Broj: Rev 433/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz P., (OIB: …), zastupane po punomoćnici S. N. V., odvjetnici iz O., protiv tuženika Štedno kreditne zadruge I. u likvidaciji iz Ž., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-915/15-3 od 28. rujna 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-1196/12-14 od 9. ožujka 2015., u sjednici održanoj 16. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi:

- da se nedopuštenom proglasi ovrha na nekretnini tužiteljice iz z.k.ul.br. 1996 k.o. P., k.č.br. 799/2, u naravi oranici G. sa 1986 m2, te "na suvlasničkom udjelu tužiteljice od 1 dijela nekretnine upisane u z.k.ul.br. 1934 k.o. P., k.č.br. 799/1, u naravi oranici G. sa 719 m2", određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-1553/12 od 31. srpnja 2012.,

- da se tuženiku naloži naknaditi tužiteljici parnični trošak,

dok je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 16.630,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog i sadržaja odnosa s tuženikom, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

- da je tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje odnosa s tuženikom - jer u postupku u kojemu je to mogla nije predložila dovoljno uvjerljive i "snažne" dokaze za to shvaćanje, odnosno na svojoj pasivnosti u predlaganju (takvih) dokaza kojima bi opravdala (dokazala) ono što oni tvrdi (i obrazlaže u reviziji) - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nije mogla i ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju i pored te pasivnosti sugerira prihvatiti: o povredi počinjenoj po sudu i prihvaćanju tužbenog zahtjeva.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je da se nedopuštenom proglasi ovrha na nekretninama tužiteljice iz k.o. P., a određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-1553/12 od 31. srpnja 2012.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je (prema obrazloženju osporene presude, donesene povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo):

 

- da je 25. ožujka 1998. tuženik sklopio s M. Š. (kao korisnicom kredita) ugovor o kreditu, a u svezi kojeg je ugovora 2. travnja 1998. tužiteljica kao jamac potpisala izjavu kojom se obvezala tuženiku izvršiti povrat duga temeljem toga ugovora,

 

- da je ovršni postupak, kojeg je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo pod posl. br. Ovr-319/10 protiv tužiteljice kao ovršenice, a radi naplate iznosa od 291.146,69 kn s pripadajućim zateznim kamatama - temeljem duga po navedenom ugovoru o kreditu, obustavljen - ali je u tome postupku, po prijedlogu ovrhovoditelja (da se u smislu odredbe čl. 97. st. 6. Ovršnog zakona, "Narodne novine", br. 57/96., 29/99., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005., 67/2008. i 139/2010. - dalje: OZ-a/96, u njegovu korist zasnuje založno pravo na nekretninama ovršenice radi osiguranja tražbine radi čije je naplate ovrha određena), rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-319/10-29 od 26. kolovoza 2011. određena uknjižba založnog prava u korist tuženika (ovrhovoditelja) radi osiguranja tražbine zbog ostvarenja koje je bila određena ovrha,

 

- da je na temelju toga rješenja na prijepornim nekretninama tužiteljice uknjiženo založno pravo u korist tuženika, a radi osiguranja naplate navedene novčane tražbine,

 

- da je potom, a radi naplate istog iznosa duga (od 291.146,69 kn s zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka), ali sada temeljem upisanog založnog prava i navedene isprave - izjave (suglasnosti o zaplijeni), tuženik kao ovrhovoditelj ponovno podnio prijedlog za ovrhu - te je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-1553/12 od 31. srpnja 2012. ponovno određena ovrha na nekretninama tužiteljice,

 

- da je tužiteljica (kao ovršenica) pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-1553/12 od 25. rujna 2012. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. Ovr-1553/12 od 31. srpnja 2012., a sve radi utvrđenja da je nastupila zastara potraživanja o kojemu je u ovrsi bila riječ (obzirom da je protiv donesenog rješenja o ovrsi podnijela prigovor nastupa te zastare),

 

- da je tužiteljica 24. listopada 2012., postupajući po tome rješenju, podnijela tužbu radi proglašenja nedopuštenom te ovrhe zbog razloga (nastupa zastare) u svezi kojeg je i upućena u parnicu.

 

Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.

 

Shvaćanje na kojemu je temeljio osporenu odluku je pravilno.

