Broj: Rev 1891/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz N., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. V. i P. J. j.t.d., Pisarnica u O., protiv tuženika N. d.o.o. N., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u N., radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1866/2012-2 od 14. lipnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-279/11-18 od 12. travnja 2012., dana 3. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1866/2012-2 od 14. lipnja 2012. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-1866/2012-2 od 14. lipnja 2012. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-279/11-18 od 12. travnja 2012. kojom je suđeno:

 

«Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I.               Tuženiku N. d.o.o. N.,  se nalaže da prestane uznemiravati tužitelja D. Č. iz N., u vlasništvu nekretnina upisanih kod Općinskog suda u Našicama u z.k.ul.br. 3355, kčbr. 93/4 k.o. N. u naravi zgrada, dvorište u ul. …, ukupne površine 1078 m2, i z.k.ul.br. 4617 kčbr. 93/2 k.o. N. u naravi zgrada i dvorište, ukupne površine 2266 m2, na način da ukloni kanalizacijsku mrežu i pripadajuće objekte te vodovodnu mrežu s oknima te vodove i uređaje postavljene i ukopane bez suglasnosti vlasnika u nekretninu, te da se suzdrži od daljnjeg uznemiravanja, sve u roku 15 dana.

 

II.              Tuženik se može osloboditi obveze iz točke I. tužbenog zahtjeva ako tužitelju isplati iznos od 750.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe do isplate.

 

III.              Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u roku od 15 dana."

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 57.930,00 kn u roku od 15 dana.»

 

              Tako je sud odlučio u sporu radi zaštite vlasništva od uznemiravanja u kojemu vlasnik zemljišta (tužitelj) pozivom na odredbu čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/989, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje: ZVDSP) zahtijeva da sud trećoj osobi (tuženiku) naloži prestanak  bespravnog uznemiravanja tužitelja u izvršavanu vlasničkih ovlasti.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizije je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP), u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji je revizijom ukazao tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka ima li tuženik takvo pravo koje ga ovlašćuje na držanje ukopanih cijevi i šahta na nekretninama u vlasništvu tužitelja, a kojim se može suprotstaviti vlasnikovom zahtjevu za prestanak uznemiravanja. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 167. st. 2. ZVDSP.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

-da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. 3355 kčbr. 93/4 k.o. N., u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 2266 m2, i zk. ul. br. 4617 kč. br. 93/2, u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 2266 m2,

 

-da je tužiteljevom predniku M. Č. rješenjem O. N. od 18. prosinca 1990. dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište  i to kč. br. 93/2 ukupne površine od 7838 m2, kao društveno zemljište, uz obvezu prednika da na tom zemljištu izgradi servisni centar, koji centar je i izgrađen,

 

-da je raniji korisnik zemljišta, tada u društvenom vlasništvu (sve do kupoprodajnog ugovora), bila Mjesna zajednica N., u sastavu bivše O. N.,

 

-da je bivša O. N. O. R. broj 01-UP-I-485/1-1985 od 12. rujna 1985, donesenim na temelju Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine SRH broj 46/82) utvrdila da je izgradnja kolektora i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za G. N. (sjeverni dio) od općeg interesa na zemljištima navedenim u rješenju, pa tako i na česticama navedenim u tužbi, te je rješenjem određeno da se može pristupiti ustanovljenju služnosti za sve katastarske čestice navedene u rješenju postavljanjem kanalizacijske infrastrukture, a rješenjem od 13. rujna 1985. općina je Mjesnoj zajednici kao investitoru izdala građevinsku dozvolu i odobrila izgradnju sjevernog kolektora sistema kanalizacije u N., o čemu je tužitelj u trenutku stjecanja nekretnine imao neposredno saznanje,

 

-da je Mjesna zajednica kao investitor pribavila sve isprave potrebne za izgradnju objekata, a O. N. je Rješenjem broj 01-UP-I-485/1-1985 od 12. rujna 1985, donesenim na temelju Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine SRH broj 46/82) utvrdila da je izgradnja kolektora i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za G. N. (sjeverni dio) od općeg interesa na zemljištima navedenim u rješenju, pa tako i na česticama navedenim u tužbi, te je rješenjem određeno da se može pristupiti ustanovljenju služnosti za sve katastarske čestice navedene u rješenju postavljanjem kanalizacijske infrastrukture,

 

-da su radovi na trasi trajali u razdoblju od više godina, a dovršeni su tek 1991., dakle kada je zemljište već bilo dodijeljeno tužiteljevom predniku, te je dovršena uz znanje i suglasnost vlasnika zemljišta, a posjednik  cijevi i postrojenja je cijelo vrijeme nakon izgradnje bio u mirnom posjedu ukopanih cijevi i šahta na nekretninama tužitelja, sve do podnošenja tužbe,

 

-da je tužitelj 2001. godine predložio tuženiku sklapanje ugovora o osnivanju prava služnosti na kč. br. 93/4 i kč. br. 93/2, k.o. N., ali nije došlo do sklapanja ugovora i osnivanja služnosti na temelju pravnog posla.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da od strane tuženika nije bilo takvog uznemiravanja vlasništva koje bi zahtijevalo sudsku zaštitu po čl. 167. ZVDSP, jer da su svi radovi izvedeni uz suglasnost vlasnika zemljišta.

