Broj: Rev-x 549/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. S. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. M. M., odvjetnici u Z., protiv I-tužene L. Š. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. S., odvjetnici u Z., i II-tuženika B. S. iz Z., OIB: ..., radi utvrđenja i proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1809/15-2 od 3. studenoga 2015., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2188/14-29 od 2. siječnja 2015., ispravljene rješenjem tog suda broj P-2188/14-45 od 21. siječnja 2016., u sjednici održanoj 21. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1809/15-2 od 3. studenoga 2015. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2188/14-29 od 2. siječnja 2015., ispravljene rješenjem tog suda broj P-2188/14-45 od 21. siječnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija drugostupanjska odluka o parničnim troškovima se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2188/14-29 od 2. siječnja 2015., ispravljenom rješenjem tog suda broj P-2188/14-45 od 21. siječnja 2016. odbijen je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nesporni vlasnik nekretnine – trosobnog stana u Z., ..., stubište broj 1, stan broj A/III, koji nije upisan u zemljišnu knjigu sagrađen na k.č.br. 510 upisana u z.k.ul. br. 1095 k.o. Grad Z., prema katastarskoj izmjeni sagrađen na k.č.br. 3486/1 k.o. Č. na temelju ugovora o darovanju sklopljenog između B. S. i F. S. 25. listopada 1989. i očitovanja volje dotadašnjeg vlasnika usmjerenog na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, što su tuženici dužni priznati i trpjeti upis u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu na temelju te presude, te je naloženo tužitelju isplatiti prvotuženoj iznos 121.875,00 kn na ime parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama od 2. siječnja 2015. do isplate.

 

Odbačena je pak tužba u dijelu kojim je tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje da je presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-6596/93 od 16. lipnja 1994. postala pravomoćna 2. veljače 1999., te je ovršna 6. travnja 1999., te u dijelu kojim je zatraženo da ovrha određena rješenjem o ovrsi broj I-1993/96 i I-487/97 se proglase nedopuštenom i nezakonitom, te u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da je tužitelj nesporni posjednik predmetnog stana. Ujedno je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere nalaganjem vraćanja tužitelja u predmetni stan u roku od 24 sata, koja će trajati do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

 

Presudom (sadržajno presuda i rješenje!) Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1809/15-2 od 3. studenoga 2015. potvrđena je prvostupanjska odluka.

 

Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Prema odredbi stavka 3. tog članka ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka, najkasnije na pripremnom ročištu ili ako ono nije održano onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, sud će brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

 

Prema stanju spisa predmeta razvidno je da je tužitelj, a nakon što je u smislu odredbe čl. 109. ZPP-a rješenjem prvostupanjskog suda od 21. svibnja 2014. pozvan da uredi tužbu to učinio podneskom od 29. svibnja 2014., propustivši međutim u tužbi označiti vrijednost predmeta tog spora, a što je otklonio  na ročištu održanom 15. listopada 2014. označivši vrijednost predmeta ovog spora sa 3.000.000,00 kn, čime je dakle u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a označio vrijednost predmeta ovog spora. Na ročištu održanom 21. studenoga 2014. tužitelj je pokušao izmijeniti tako označenu vrijednost predmeta ovog spora sa 3.000.000,00 kn na 3.000,00 kn, čemu se prvotužena usprotivila, a koje postupanje tužitelja sud nije dopustio pravilno ocijenivši da za to ne postoje zakonske pretpostavke u smislu odredbe čl. 40. ZPP-a. Naime, u smislu prethodno citirane odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a pravilnost vrijednosti predmeta spora označene po tužitelju, može prigovoriti tuženik odnosno sud dovesti u pitanje, no ne i tužitelj, a koji je sam označio vrijednost predmeta tog spora, a što je samo i potvrđeno rješenjem suda od 21. studenoga 2014. Stoga su bespredmetni prigovori tužitelja u tom pravcu istaknuti u reviziji.

 

S obzirom na ovako označenu vrijednost predmeta ovog spora, protiv pobijane odluke je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. ZPP-a kako glede odbijajućeg dijela zahtjeva tužitelja tako i glede dijela u kojem je odbačena tužba tužitelja.

 

Iz sadržaja podnesene revizije dade se zaključiti kako se istom prigovora bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati.

 

Suprotno takvim revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi. Nije točno da je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci propustio dati razloge zbog kojih je potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba u dijelu kojim je traženo proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem I-1993/96 i I-487/97, jer iz razloga drugostupanjske odluke proizlazi da je ocijenjeno da je tužba u dijelu kojim je traženo da je ovrha određena rješenjem I-1993/96 nedopuštena, pravilno odbačena, a kada tužitelj nije bio upućen u parnicu od strane ovršnog suda, a u dijelu kojim je traženo da je ovrha određena rješenjem I-487/97 nedopuštena, tužba pravilno odbačena zbog litispendencije, a nakon što je utvrđeno da je zahtjev za proglašenje ovrhe određene rješenjem I-487/97 tužitelj pokrenuo parnicu pod brojem P-8025/12, koja je započela prije ove konkretne.

