Broj: Rev 2648/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, protiv tuženika G. F. iz J., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Z. i umješača na strani tuženika Općine Mljet, koju zastupa načelnik N. H., radi trpljenja uknjižbe prava vlasništva i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-5431/12-3 od 29. kolovoza 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.568/11 od 27. lipnja 2012., u sjednici održanoj 28. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-5431/12-3 od 29. kolovoza 2013. i sudi:

 

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove revizije u iznosu od 1.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku trpjeti da se Republika Hrvatska uknjiži kao vlasnik za 550/403487 dijela prava vlasništva čest. zem. 1759/1 upisane u zk.ul.br. 381 k.o. P. uz istodobno brisanje tog upisa iz zemljišne knjige i ujedno predati tužitelju u posjed navedenu nekretninu. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 3.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćene su žalbe tuženika i umješača te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen s tim da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na reviziju (kao i u nadopuni tog odgovora) umješač osporava sve revizijske navode predlažući odbacivanje revizije, odnosno odbijanje kao neosnovane, uz naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Drugostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena je uz primjenu odredbe iz članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a, slijedom čega je protiv takve presude neovisno od vrijednosti predmeta spora (prema kriteriju vrste postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke), dopuštena (redovna) revizija iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ovlašten ispitivati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za uknjižbu prava vlasništva za 550/403487 dijela čest. zem. 1759/1 upisane u zk.ul.br. 381 k.o. P. uz istodobno brisanje tog upisa iz zemljišne knjige i predaju u posjed.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

- da se sporna nekretnina, prema potvrdi Hrvatskih šuma, vodi u šumsko-gospodarskoj osnovi, gospodarska jedinica B. g. - B., odnosno da prema vlastovnici u zemljišnoj knjizi predstavlja šumu koja se nalazi u posebno vrijednom području - vrijedne šume - zaštićenog značajnog krajolika,

 

- da je prema rješenju Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, u postupku gospodarske osnove, sporna nekretnina utvrđena kao šuma, odnosno da se radi o nekretnini koja je obrasla šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari,

 

- da se, prema potvrdi Upravnog odjela za prostorno uređenje, građenje i zaštitu okoliša na dan 16. listopada 1990., odnosno dana 24. srpnja 1991., predmetno zemljište nalazilo izvan granica građevinskog područja (s tim da je samo malim sjeveroistočnim rubom bilo unutar građevinskog područja),

 

- da je Općina Mljet prodala predmetnu nekretninu tuženiku ugovorom o kupoprodaji koji je ovjeren dana 11. svibnja 2006.,

 

- da je Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 6. prosinca 1997. izvršen popis nekretnina upisanih na bivšu Općinu Dubrovnik te je sva imovina bivše Općine Dubrovnik raspoređena na novonastale jedinice lokalne samouprave i to Grad Dubrovnik, Općinu Dubrovačko primorje, Općinu Janjinu, Općinu Konavle, Općinu Mljet, Općinu Ston, Općinu Trpanj, Općinu Dubrovačku i Općinu Orebić,

 

- da je prema navedenoj odluci (točnije na stranici 20-toj) sporna nekretnina  označena kao čest. zem. 1759/1 pripala Općini Mljet, koja se na temelju te odluke uknjižila u zemljišne knjige i potom odnosno nekretninu prodala tuženiku.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. predstavljala šumu i šumsko zemljište u površini većoj od 10 ari u društvenom vlasništvu pa je toga dana, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90, u daljnjem tekstu: ZID ZŠ), na osnovi samog zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske, s tim da na tako stečeno izvanknjižno vlasništvo nema nikakvog utjecaja činjenica da li se odnosno zemljište u to vrijeme nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje (u tom se smislu prvostupanjski sud poziva na revizijsku odluku broj Rev-450/11).

 

Odlučujući na takav način o tužbenom zahtjevu prvostupanjski je sud primijenio i odredbe članka 388. stavka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 117/01, 79/06 i 141/06 , u daljnjem tekstu: ZVDSP), u kojima je propisano da se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga neće primijeniti u korist stjecatelja do kojih dođe do 1. siječnja 2010., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj zakon stupio na snagu, a to je u smislu članka 396. ZVDSP-a, dan 1. siječnja 1997.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio žalbe tuženika i umješača te preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

 

U obrazloženju odluke drugostupanjskog suda u bitnome se navodi da je Komisija Vlade RH za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija tijelo Vlade RH koje je ona osnovala pa se njezine odluke mogu tretirati i kao odluke Vlade RH u smislu članka 35. stavak 2. ZVDSP-a, prema kojima stvarima u vlasništvu RH raspolaže, upravlja i koristi se Vlada RH ili od nje ovlašteno tijelo. Prema tome, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, ukoliko bi čak i bila točna tvrdnja tužitelja da je predmetna nekretnina bila šuma i da je na temelju zakona postala državno vlasništvo, Vlada RH je raspolagala tom nekretninom i svojom odlukom od 6. prosinca 1997. utvrdila je istu kao vlasništvo bivše Općine Dubrovnik i dodijelila ju je u vlasništvo Općine Mljet o čemu je izdala i tabularnu ispravu temeljem koje se Općina Mljet upisala u zemljišnim knjigama.

