Broj: Rev 1333/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R., OIB: … iz Z., koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T. M. i partneri d.o.o. Z., protiv tuženika E. S., OIB: … iz V., kojeg zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u P., radi isplate i namirenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2523/13-4 od 3. ožujka 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Poreču-Porenzo poslovni broj P-283/12-27 od 17. lipnja 2013., u sjednici održanoj 14. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužiteljice se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2523/13-4 od 3. ožujka 2014., i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Poreču-Porenzo poslovni broj P-283/12-27 od 17. lipnja 2013.

 

II. Nalaže se tuženiku E. S. naknaditi tužiteljici S. R. troškove revizije u iznosu od 62.000,00 kuna (šezdeset dvije tisuće kuna) u roku od petnaest dana.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž-2523/13-4 od 3. ožujka 2014., preinačio je presudu Općinskog suda u Poreču-Porenzo poslovni broj P-283/12-27 od 17. lipnja 2013. kojom je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev, te je sudio:

 

„Odbijaju se u cijelosti tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

 

I .Nalaže se tuženiku E. S. iz V., da isplati tužiteljici S. R. iz Z., iznos od 300.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. lipnja 2009. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Tuženik je dužan dopustiti namirenje tužiteljičinog potraživanja u iznosu od 300.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. lipnja 2009. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, sudskom prodajom založenih nekretnina i to k.č. br. 1564/2, u naravi vrt i k.č. br. 1575/7 u naravi kuća i dvorište, površine 1522 m2 , sve upisane u zk.ul. br. 1115 k.o. S. I., u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču u roku od 15 dana od dana presuđenja pod prijetnjom ovrhe.“

 

Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak prvostupanjskog postupka od 220.629,00 kn, kao i trošak žalbe od 33.428,00 kn, u roku od 15 dana (toč. III. izreke).

 

Tako je sud odlučio u sporu radi ispunjenja obveze tuženika iz Nagodbe o razrješenju međusobnih sporova sklopljene između stranaka 20. studenog 2007. i Hipotekarne izjave E. S. kao založnog dužnika u korist S. R. kao založnog vjerovnika dane radi osiguranja tražbine u iznosu od 300.000,00 EUR bez kamata, plativih u kunama, ovjerene po javnom bilježniku Đ. P. iz P..

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (redovnu reviziju) zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu ili podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati pred drugo vijeće županijskog suda na ponovni postupak.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući po odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, te obje nižestupanjske presude ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Tužiteljica sadržajno u okviru ovoga revizijskog razloga osporava pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u primjeni materijalnog prava, međutim pogrešan pravni pristup sam po sebi, kada i postoji, ne znači ujedno i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li sud pravilno ocijenio pravne učinke Nagodbe o razrješenju međusobnih sporova sklopljene između stranaka 20. studenog 2007. S tim u vezi je sporno ima li tužiteljica prema tuženiku novčanu tražbinu u visini od 300.000,00 EUR-a osiguranu hipotekom te je li tuženik dužan trpjeti namirenje navedene tražbine iz vrijednosti zaloga,  ili (kako drži drugostupanjski sud) tužiteljica ima nenovčanu tražbinu, odnosno pravo tražiti od tuženika prijenos na svoje ime idealnog dijela od 40/100 prava vlasništva na nekretninama k.č. br. 1564/2 i k.č. br. 1575/7, sve upisane u zk.ul. br. 1115 k.o. S. I., upisanim na ime tuženika u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev imajući na umu utvrđenja:

 

- da je tuženik E. S., kao vlasnik ugostiteljskog obrta „M. I.“ sa sjedištem u V., u svojstvu korisnika kredita s H. A.-A. d.d. Z., sklopio više ugovora o kreditu kojima su mu odobreni krediti u ukupnom iznosu od 215.000,00 EUR,

 

- da je tuženik radi osiguranja tražbina iz navedenih ugovora sklopio kao fiducijarni dužnik Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama i to (uz ostale) k.č. br. 1564/2, u naravi vrt i k.č. br. 1575/7 u naravi kuća i dvorište, površine 1522 m2, sve upisane u zk.ul. br. 1115 k.o. S. I., u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču,

