Broj: Rev 933/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Poljoprivredne Zadruge L. iz L., zastupane po punomoćniku A. G., odvjetniku iz V., radi naknade štete, te u pravnoj stvari protutužiteljice Poljoprivredne Zadruge L. iz L., zastupane po punomoćniku A. G., odvjetniku iz V., protiv protutuženika S. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-2612/10-3 od 2. ožujka 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-18/09 od 4. listopada 2010., u sjednici održanoj 25. travnja  2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice platiti tužitelju 440.000,00 kn (u nižestupanjskim odlukama je pravilno trebalo stajati: 444.000,00 kn) i naknaditi mu parnični trošak, sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- u stavku II. izreke, odbijen je protutužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženika platiti protutužiteljici 100.000,00 kn na ime naknade štete - te 100.000,00 kn na ime neplaćene najamnine za razdoblje od 16. lipnja 2005. do 16. lipnja 2010., sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Rješenjem sadržanim u istoj odluci:

 

- u stavku I. izreke, utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj tražio isplatu 17.000,00 kn mjesečno na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti,

 

- u stavku II. izreke, obvezan je tužitelj ujedno i protutuženik naknaditi tuženici ujedno i protutužiteljici trošak parničnog postupka od 9.225,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i protutužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice platiti tužitelju 444.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te odlučeno o troškovima parničnog postupka, tužitelj je podnio reviziju "temeljem čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku" "...prvenstveno zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku". Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13.) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren niti jedini u reviziji određeno naznačen revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu na ime naknade štete 444.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i treća osoba kao zakupoprimci i tuženica kao zakupodavac 24. travnja 2001. sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora (objekta za ugostiteljstvo) sagrađenog na k.č.br. 1758 iz k.o. L. (Ć.),

 

- da je u ugovoru naznačeno: (u članku 2.) da "objekt nije legaliziran te da će zakupodavac žurno pokrenuti ishođenje dokumentacije za legaliziranje objekta"; (u članku 3.) da se objekt daje u "zakup zakupcu za ugostiteljsku djelatnost na 10 godina, bez naknade" - ali pod uvjetom da tužitelj izvrši ugovorom određena ulaganja u predmetni poslovni prostor; (članak 4.) da će se korištenje zakupa računati počev od 29. rujna 2001., do kada je zakupoprimac dužan obaviti sve radove određene ugovorom,

 

- da je tužitelj ispunio svoju ugovorom preuzetu obvezu (izvršio ulaganja u poslovni prostor), ali svoju obvezu nije ispunila tuženica: objekt zakupa nije legaliziran i za objekt nije ishodila uporabnu dozvolu,

 

- da se u objektu i pored toga poslovalo: prvo nekoliko mjeseci po trećem (s kojim je tužitelj nastupio kao zakupac), a potom (i nakon što je tužitelj isplatio trećem protuvrijednost po njemu izvršenih ulaganja u objekt) nekoliko mjeseci po tužitelju - po čemu je objekt zatvoren jer tužitelj nije ishodio dozvolu za rad u objektu (obzirom da objekt nije imao uporabnu dozvolu i nije legaliziran),

 

- da je tužitelj (svejedno) zadržao i posjed zakupljenog objekta i čak je odbio predati ga u posjed tuženici: tuženica je zatražila sudsku zaštitu i predaju toga posjeda, ali je u postupku vođenim kod prvostupanjskog suda njezin zahtjev odbijen kao neosnovan (donesena prvostupanjska presuda od 5. listopada 2006. potvrđena je drugostupanjskom presudom posl. br. Gž-3589/06-2 od 8. ožujka 2007.) - a povučena je tužba s zahtjevom za raskid ugovora o zakupu sklopljenog 24. travnja 2001.,

 

- da ugovor o zakupu do zaključenja glavne rasprave u ovome predmetu (4. listopada 2010.) nije raskinut niti je (obzirom da je sklopljen na deset godina, računajući od 29. rujna 2001.) prestao na drugi način, a tužitelj je svo vrijeme u posjedu zakupljenog prostora,

 

- da je tužitelj u zakupljeni poslovni prostor, ispunjavajući obvezu iz ugovora o zakupu, izvršio ulaganja u protuvrijednosti 458.857,19 kn.