 

U tom smislu, drugostupanjski sud smatra da, kada je Vlada RH raspolagala spornom nekretninom u svojoj odluci na način da je istu utvrdila kao vlasništvo bivše Općine Dubrovnik i da ju je dodijelila u vlasništvo Općine Mljet, priznavajući na takav način da sporna nekretnina ne predstavlja državno vlasništvo.

 

Međutim, za razliku od pravnog shvaćanja suda prvog stupnja koje je pravilno, izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je materijalnopravno pogrešno i pravno neprihvatljivo.

 

Naime, pretvorba vlasništva na šumama i šumskom zemljištu na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskog zemljišta u privatnom vlasništvu izvršena je člankom 16. stavak 1. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 54/83, 32/87 i 47/89). Ta odredba unesena je u navedeni zakon člankom 6. ZID ZŠ koji je stupio na snagu 16. listopada 1990.

 

Prema tome, nakon stupanja na snagu navedene novele, odnosno od njezine primjene (1. siječnja 1991.), sva zemljišta koja su bila upisana kao društveno vlasništvo po sili zakona postala su vlasništvo Republike Hrvatske, bez obzira tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja na tim nekretninama.

 

Budući da je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da su predmetne nekretnine šuma koja se kao takva vodi u šumsko-gospodarskoj osnovi, gospodarska jedinica B. g. - B., odnosno šuma u posebno vrijednom području - vrijedne šume zaštićenog značajnog krajolika, uz utvrđenje da nekretnina nije bila u privatnom, već u društvenom vlasništvu, ona je po sili zakona postala vlasništvo države.

 

Bez obzira na to tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja, Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. kojom je raspoređena imovina bivše Općine Dubrovnik na novonastale jedinice lokalne samouprave, protivno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, nije se moglo disponirati sa šumskim zemljištem koje je bilo u vlasništvu Republike Hrvatske, već samo s imovinom koja je 6. prosinca 1997. bila u vlasništvu bivše Općine Dubrovnik, a to je od nekretnina neizgrađeno građevinsko zemljište, stanovi i poslovni prostori, a ne i šumsko zemljište u bivšem društvenom vlasništvu koje je po sili zakona pripalo Republici Hrvatskoj.

 

Naime, u konkretnom slučaju nije riječ o vlasničkom aktu raspolaganja nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske iz članka 35. stavak 2. ZVDSP-a, već je tijelo Vlade Republike Hrvatske u posebnom postupku samo provodilo arbitriranje u raspodjeli imovine bivše Općine Dubrovnik na novonastale jedinice lokalne samouprave (tako i u odluci Rev-77/07 od 4. studenoga 2008. te odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5566/2008 od 13. siječnja 2010.).

 

Konačno, u obrazloženju navedene Odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. (stranica 61. stavak 3.) odlučujući o nekretninama u vlasništvu bivše Općine Dubrovnik izričito je rečeno da se „Ovom odlukom raspoređuje neizgrađeno građevinsko zemljište i sve ostale nekretnine koje nisu posebnim zakonima postale nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske“ pa navedena opća (zaštitna) klauzula također isključuje primjenu odredaba članka 35. st. 2. ZVDSP-a.

 

Dakle, Republika Hrvatska kao izvanknjižni nositelj prava vlasništva na predmetnim nekretninama na kojima je prije bilo upisano društveno vlasništvo, koje nije brisano prije nego što je ZVDSP stupio na snagu (1. siječnja 1997.) obzirom da se u smislu članka 388. stavak 5. ZVDSP-a ne primjenjuje zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, osnovano zahtijeva upis prava vlasništva u odnosu na tuženika, kojem je pravo vlasništvo upisano na osnovi kupoprodajnog ugovora s Općinom Mljet iz 2006.

 

Prema tome, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava valjalo je preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti žalbe tuženika i umješača na njegovoj strani kao neosnovane.

 

Tužitelju je, s obzirom na potpun uspjeh u revizijskom dijelu postupka, sukladno odredbama članka 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, valjalo dosuditi i troškove nastale u povodu revizije. U tom smislu, tužitelju su po tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/2012, 103/14 i 118/14), dosuđeni troškovi za sastavljanje revizije u iznosu od 1.500,00 kn.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP-a valjalo presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 28. veljače 2017.