 

- da je Ugovorom o preuzimanju duga kojim dug preuzimaju S. R. i V. Z., tuženik dozvolio banci da navedene nekretnine ostaju kao sredstvo osiguranja do potpune isplate duga, s time da preuzimateljice duga kupuju nekretnine, a prijenos prava vlasništva da se ima provesti nakon otplate kredita u cijelosti, a banka se obvezala tada dopustiti brisanje fiducijarnog prijenosa prava vlasništva,

 

- da je između tužiteljice i tuženika dana 16. srpnja 2007. sklopljen i ugovor o ortakluku,

 

- da je tuženik u dva navrata primio od kupaca nekretnina S. R. i V. Z. isplate i to 100.000,00 EUR i 15.000,00 EUR,

 

- da je između stranaka podneseno više uzajamnih tužbi, a konačno su stranke 20. studenog 2007. sklopile Nagodbu o razrješenju međusobnih sporova, a tuženik je, postupajući po toj Nagodbi sačinio izjavu ovjerenu po javnom bilježniku koja je provedena u zemljišnim knjigama te je upisano pravo zaloga i to na nekretninama k.č. br. 1564/2, u naravi vrt i k.č. br. 1575/7 u naravi kuća i dvorište, površine 1522 m2 , sve upisane u zk. ul. br. 1115 k.o. S. I., a radi osiguranja tražbine tužiteljice u iznosu od 300.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, bez kamata,

 

- da tražbina tužiteljice prema tuženiku iznosi 40% vrijednosti nekretnina pojedinačno navedenih u Nagodbi, pri čemu je utvrđeno da vrijednost založenih nekretnina iznosi ukupno 787.857,00 EUR, pa 40% vrijednosti iznosi 315.142,80 EUR, što premašuje iznos novčane tražbine od 300.000,00 kuna, osigurane hipotekom.

 

Polazeći od toga da založno pravo služi osiguranju tražbine, te imajući na umu da su nekretnine od strane banke kao ranijeg fiducijarnog vjerovnika vraćene u vlasništvo tuženika, prvostupanjski sud je zaključio da su se stekli uvjeti za ostvarenje založnog prava u korist tužiteljice radi namirenja njezine tražbine prema tuženiku u iznosu kunske protuvrijednosti 300.000,00 EUR. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen primjenom odredbe čl. 336 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06. - dalje: ZVDSP). Odredbu čl. 3. toč. 5. Nagodbe prema kojoj tužiteljica ima pravo tražiti suvlasništvo u 40% cijele nekretnine prvostupanjski sud je ocijenio ništavom zbog toga što je suprotna prisilnoj odredbi iz čl. 307. st. 4. ZVDSP.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu po čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP ocijenivši da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Obrazloženje drugostupanjske presude se temelji na shvaćanju da odnose između stranaka koji su predmetom ovoga spora treba cijeniti prema sadržaju Nagodbe, koja je po svojoj prirodi ugovor, jer su stranke Nagodbom razriješile sve do tada sporne uzajamne odnose, a samu nagodbu nisu pobijale. Stoga taj sud drži pogrešnim pravni pristup prema kojemu se spor ima riješiti prema sadržaju izjave o zasnivanju založnog prava kojom se osigurava tražbina u iznosu kunske protuvrijednosti od 300.000,00 EUR.

 

Prema Nagodbi tužiteljica ima pravo  tražiti da joj tuženik prizna pravo vlasništva na 40% opisanih nekretnina u skladu s odredbom čl. 3. toč. 5. Nagodbe, jer ta odredba nije ništava. Alternativno tužiteljica po Nagodbi ima pravo  tražiti unovčenje opisanih nekretnina i namirenje tražbine u visini koja odgovara 40% ostvarene cijene.