 

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zahtjev tužitelja na utuženu isplatu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak da bi "štetu za tužitelja predstavljala izgubljena dobit, a ne izvršena ulaganja" - obzirom da je "tužitelj prema predmetnom ugovoru o zakupu svakako bio dužan izvršiti sva navedena ulaganja predviđena člankom 3. ugovora bez obzira da li će nakon izvršenih ulaganja ostvariti dobit". Drži da već i zbog toga tužitelj ne može s uspjehom temeljiti svoje potraživanje na sklopljenom ugovoru te njegovom utvrđenom sadržaju i obavljenim ulaganjima u zakupljeni objekt.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Zahtjev za naknadu utužene štete tužitelj temelji na institutu odgovornosti za štetu po osnovi povrede ugovora: drži da je ova nastala povredom ugovorne obveze - njezinim neispunjenjem.

 

S time u svezi, predmet spora valja razriješiti primjenom:

 

- odredaba čl. 17. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojima je propisano (u stavku 1.) "sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje", i (u stavku 2.) "obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona", u svezi s:

 

- odredbom čl. 124. ZOO-a, kojom su uređena "prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obvezu" iz ugovora, a prema kojoj: "U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.",

 

- odredbama čl. 132. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) "Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.", (stavak 2.) "Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.",

 

- odredbom čl. 210. ZOO-a, kojom je propisano: "Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.",

 

- odredbama čl. 262. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) "Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.", (stavak 2.) "Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.",

 

- odredbama čl. 266. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.)"Vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.", (stavak 4.) "Strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je poduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade.",

 

- odredbama čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i 68/98), a kojima je propisano: (stavak 2.) "Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.", (stavak 4.) "Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.", u svezi s odredbom čl. 165. stavak 3. prema kojoj: "Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku,

 

- shvaćanjem da nužnim troškovima valja smatrati troškove koji su bili nužni za samo održanje stvari, odnosno one bez kojih se prema uobičajenom standardu korištenja određenog prostora - prostor uopće ne bi mogao koristiti, a korisnim one troškove kojima se povećava vrijednost stvari.

 

Prema izloženim (utvrđenim) činjenicama te tim odredbama i shvaćanjem ovdje je za zaključiti:

 

- da je tuženica povrijedila ugovor: nije ispunila ugovorom preuzetu obvezu, onu u svezi koje je tužitelj izvršio prijeporna ulaganja - u očekivanju da će se ugovor poštivati,

 

- da je tužitelj zbog te povrede obveze iz ugovora trpio štetu.

 

Međutim, tužitelj je odabrao pogrešan put pravne zaštite za naknadu te štete - u obliku vraćanja onog što je uložio u zakupljeni objekt, i to isplatom protuvrijednosti uloženog.

 

Prije svega, osoba koja je imala troškove u uređenju tuđe nekretnine može potraživati samo naknadu nužnih i korisnih troškova, i to u smislu odredaba čl. 164. ZV-a i tek ako i kada vlasnik nekretnine podnese zahtjev da mu posjednik nekretnine preda ovu u posjed.

 

Prema ranijoj sudskoj praksi, vraćanje onog što je uloženo u tuđi objekt stranka je mogla s uspjehom zahtijevati i na temelju instituta stjecanja bez osnove ili po osnovi koja je prestala - ali i tada tek ako i kada je "obogaćena osoba" ("stjecatelj bez osnove") stekla mogućnost da ubire koristi od izvršenih ulaganja, odnosno tek ako i kada je onaj koji je uložio svoj rad i sredstava prestao koristiti ono što je uložio: u slučaju kada je riječ o ulaganju u nekretninu to je bio dan kad je osoba koja je izvršila ulaganje prestala koristiti tu nekretninu (konkretno: kada je imovina tužitelja ili njezin dio prešao u imovinu druge osobe - ako za taj prijelaz nije bilo valjane pravne osnove).

 

S prethodno navedenim u svezi, obzirom da je do zaključenja glavne rasprave o predmetu spora (4. listopada 2010.) tužitelj držao prijeporni poslovni prostor u zakupu i (time) u posjedu - po zakupnom odnosu ugovorenom ugovorom o zakupu (sklopljenim na deset godina) s početkom trajanja od  29. rujna 2001., pa tuženica do tada nije stekla niti mogla koristiti ono što je tužitelj uložio u njezin (a zakupljeni) objekt - kao ni "ubirati koristi od izvršenih ulaganja", tužitelj već i zbog toga ne može s uspjehom tražiti vraćanje onog što je uložio u prostor tuženice - kao niti naknadu o kojoj je riječ u odredbama čl. 164. ZV-a.

