Broj: Rev 1178/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Županijskog državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., Filijala K., kojeg zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1575/09-2 od 31. listopada 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu br. P-377/09-84 od 22. srpnja 2009., u sjednici održanoj 10. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik preda u posjed i prizna vlasništvo na nekretninama i to kčbr. 311 gospodarska zgrada i dvor, površine 36335 m2, kčbr. 312 nogometno igralište, površine 18970 m2, te kčbr. 446 aerodrom T. I površine 55997 m2, upisane u zk. ul. 305 k.o. T., kao i zahtjev da je tuženik dužan tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za zk. prijenos prava vlasništva na ime tužitelja i da tuženik dozvoli da tužitelj te nekretnine otpiše iz predmetnog uloška u novi uložak iste k.o., a što će u protivnom zamijeniti ova presuda (toč. I.). Tuženik je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 1.211.358,20 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose i u razdoblju kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.). S preostalim dijelom zahtjeva u visini od 11.324.642,00 kn tužitelj je odbijen (toč. III.), te je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 600.000,00 kn (toč. IV.).

 

              Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženiku naloži da prizna pravo vlasništva tuženiku na nekretninama kčbr. 311 gospodarska zgrada i dvor, površine 36335 m2, kčbr. 312 nogometno igralište, površine 18970 m2 i kčbr. 446 aerodrom T. I površine 55997 m2, upisane u zk. ul. 305 k.o. T., kao i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave.

 

Rješenjem je drugostupanjski sud ukinuo pobijanu presudu u dijelu pod toč. I. kojim je odbijen zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju predao u posjed kčbr. 311 gospodarska zgrada i dvor, površine 36335 m2, kčbr. 312 nogometno igralište, površine 18970 m2 i kčbr. 446 aerodrom T. I površine 55997 m2, upisane u zk. ul. 305 k.o. T., kao i u dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu (toč. I. rješenja). Ujedno je odlučeno da se odluka o troškovima postupka ostavlja za konačnu odluku (toč. II. rješenja).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja, u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28 /13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga tužitelj je podnio i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja (pravne osnove stjecanja) i postupovnopravnog pitanja (upisa u zemljišne knjige), a koja pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se udovolji zahtjevu tužitelja, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Obzirom na vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo iz razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka povodom revizije je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja da mu je tuženik dužan priznati pravo vlasništva na kčbr. 311 gospodarska zgrada i dvor, površine 36335 m2, kčbr. 312 nogometno igralište, površine 18970 m2 i kčbr. 446 aerodrom T. I površine 55997 m2, upisane u zk. ul. 305 k.o. T., kao i da mu tuženik izda tabularnu ispravu podobnu za zk. prijenos prava vlasništva s imena tuženika na ime tužitelja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da se tužitelj kao ponuditelj javio na javni natječaj za kupnju predmetnih nekretnina, kao dijela stečajne mase stečajnog dužnika A. d.d. u stečaju,

-          da je ponuda tužitelja bila prihvaćena od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, koji je provodio stečaj nad A. d.d. u stečaju,

-          da je stečajno vijeće odobrilo zaključenje Ugovora o kupoprodaji za predmetne nekretnine i to za cijenu od 1.211.358,20 kn,

-          da je ugovor izrađen i datiran s datumom 12. svibnja 1998., time da ga je kupac po pozivu prodavatelja potpisao 26. svibnja 1998., te je isti ovjeren po javnom bilježniku 10. lipnja 1998.,

-          da je o prodaji predmetnih nekretnina prodavatelj putem suda izvijestio nadležno Državno pravobraniteljstvo,

-          da su predmetne nekretnine predane u posjed tužitelju 4. kolovoza 1998.,

-          da je na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama bila upisana hipoteka pod brojem Z-163/94 i I-65/95 u korist C. o. d.d.,

-          da je tužitelj uplatio prodavatelju iznos od 314.953,13 kn 8. lipnja 1998.,

-          da je preostali iznos kupoprodajne cijene ustupljen od strane prodavatelja osiguratelju,

-          da je time prestala obveza kupca prema prodavatelju,

-          da sporne nekretnine nikada nisu bile procijenjene u masu društvenog kapitala prodavatelja - A. d.d. u stečaju,

-          da se tužitelj nikada nije upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik spornih nekretnina, već je to učinila Republika Hrvatska na temelju odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu i to na temelju rješenja zk. suda od 15. siječnja 2007. pod brojem Z-55/07,

-          da je u elaboratu procjene vrijednosti društvenog kapitala A. d.d. u stečaju izričito bilo navedeno da su sporne nekretnine izuzete od procjene, jer se radi o poljoprivrednom zemljištu,

-          da su se sporne nekretnine nalazile izvan zone građevinskog zemljišta.

 

Pravilno nižestupanjski sudovi navode da je tužitelj kao pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva naveo pravni posao - kupoprodajni ugovor od 26. svibnja 1998. kojim mu je A. d.d. u stečaju prodala predmetne nekretnine. Kako se tužitelj nije uknjižio u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, to nije došlo do ispunjenja modusa stjecanja, što pak znači da tužitelj nije stekao vlasništvo spornih nekretnina.

 

Na temelju čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98 - dalje: ZVDSP) vlasništvo nekretnine se stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva prava u zemljišnoj knjizi, na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika, usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Odredbom čl. 120. st. 1. i 2. ZVDSP propisano je da se vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo stekne nekim drugim upisom u zemljišnoj knjizi.

 

S druge pak strane prodavatelj nije bio vlasnik spornih nekretnina, budući da iste nisu bile procijenjene u društveni kapital prodavatelja, čak štoviše sporne nekretnine su izuzete od procjene upravo kao poljoprivredno zemljište. Tuženik je pak vlasništvo predmetnih nekretnina stekao na temelju samog zakona - Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 1991. prema kojem je vlasništvo Republike Hrvatske postalo svo poljoprivredno zemljište koje je bilo u društvenom vlasništvu.

 

Stoga su neosnovani navodi tužitelja da je on stekao vlasništvo spornih nekretnina, niti se upisao u zemljišnu knjigu, pa isti nije niti mogao podnijeti reivindikacijsku tužbu u ovom predmetu.

 

Sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 369. st. 1. i 4. i čl. 370. ZPP, budući da iz izreke presude jasno proizlazi u kojem dijelu je prvostupanjska presuda ukinuta i u kojem dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Neosnovano se u reviziji navodi da je Republika Hrvatska pravni sljednik A. d.d. u stečaju, koji subjekt je brisan iz sudskog registra. Naime, ukoliko se radi o imovini stečajnog dužnika, tada postoji mogućnost da se kao subjekt naznači stečajna masa u smislu odredbe čl. 289. st. 4. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 71/15).

 

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza.

 

Sama činjenica da su stranke iskazale namjeru da mirno riješe ovaj spor, nije od utjecaja na donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

 

Tvrdnje tužitelja da je isti mogao kupiti izgrađeno zemljište, da to zemljište nije predstavljalo poljoprivredno zemljište, nisu odlučne u okolnostima konkretnog slučaja, obzirom da prodavatelj nije bio vlasnik spornih nekretnina.

 

Pravilno je sud drugoga stupnja odbio i zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave, budući da tužitelj i tuženik nisu bili ni u kakvom obveznopravnom odnosu, radi čega niti u tom dijelu nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 10. svibnja 2017.