navela da se odnosi na primjenu pravila o teretu dokaza po odredbi čl. 221. a ZPP, a da je o tom pitanju Vrhovni sud RH već zauzeo pravno shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-786/97, Rev-2638/95) ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

U odnosu na postupovnopravno pitanje:

 

Odredba čl. 221a ZPP, na koju se odnosi postupovnopravno pitanje, glasi: Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

U odnosu na primjenu te odredbe Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje u presudama navedenim u reviziji, u kojima je citirana jasna zakonska odredba, a koja je ujedno i odgovor na naznačeno pravno pitanje.

 

U ovom slučaju drugostupanjski sud je u obrazloženju presude glede odlučnih činjenica naveo: „ (…) upravo tuženi imaju valjanu pravnu osnovu za korištenje iste ( nap. garaže), jer su to pravo stekli od graditelja J. i N. G..“

 

Međutim, prvostupanjski sud nije izvodio dokaze o tome imaju li tuženici jače pravo na posjed u odnosu na tužiteljicu niti je o tome zauzeo bilo kakvo pravno shvaćanje. U obrazloženju presude kojom odbija tužbeni zahtjev isključivo zbog nedostataka aktivne legitimacije tužiteljice je izričito navedeno: „Zbog toga, ne ulazeći u analizu daljnjeg spornog pitanja (pripada li tuženicima pravo na posjed sporne garaže) , sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.“

 

Drugostupanjski sud je međutim suprotno pravilima o teretu dokaza, i bez uporišta u činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda glede sadržaja prava tuženika na predmetnoj garaži, zaključio da baš tuženici imaju pravo na korištenje garaže koje je jače od prava zemljišnoknjižnog vlasnika garaže.

 

Time je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a. ZPP.

 

U odnosu na materijalnopravno pitanje:

 

Odredbe ZVDSP, na koje se odnosi materijalnopravno pitanje, glase:

 

-čl. 162. st. 1.ZVDSP: Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

-čl. 163. st. 1. ZVDSP: Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed),

 

-čl. 9. st. 1. ZVDSP: Pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina,

 

-čl. 67. st. 1. ZVDSP: Vlasništvo posebnoga dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija.

 

-čl. 67. st. 2. ZVDSP: Među druge samostalne prostorije spadaju osobito samostalne poslovne prostorije, samostalne garaže ili jasno omeđena mjesta u zgradi namijenjena ostavljanju motornih vozila.

 

-čl. 67. st. 3. ZVDSP: Uz stan odnosno drugu samostalnu prostoriju, vlasništvo posebnoga dijela nekretnine može se protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili drugoj samostalnoj prostoriji.

 

U odnosu na stjecanje prava vlasništva bespravnog graditelja na društvenom zemljištu Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-55/94:

 

„U postupku je utvrđeno da je sporno skladište izgrađeno na zemljištu koje je bilo u društvenom vlasništvu i na kojem je pravo korištenja imao tuženik. Sporno skladište izgrađeno je 1980. godine temeljem samoupravnog sporazuma stranaka, a temeljem odobrenja za gradnju koje je nadležno tijelo izdalo tuženiku. Dakle, tužitelju zemljište u društvenom vlasništvu nije bilo dodijeljeno za izgradnju spornog skladišta. Tužitelj pravo vlasništva nije mogao steći građenjem, jer bi se u odnosu na tužitelja moglo raditi samo o bespravnoj gradnji i do legalizacije te gradnje moglo bi doći samo odlukom nadležnog tijela uprave a temeljem odredaba Zakona o građevinskom zemljištu (NN, br. 54/80), a ne priznanjem tuženika, (…).“

 

Iz navedenog slijedi da je glede naznačenih materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje, a pobijana presuda se temelji na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, u sporu u kojemu je tužiteljica dokazala da je upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne garaže i da se garaža nalazi u posjedu tuženika (čl. 162. ZVDSP), nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi odlučne činjenice glede osnovanosti tuženikovih prigovora o njihovom navodnom pravu na posjed (po čl. 163. ZV).

 

Stoga je valjalo ukinuti nižestupanjske presude po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima ovoga revizijskog postupka odlučit će sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

 

Zagreb, 10. siječnja 2017.