 

S obzirom na to da je u ovom  slučaju pravo tužiteljice uspostavljeno Nagodbom prije zasnivanja založnog prava, a prema Nagodbi tužiteljica može u svako doba tražiti ili uknjižbu prava vlasništva 40% na svoje ime u zemljišnim knjigama na predmetnim ili tražiti prodaju nekretnine i naplatu svoje tražbine u visini 40% ostvarene cijene, drugostupanjski sud je zaključio da ne postoji novčana tražbina tužiteljice u visini 300.000,00 EUR, niti je tuženik dužan trpjeti namirenje te tražbine iz založene nekretnine.

 

Drugostupanjski sud je također zauzeo stajalište da se odredba čl. 307. st. 4. ZVDSP ne primjenjuje na ovaj slučaj jer se ona odnosi na založno pravo, i njome je propisano da su ništave odredbe založnog ugovora prema kojima će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme. Pravo tužiteljice na prijenos prava vlasništva je uspostavljeno Nagodbom prije zasnivanja založnog prava, i njome je tužiteljica stekla pravo tražiti da joj tuženik umjesto ispunjenja novčane tražbine prenese pravo (su)vlasništva na nekretninama navedenim u Nagodbi.

 

Imajući na umu utvrđenje da tužiteljica prema tuženiku novčanu tražbinu koja nije namirena jer predmetne nekretnine nisu prodane, sud je zaključio da u tim okolnostima tužiteljici preostaje pravo tražiti upis prava vlasništva idealnog dijela nekretnine u 40%. Stoga je prvostupanjska presuda preinačena i odbijen je zahtjev za isplatu 300.000,00 EUR i namirenje tog iznosa iz zaloga.

 

Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na primjenu odredaba ZVDSP, poglavito onih koje uređuju pravo vlasništva i založno pravo u odredbama čl. 297., čl. 301. i čl. 336. st. 1. ZVDSP.

 

Prema shvaćanju tužiteljice materijalno pravo je pogrešno primijenjeno prvenstveno u tumačenju Nagodbe o razrješenju međusobnih sporova od 20. studenog 2007. u odnosu na pravnu kvalifikaciju Nagodbe i sadržaj obveza ugovornih strana. Navedenom Nagodbom utvrđeno je postojanje novčane obveze tuženika prema tužiteljici u iznosu od 300.000,00 EUR-a, te je radi osiguranja tražbine ugovoreno osnivanje založnog prava na nekretninama tuženika u korist tužiteljice kao založnog vjerovnika. Tužiteljica drži da za rješenje ovoga spora nije odlučno je li tuženik izjavom osigurao tražbinu zalaganjem idealnog dijela nekretnine koji po vrijednosti premašuje iznos osigurane tražbine od 300.000,00 EUR, jer se traži manje od onoga što bi tužiteljici pripadalo s obzirom na procijenjenu vrijednost založenih nekretnina.

 

S obzirom na to da je Općinski sud u Poreču, Zemljišno-knjižni odjel, na temelju predmetne Nagodbe i hipotekarne izjave tuženika ovjerene po javnom bilježniku, donio rješenje broj Z-352/08, te izvršio uknjižbu založnog prava u korist tužiteljice, tužiteljica drži da ima pravo namirenja osigurane tražbine putem suda iz vrijednosti založene nekretnine. Prema shvaćanju tužiteljice drugostupanjski sud je pogrešno odbio tužbeni zahtjev neosnovanim time što je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava iz čl. 297., čl. 301. i čl. 336. st. 1. ZVDSP.

 

Osnovano tužiteljica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Odredbe ZVDSP na kojima se temelji obrazloženje presude, a čija je pravilna primjena osporena revizijom, glase:

 

- čl. 297. st. 1. ZVDSP: Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

 

- čl. 297. st. 2. ZVDSP: Što je određeno za založno pravo primjenjivat će se na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno.

 

- čl. 307. st. 1. ZVDSP: Ništave su odredbe da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bi bio plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti, ili da ne može nikomu drugomu dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi niti nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga.

 

- čl. 336. st. 1. ZVDSP: Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga.