 

Revizijski navodi tužitelja kojima prigovarajući pravilnosti obih nižestupanjskih odluka vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi neodlučni za ovaj revizijski stupanj postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. No, s obzirom na revizijske navode tužitelja, čini se potrebnim podsjetiti ga da prema odredbi čl. 7. ZPP-a su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (načelo stranačke istine, a ne materijalne istine!), a koje će pak činjenice uzeti kao dokazane, prema odredbi čl. 8. ZPP-a odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

U konkretnom slučaju sudovi su upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, krećući se unutar dokaza predloženih od stranaka, pa tako i tužitelja u ovom postupku.

 

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da na spornom stanu u Z., ..., a koji je bio predmetom ugovora o darovanju sklopljenog između drugotuženika kao darovatelja i tužitelja kao daroprimca, drugotuženik nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik tog stana, a niti je tužitelj dokazao da bi on ili drugotuženik kao njegov pravni prednik stekli pravo vlasništva na tom stanu na jedan od načina propisanih odredbom čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP), te polazeći od odredbe čl. 119. ZVDSP-a, a prema kojoj se vlasništvo nekretnine stječe upisom u zemljišne knjige, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je vlasnik predmetnog stana, a pozivajući se na darovni ugovor.

 

Darovni ugovor samo je pravna osnova na temelju koje se može zatražiti i postići uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama, ako su za to ostvarene zakonom propisane pretpostavke, a to bi u ovom slučaju bilo da je drugotuženik, kao darovatelj tog stana tužitelju, bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik stana, a što ovdje nije slučaj.

 

Kod činjenice da sam tužitelj potvrđuje da drugotuženik nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine, dapače u reviziji ustraje u tome da ta nekretnina i nije upisana u zemljišnim knjigama, bespredmetan je zahtjev tužitelja, a kako ga je postavio u odbijenom tužbenom zahtjevu.

 

Odredba čl. 126. ZVDSP-a na koju se poziva tužitelj, a koja propisuje da se vlasništvo stječe odlukom suda, ne odnosi se na konkretnu pravnu situaciju i ne može se primijeniti na ovaj spor. Naime, odredba čl. 126. st. 1. ZVDSP-a, a koja propisuje da se odlukom suda ili drugog tijela stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom na način i pod pretpostavkom određenom zakonom, podrazumijeva stjecanje vlasništva odlukom suda kao što je to slučaj stjecanjem na temelju odluke o dosudi, odlukom o razvrgnuću zajednice nekretnina, odlukom o izvlaštenju, o koncesiji, odlukom o naknadi za oduzetu imovinu, dok ne predviđa mogućnost da se sudskom odlukom, a mimo odredbi za stjecanje vlasništva propisanih Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, netko utvrdi vlasnikom nekretnine.

 

Kako je to već prethodno obrazloženo pravilno je odbačena tužba tužitelja u dijelu kojim je tužbenim zahtjevom traženo proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem I-1993/96, a kod utvrđene činjenice da tužitelj u tom ovršnom postupku nije bio upućen na parnicu u smislu odredbe čl. 48. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96), odnosno da je tužitelj bio upućen u parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe određene rješenjem I-487/97, u skladu s čim je i pokrenuo parnicu zavedenu pod brojem P-8025/12, a koja je počela teći (litispendencija) među istim strankama iz ovog postupka i baš prema prvotuženoj 28. listopada 2009., a prema drugotuženiku 5. studenoga 2012., dakle prije no što je počela teći ova konkretna parnica, a koja je prema prvotuženoj započela 28. kolovoza 2014., a prema drugotuženiku 20. svibnja 2014., slijedom čega je pravilno tužba tužitelja u tom dijelu odbačena sve na temelju odredbe čl. 194. st. 3. ZPP-a.

 

Glede ostalog dijela pobijane odluke, a kojom je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju tužbe, revident u reviziji nije određeno naveo revizijske razloge, zbog čega, a polazeći od odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a se ovaj sud i nema potrebe posebno osvrtati.

 

Revizijom tužitelj pobija i odluku u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima, koja odluka je po svojoj pravnoj naravi rješenje u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se postupak pravomoćno završava u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a).

 

Smislenim tumačenjem navedene odredbe, zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojim se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržano u tužbi parnični trošak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciran tužbom završava.

 

To što je odluka o parničnim troškovima (sadržajno rješenje – čl. 129. st. 5. ZPP-a) sadržano u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njime pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranog tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu (čl. 151. st. 1. ZPP-a), o kojem odlučuje sud odlukom (presudom ili rješenjem) i kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), a bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog ocijeniti je da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenu reviziju pa ni onu iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, a kod činjenice da je ista podnesena protiv rješenja o parničnim troškovima sadržanim u presudi, a koje rješenje ne spada u rješenje o kojem govori odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: „pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija“.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 21. ožujka 2017.