 

Predmetni slučaj valja razriješiti, kako je to drugostupanjski sud i učinio, primjenom odredaba čl. 54. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 139/2010., 125/2011., 150/2011., 154/2011. - uredba, 12/2012. i 70/2012. - dalje: OZ-a), na snazi u vrijeme kada je tužiteljica upućena u parnicu (25. rujna 2012.), kojima je propisano postupanje po žalbi ovršenika na rješenje o ovrsi, i to:

 

- odredbe stavka 2., prema kojoj „Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, a nisu ispunjeni uvjeti za odbačaj ili odbijanje žalbe prema članku 51. stavku 2. i članku 53. stavku 3. ovoga Zakona, sud prvoga stupnja će bez odgode donijeti rješenje kojim ovršenika upućuje da u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je podnio žalbu.",

 

- odredbe stavka 6., prema kojoj „Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu i na činjenicama i predloženim dokazima koje je naveo u žalbi.".

 

Na isti je način pitanje upućivanja u parnicu bilo uređeno i odredbom čl. 51. st. 3. OZ-a/96, prema kojoj: "Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu."

 

U smislu tih odredaba OZ-a, rješenje o ovrsi može se u ovršnom postupku pobijati samo pravnim lijekovima predviđenim tim Zakonom - pa se i tužba kojom se pokreće parnica na koju je ovršenik upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je ovršenik istaknuo u pravnome lijeku u povodu kojeg je upućen na parnicu - te na činjenicama i predloženim dokazima koje je naveo u žalbi.

 

Sukladno tome, u ovom se stupnju postupka može razmatrati i odlučivati samo je li nastupila zastara tražbine glede ostvarenja koje je određena ovrha - a ne može se raspravljati i odlučivati o valjanosti pravnog posla (ugovora o kreditu) na kojemu tuženik temelji tražbinu, ostvarenje koje traži u ovrsi - kao ni o pravilnosti i zakonitosti uknjižbe prijepornog prava zaloga na ime tuženika u zemljišnim knjigama.

 

Gledano u tim granicama, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, osporenu presudu valja sagledati u svijetlu jedinog pravilnog pravnog shvaćanja:

 

- da je ovdje (kako je to već navedeno) riječ o prinudnom ostvarenju tražbine tuženika (preostalog dijela dugovanog iznosa, uvećanog za pripadajuću kamatu), osigurane založnim pravom na nekretninama tužiteljice,

 

- da prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06., 146/2008, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP-a) „založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti“, dok je odredbama čl. 336. istoga Zakona propisano: (stavak 1.) „Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga“, (stavak 2.) „Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u ovom Zakonu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom“, (stavak 3.) „Založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno“, (stavak 4.) „Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine“,

 

- da se založno pravo na nekretninama stječe upisom u zemljišne knjige (prema odredbama čl. 311. ZVDSP-a), te da je tuženik po tome stekao založno pravo na nekretninama tužiteljice radi osiguranja točno određene tražbine - one koja ne prelazi visinu tražbine upisane u zemljišnim knjigama, te pravo da kao založni vjerovnik traži namirenje iz vrijednosti tih nekretnina (zaloga) samo one tražbine radi čijeg je osiguranja zasnovano založno pravo,

 

- da je u konkretnom slučaju, a nakon što je tuženik upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretninama tužiteljice i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti tih  nekretnina, tužiteljica kao založni dužnik i vlasnik nekretnina, na kojima je odlukom suda (primjenom odredbe čl. 97. st. 6. OZ-a/96, u bitnome identičnoj odredbi čl. 148. st. 4. OZ-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi osiguranja namirenja njegove tražbine u visini od 291.146,69 kn s pripadajućim kamatama, dužna trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnina) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tuženika,

 

- da tuženik, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZVDSP-a: "...namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga...", i to tražbine koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama,

 

- da u takvoj situaciji, a budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), tuženik (vjerovnik) ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo upisano u zemljišne knjige "jače od zastare") namiriti se iz založenih nekretnina čak i da je njegova tražbina prema tužiteljici (dužniku) zastarjela: pravo na takvo namirenje (u smislu odredbe čl. 339. st. 3. ZVDSP-a) ne zastarijeva.

 

Stoga, a kako se osporena presuda temelji na takvome shvaćanju - pa nije ostvaren niti jedan od revizijskih razloga, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. svibnja 2017.