 

U primjeni navedenih odredaba valja poći od toga da su stranke sve svoje neriješene višestruke poslovne odnose uredile Nagodbom, kojom je utvrđeno postojanje novčane tražbine tužiteljice prema tuženiku, te kojom je ugovoreno osnivanje založnog prava na nekretninama tuženika kao osobnog i ujedno založnog dužnika, a u korist tužiteljice kao osobnog i ujedno založnog vjerovnika. Davanjem hipotekarne izjave tuženik je ispunio svoju obvezu iz Nagodbe, a osnovanost tužbenog zahtjeva treba cijeniti imajući na umu oba navedena dokumenta.

 

Nadalje, treba poći od toga da je izvršeno brisanje fiducijarnog prijenosa prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist B., te je pravo vlasništva upisano na ime tuženika. U zemljišnim knjigama je na temelju Nagodbe i hipotekarne izjave tuženika upisano pravo zaloga i to na nekretninama k.č. br. 1564/2 i k.č. br. 1575/7 , obje upisane u zk. ul. br. 1115 k.o. S. I., a radi osiguranja tražbine tužiteljice u iznosu od 300.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, bez kamata, s rokom dospjelosti 1. lipnja 2009. Vrijednost založenih nekretnina iznosi ukupno 787.857,00 EUR, pa 40% vrijednosti iznosi 315.142,80 EUR.

 

Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužiteljica po Nagodbi osobni vjerovnik tuženika koji prema sadržaju Nagodbe ima pravo da joj se prizna pravo vlasništva na idealnom dijelu navedenih nekretnina u omjeru od 40%. Ta odredba nije ništava po. čl. 307. st. 1. ZVDSP, jer se ne odnosi na založnopravni odnos stranaka, nego na osobni obveznopravni odnos koji su stranke mogle slobodno ugovoriti.

 

Međutim tužiteljica prema toj istoj Nagodbi ima alternativno i pravo tražiti prodaju predmetnih nekretnina te iz ostvarene cijene naplatiti svoju tražbinu u visini vrijednosti koja odgovara cijeni za 40% nekretnine.

 

Odlučno je da pravo izbora pripada tužiteljici (čl. 3.47. Nagodbe) , a ona se odlučila tražiti isplatu iznosa od 300.000,00 EUR i namirenje iznosa od 300.000,00 EUR, osiguranog hipotekom. Na taj način tužiteljica traži  naplatu manjeg od iznosa od onoga koji odgovara vrijednosti 40% dijela založenih nekretnina, jer prema utvrđenju prvostupanjskog suda novčana vrijednost 40% predmetnih nekretnina iznosi 315.142,80 EUR.

 

Nadalje, tužiteljica je hipotekarni vjerovnik, te ima pravo tražiti od svakodobnog vlasnika predmetnih nekretnina, da ovaj trpi namirenje osigurane tražbine u iznosu od 300.000,00 EUR. Da bi ostvarila namirenje svoje osigurane tražbine iz vrijednosti nekretnine, tužiteljica mora prethodno putem parnice ishoditi pravomoćnu presudu kojom će biti naređeno založnom dužniku da je dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga.

 

Stoga je pogrešno pravno shvaćanje da tužiteljica nema prema tuženiku dospjelu novčanu tražbinu osiguranu hipotekom i da nema pravo namirenja tražbine iz predmeta zaloga, pa je tužbeni zahtjev odbijen pogrešnom primjenom čl. 297. st. 1. ZVDSP i čl. 336. st. 1. ZVDSP.

 

Zbog iznijetih razloga je valjalo po čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, te kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove.

 

Tužiteljica je uspjela s revizijom, pa joj je tuženik dužan po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi troškove revizije i to trošak nagrade punomoćniku za sastav revizije po tar. broju 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 45.600,00 kuna, uvećane za  25% PDV  te trošak sudske pristojbe u iznosu od 5.000,00 kuna, što ukupno čini 62.000,00 kuna.

 

Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na žalbu jer taj trošak nije potreban (arg. iz čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 14. veljače 2017.