Broj: Gž-1682/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj, kao predsjednice vijeća te Nade Krnjak, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. H., OIB:… iz G., zastupane po punomoćnici V. O., odvjetnici iz V., protiv tuženice B. J., OIB:… iz G., zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku u O. G. i Š. iz Č., radi utvrđenja dužnosti te po protutužbi tuženice B. J. protiv tužiteljice N. H., radi uznemiravanja prava vlasništva, odlučujući o žalbama obiju parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj 16 P-475/13-24 od 27. lipnja 2014. u sjednici vijeća održanoj dana 17. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužiteljice N. H. djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženice B. J. odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj 16 P-475/13-24 od 27.lipnja 2014.,

 

              -potvrđuje u toč. I. izreke te u toč. II. izreke, alineja druga, a

 

              -preinačuje u toč. II. izreke, alineja prva, te u odluci o troškovima postupka u točki III. izreke na način da se tuženica B. J. odbija sa tužbenim zahtjevom da se tužiteljici N. H. naloži da prestane uznemiravati tuženicu u vlasništvu njezine nekretnine upisane u z.k. ul. broj 2157 k.o. G. na način da sa štaglja koji se nalazi na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 21 k.o. G., od južnog ruba štaglja označenog točkom F skicom izmjere mjerničkog vještaka I. N. u duljini od 309 cm u smjeru sjeveroistoka prestane ispuštati kišnicu na nekretninu tuženice.

 

              Nalaže se tuženici B. J. da tužiteljici N. H. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.214,68 kn, u roku 15 dana.           

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice N. H. koji glasi: „Tužena J. B. iz G. , dužna je postaviti žljebove i oluke za odvod kišnice s krovova svojih gospodarskih zgrada u dvorištu u G., i to na dijelu krovova koji su okrenuti prema dvorištu tužiteljice H. N. iz G., te time onemogućiti slijevanje kišnice na to dvorište.“

 

              U točki II. izreke prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženice B. J. koji glasi: „Nalaže se tužiteljici – protutuženoj N. H. da prestane uznemiravati tuženu – protutužiteljicu B. J. u vlasništvu nekretnine upisane u z.k. ul. br. 2157 k.o. G., na način da sa štaglja koji se nalazi na nekretnini upisanoj na z.k. ul. 21 k.o. G., od južnog ruba štaglja označenog točkom F skicom izmjere mjerničkog vještaka I. N. u duljini od 309 cm u smjeru sjeveroistoka prestane ispuštati kišnicu na nekretninu tužene – protutužiteljice.

 

              Nalaže se tužiteljici – protutuženoj N. H. da u roku od 15 dana na štaglju koji se nalazi na nekretnini upisanoj u z.k. ul. 21, G., od južnog ruba štaglja označenog točkom F skicom izmjere mjerničkog vještaka I. N. u duljini od 309 cm u smjeru sjeveroistoka, postavi žljebove i oluke te poduzme sve potrebne radnje da kišnica koja se slijeva s te zgrade ne pada na nekretninu tužene – protutužiteljice B. J., upisanu u z.k. ul. 2157, k.o. G..“

 

              Toč. III. određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

              Pravovremenom žalbom dosuđujući dio u točki I. izreke i odluku o trošku u točki III. izreke pobija tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH - dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija u odnosu na točke II. i III. izreke, također iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili podredno ista preinači na način da se odbije protutužbeni zahtjev tuženice uz naknadu troškova postupka.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

 

              Stajalište o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

 

- da su parnične stranke suvlasnice i posjednice susjednih nekretnina i to tužiteljica nekretnine upisane u z.k. ul. 21 k.o. G., u naravi kuće i gruntište u G., a tuženica nekretnine upisane u z.k. ul. 2157, k.o. G., u naravi kuće i gruntište u G. ;

 

-da je između predmetnih nekretnina uređena međa rješenjem Općinskog suda u Čakovcu broj R1-371/79-8 od 23. travnja 1982.g. ispravljenog rješenjem istog suda broj R1-371/79-13 od 16. rujna 1982.g.  točkama A2-B1-C-D-E-F, prikazanima na skici izmjere mjerničkog vještaka I. N.;

 

-da su na nekretnini tuženice, uz među sa nekretninom tužiteljice sagrađeni kuća i gospodarski objekti na kojima širina krovnih streha iznosi 40 cm što se podudara sa linijom međe;

 

-da na krovovima gospodarskih objekata tuženice nema postavljenih žljebova ni oluka pa oborinske vode sa krovova padaju na liniju međe i slijevaju se i na nekretninu tužiteljice stvarajući za vrijeme jačih kiša lokve vode i blato;