 

Drugostupanjski sud je, imajući na umu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 167. st. 2.  ZVDSP, uz napomenu da za rješenje spora nije odlučno što između stranaka nije sklopljen ugovor o osnivanju služnosti, jer osnivanje prava služnosti na temelju pravnog posla i uknjižba prava služnosti u zemljišne knjige nije bila predmetom ovoga spora.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava te je naglasio da je za rješenje spora odlučno to: što tuženik bez osnivanja prava služnosti drži ukopane cijevi i šahte na nekretnini u vlasništvu tužitelja, a odbio je prijedlog za osnivanje služnosti i prijedlog za mirno rješenje spora; što glede predmetnih nekretnina nije proveden postupak djelomičnog izvlaštenja; što pravo služnosti nije upisano u zemljišnim knjigama po bilo kojoj osnovi stjecanja, niti je zatražen upis prava služnosti; što su radovi radi postavljanju cijevi i izgradnje šahta započeli tek dvije godine nakon što jer tužiteljev prednik kupio nekretninu, stupio u njezin posjed, te na zemljištu izgradio svoj objekt, te što po pravnom shvaćanju tužitelja tuženik nije stekao služnost dosjelošću.

 

Stoga drži da je tuženik bespravno uznemiravao vlasnika zemljišta, ovdje tužitelja, na drugi način, a ne oduzimanjem zemljišta, a tuženik nije dokazao takvo pravo koje mu dopušta uznemiravanje, pa tužitelj ima pravo na sudsku zaštitu od uznemiravanja po čl. 167. st. 1. ZVDSP.

 

Tužitelj je nadalje naveo da se sud u obrazloženju presude pogrešno bavio pravom tužitelja da mu tuženik isplati novčanu naknadu, jer takav zahtjev nije ni postavljen u tužbi. Tužitelj je naime postavio alternativno ovlaštenje prema kojemu se tuženik može osloboditi obveze isplatom u tužbi navedene svote novca.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Zaštita vlasništva od uznemiravanja propisana je odredbom čl. 167. ZVDSP, kojom je određeno:

 

(1) ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

 

(2) Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

 

Tužitelj je dokazao da su predmetne nekretnine njegovo vlasništvo, kao i da je tuženik na tim nekretninama ugradio cijevi i šaht. S druge strane tuženik je dokazao da se ne radi o bespravnom uznemiravanju, jer je njegov pravni prednik stekao pravo služnosti na predmetnom zemljištu i bez upisa toga prava u zemljišne knjige i to na temelju rješenja O. N. broj 01-UP-I-485/1-1985 od 12. rujna 1985, donesenog na temelju Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine SRH broj 46/82) kojim je utvrđeno da je izgradnja kolektora i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za G. N. (sjeverni dio) od općeg interesa na zemljištima navedenim u rješenju, pa tako i na česticama navedenim u tužbi, te je istim rješenjem određeno da se može pristupiti ustanovljenju služnosti za sve katastarske čestice navedene u rješenju postavljanjem kanalizacijske infrastrukturu.

 

Navedeno rješenje je doneseno prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 - dalje: ZVDSP). Prema završnoj odredbi iz čl. 388. st. 2. ZVDSP stjecanje, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema odredbi čl. 388. st. 1. ZVDSP stjecanje, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju se prema pravilima ZVDSP, ako tim zakonom nije drugačije određeno, a računanje rokova za stjecanja prestanak prava koji su počeli teći uređeno je odredbom čl. 388. st. 3. ZVDSP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

 

Stoga su za rješenje spora mjerodavne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje ZOVO) i to:

 

-odredba čl. 51. ZOVO prema kojoj se stvarna služnost zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa i dosjelošću,

 

-i odredba čl. 53. st. 1. i 2. ZOVO prema kojoj se stvarna služnost odlukom suda ili drugog državnog organa stječe na dan pravomoćnosti odluke, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Iz navedenih odredaba proizlazi da odluka o uspostavi stvarne služnosti odlukom suda ili drugog državnog organa ima konstitutivni karakter,  jer se u pogledu njih ne traži upis u zemljišnu knjigu, slijedom čega takve odluke nisu samo pravna osnova za ustanovljavanje stvarne služnosti, nego i valjan način stjecanja stvarnih služnosti.

 

Polazeći, dakle, od utvrđenja da je pravomoćnim rješenjem O. N. broj 01-UP-I-485/1-1985 od 12. rujna 1985, donesenog na temelju Zakona o eksproprijaciji, određeno ustanovljenje služnosti za sve katastarske čestice navedene u rješenju postavljanjem kanalizacijske infrastrukture, te da su katastarske čestice nekretnina upisanih u zk. ul. br. 3355 kčbr. 93/4 k.o. N., u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 2266 m2, i zk. ul. br. 4617 kč. br. 93/2, u naravi zgrada i dvorište ukupne površine 2266 m2 obuhvaćene navedenim rješenjem, slijedi da je služnost na tim česticama zemljišta ustanovljena i bez upisa služnosti u zemljišne knjige.

 

Stoga za rješenje ovoga spora nije odlučno što između stranaka nije sklopljen pravni posao radi uspostave služnosti, niti je tuženik dužan dokazivati da je stekao služnost dosjelošću.

 

Također nije odlučno to što je nakon uspostave služnosti u više navrata došlo do promjene nositelja prava vlasništva (ranije prava korištenja), jer se radi o stvarnoj služnosti koju su dužni trpjeti svakodobni vlasnici poslužne nekretnine.

 

Tuženik je dakle dokazao da uspostavom prava služnosti ima pravo na držanje ukopanih cijevi i šahta na nekretninama u vlasništvu tužitelja, odnosno da je imao pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, pa je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom odredbe čl. 167. st. 2. ZVDSP.

 

Zbog iznijetih razloga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 3. svibnja 2017.