 

Logično, u tim je okolnostima suvišno (nepotrebno) raspravljati:

 

- o protuvrijednosti onog što je tužitelj uložio u prijeporni zakupljeni prostor - ali i protuvrijednosti onog što je od tog uloženog preostalo na dan zaključenja glavne rasprave, kao i o drugim pretpostavkama za osnovanost potraživanja s osnove instituta stjecanja bez osnove ili po osnovi koja je prestala (primjerice: pripada li tužitelju uopće zahtjev na vraćanje uloženog kraj činjenice da je ulaganje vršio na temelju pravne osnove, sklopljenog pravnog posla...),

 

- o značaju onog što je tužitelj uložio: je su li to nužni ili korisni troškovi shvaćeno u istaknutom smislu pravnog standarda tih troškova (iz čl. 164. ZV-a), te o drugim pretpostavkama koje ZV propisuje za osnovanost potraživanja naknade tih troškova.

 

Nadalje, u okolnostima konkretnog slučaja vraćanje onog što je uložio u objekt ispunjavajući ugovornu obvezu tužitelj ne može ostvariti kroz institut naknade štete i primjenom navedenih odredaba čl. 17., 124., 132., 262. i 266. ZOO-a.

 

Konkretno, institutom naknade štete ne može se nadomjestiti propust zahtijevanja vraćanja uloženog: za takav je zahtjev propisan drugi put zaštite, uređen pravilima različitim od onih koja uređuju naknadu štete.

 

Tužitelj je zbog nepoštivanja ugovora po tuženici - koja nije ispunila ono na što se ugovorom obvezala, imao pravo ugovor raskinuti (ako se ne bi uzelo da je raskinut već činjenicom njegova neispunjenja, po zakonu) - pa je imao pravo zahtijevati (u vidu posljedica raskida ugovora) i vraćanje onog što je dao po osnovi sklopljenog i u konačnom raskinutog ugovora i (neovisno od toga) da mu se naknadi šteta koju trpi zbog povrede ugovora.

 

O vraćanju onog što je tužitelj dao po osnovi sklopljenog ugovora bespredmetno je raspravljati prema odredbama čl. 132. ZOO-a: ugovor nije raskinut.

 

Međutim, i pored toga, kada je i riječ o šteti iz odredbe čl. 132. st. 2. ZOO-a, ali i onoj iz odredbe čl. 262. st. 2. ZOO-a, ne misli se na utuženu, onu koja bi se svodila na vraćanje uloženog isplatom protuvrijednosti uloženog - o čemu se može suditi (ako nije došlo do raskida ugovora) prema navedenim odredbama čl. 210. ZOO-a i 164. ZV-a (odredbe čl. 132. ZOO-a upravo stoga zasebno uređuju pravo na vraćanje onog što je dano u svezi ugovora koji je raskinut te, neovisno od toga, pravo na naknadu štete koju stranka ugovora trpi zbog njegova raskida), već o drugoj - o šteti koju stranka trpi zbog neostvarenja ugovora te onog što je iz ugovora očekivala i zbog čega je ugovor sklopila.

 

Na tu se štetu pogotovo ne misli u okolnostima konkretnog slučaja: kada je tužitelj u svom ugovorenom roku do zaključenja glavne rasprave ipak konzumirao zakupni odnos - održavajući sklopljeni ugovor na snazi te  posjedujući zakupljeni prostor i sve ono što je u njega uložio (u bitnome: zadržavajući mogućnost da sam koristi rezultat vlastitog ulaganja).

 

To što u tim okolnostima (i sklapajući ugovor na 10 godina i samo u skladu s očekivanjem takvog njegovog trajanja vršeći u zakupljeni prostor prijeporna ulaganja - uz pristanak da mu se uloženo ne vrati) iz zakupnog odnosa nije kroz njegovo trajanje ostvarivao sve što je ugovorio i ono zbog čega je ugovor sklopio, ne daje tužitelju osnovu da na temelju instituta naknade štete ostvaruje naknadu za uloženo u zakupljeni prostor.

 

Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na takvome pravnom shvaćanju - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu - odlukom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 25. travnja 2017.