 

- da se štagalj tužiteljice nalazi na samom kraju njezine nekretnine te u točki F prikazanoj na skici izmjere u postupku uređenja međe graniči sa nekretninom tuženice u dijelu na kojem ona ima zasađene sadnice voćaka te da se i oborinske vode sa tog štaglja, na kojem također nema žljebova obzirom na širinu strehe od 40 cm slijevaju na nekretninu tuženice;

 

-da je tužiteljica 09. rujna 2013.g. započela sa radovima postavljanja žljebova na štaglju u čemu je bila spriječena od strane tuženice koja nije dozvolila uporabu svoje nekretnine za izvođenje radova koji su se mogli izvesti jedino na  način da se ljestve postave na nekretninu tuženice. 

 

              Ocjenom navedenih činjenica prvostupanjski sud utvrđuje da se kišnica s gospodarskih objekata tuženice slijeva i na nekretninu tužiteljice, a isto se odnosi i na kišnicu koja se sa štaglja tužiteljice slijeva i na nekretninu  tuženice, pa rukovodeći se odredbama čl. 167., čl. 30. i čl. 113. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN.91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14 – dalje ZV) tužbeni zahtjev tužiteljice i protutužbeni zahtjev tuženice nalazi osnovanim.

 

              Prvostupanjski sud posebno se osvrnuo na tvrdnju tužiteljice o nedostatku pravnog interesa za podnošenje protutužbe obzirom na činjenicu da je dana 09. rujna 2013.g. započela sa radovima postavljanja žljebova na svom štaglju u čemu ju je tuženica spriječila. Sud naime utvrđuje da tužiteljica o namjeri izvođenja radova nije prethodno obavijestila tuženicu niti tražila dozvolu za uporabu njezine nekretnine pa tuženica osnovano u ovoj parnici traži sudsku zaštitu od uznemiravanja i postavljanje žljebova na štaglju tužiteljice.              

 

              Osporavajući presudu u dijelu kojim je udovoljeno protutužbenom zahtjevu tužiteljica navodi da je obrazloženje presude kontradiktorno, izreka presude u proturječju sa obrazloženjem i stanjem spisa pa ista nije podobna za ispitivanje. Posebno da je nejasno koje je to potrebne mjere ona osim postavljanja žljebova dužna poduzeti da bi spriječila otjecanje kišnice sa svog štaglja na nekretninu tuženice. Smatra da o namjeri postavljanja žljebova 09. rujna 2013.g. nije bila dužna obavijestiti tuženicu iz razloga jer je upravo i tuženica protutužbom od 14. kolovoza 2013.g. zahtijevala postavljanje žljebova.

 

              Tuženica u žalbi navodi da tijekom postupka nije utvrđeno niti dokazano da bi se kišnica sa njezinih gospodarskih zgrada slijevala na nekretninu tužiteljice zbog nesporne činjenice da je u tom dijelu međa između nekretnina stranaka uređena na način da se linija međe proteže okapnicom gospodarskih objekata te je potpuno jasno da se oborinske vode ne slijevaju na nekretninu tužiteljice već padaju na među, a sve i kada bi bilo utvrđeno da se oborinske vode s krovišta njezinih gospodarskih objekata slijevaju na nekretninu tužiteljice to tužiteljici niti u okviru odredbe čl. 113. ZV-a na daje pravo zahtijevati postavljanje žljebova, obzirom da je vlasnik nekretnine ovlašten sam odrediti na koji će način spriječiti slijevanje oborinskih voda na tuđu nekretninu.

 

              Razmatrajući pobijanu presudu u pravcu istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ovaj sud tu povredu ne nalazi ostvarenom, obzirom da presuda sadrži jasne i neproturječne razloge, pa ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Nisu počinjene niti neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Iz činjeničnih navoda tužbe tužiteljice proizlazi da se njezin tužbeni zahtjev za postavljenje žljebova i oluka na gospodarskim objektima tuženice temelji na odredbi čl. 113. ZV-a koji propisuje dužnost vlasnika nekretnine poduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva s njegove zgrade ne pada na tuđu nekretninu, dok se protutužbeni zahtjev tuženice osim na toj odredbi temelji i na odredbi čl.167. st. 1. ZV-a koji propisuje pravo na sudsku zaštitu vlasništva od bespravnog uznemiravanja treće osobe na drugi način, a ne oduzimanjem vlasništva uz zahtjev za prestanak uznemiravanja.

 

              Očevidom na licu mjesta, a što među strankama i nije sporno, utvrđeno je da su gospodarski objekti tuženice sagrađeni na udaljenosti od 40 cm od linije međe što je ujedno i širina okapnice što znači da oborinske vode padaju na samu liniju međe i slijevaju se i na nekretninu tužiteljice zbog čega je njihovo slijevanje moguće spriječiti jedino postavljanjem odgovarajućih žljebova, a isto se odnosi i na slijevanje kišnice sa štaglja tužiteljice na nekretninu tuženice pa je prvostupanjski sud osnovano na temelju utvrđenog činjeničnog stanja primjenom čl. 113. ZV-a udovoljio tužbenom i protutužbenom zahtjevu za postavljanje žljebova na gospodarskim objektima tuženice odnosno štaglju tužiteljice.

 

              U odnosu na opetovani prigovor tužiteljice da tuženici nedostaje pravni interes tražiti sudsku zaštiti valja navesti da se radi o kondemnatornoj, a ne deklaratornoj tužbi, pa tužitelj kod takve tužbe ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa. Pri tome treba ukazati i na odredbu čl. 107. ZV-a koja ovlašćuje vlasnika nekretnine na privremenu uporabu tuđe nekretnine radi izvođenja radova koji se na drugi način ne mogu izvesti. Za uporabu tuđe nekretnine potrebna je suglasnost njezinog vlasnika što znači da je u slučaju protivljenja vlasnika susjedne nekretnine, samo sudskim putem moguće ishoditi presudu kojom će se vlasniku susjedne nekretnine naložiti trpljenje uporabe njegove nekretnine.

 

              Što se tiče navoda žalbe tuženice da se kišnica sa njezinog krovišta ne slijeva na dvorište tužiteljice zbog činjenice da je međa uređena na udaljenosti 40 cm od njezinih gospodarskih zgrada što je identično širini okapnice gospodarskih objekata, isti su potpuno promašeni obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da se u nastavku ta kišnica slijeva na dvorište tužiteljice na kojem se za vrijeme jačih kiša skuplja voda, a sama činjenica da prilikom očevida na licu mjesta, za vrijeme suhog vremena, sud nije utvrdio postojanja blata ili vode, ne znači da dio oborinskih voda za vrijeme kiša ne dospijeva na nekretninu tužiteljice.

 

              Kako su žalbeni razlozi kojima parnične stranke osporavaju pobijanu presudu u odnosu na obvezu suprotne strane postavljanja žljebova i oluka na gospodarskim objektima i štaglju neosnovani, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu u točki I. izreke te u toč. II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice  za postavljanje žljebova i oluka na štaglju tužiteljice.

 

              Međutim u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice za zaštitu od uznemiravanja vlasništva utemeljen na odredbi čl. 167. ZV-a, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na čiju primjenu drugostupanjski sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

              U parnicama radi zaštite od uznemiravanja nekretnine tužitelj mora dokazati svoje vlasništvo te čin neosnovanog uznemiravanja na drugi način, a ne oduzimanjem posjeda. Zahtjev za prestanak uznemiravanja tuženica temelji na tvrdnji da se kišnica sa štaglja tužiteljice slijeva na njezinu nekretninu što da ona nije dužna trpjeti, iz čega se može zaključiti da se radi o zahtjevu za prestanak uznemiravanja štetnim imisijama. Pod štetnim imisijama, kako to proizlazi iz odredbe čl. 110. st. 1. ZV-a smatraju se dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično, ako su prekomjerni, obzirom na namjenu kakva je primjerena određenoj nekretnini obzirom na mjesto i vrijeme. Kišnica koja se slijeva sa štaglja tužiteljice rezultat je vremenskih uvjeta i ne ovisi o bilo kojoj radnji tužiteljice te se po ocjeni ovog suda ne radi niti o posrednoj imisiji iz čl. 110. st. 2. ZV-a, a osim toga niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi se radilo o prekomjernom doticanju vode na nekretninu tuženice, zbog čega protutužbeni zahtjev tuženice za zaštitu od uznemiravanja štetnim imisijama – slijevanjem kišnice na njezinu nekretninu nije osnovan, već je zaštitu tih prava tuženica ovlaštena štititi kroz primjenu čl. 113. ZV-a.

 

              Kako je udovoljivši tužbenom zahtjevu tuženice za zabranu od uznemiravanja prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 167. st. 1. u svezi s člankom 110. ZV-a, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. II. izreke i odbiti tuženicu sa protutužbenim zahtjevom radi prestanka uznemiravanja.

             

              Obzirom na djelomično preinačenje o troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 166. st. 2. u svezi sa čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.             

 

              Opravdani troškovi tužiteljice odnose se na sastav tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje:Tarifa) u visini od 750,00 kn, na sastav odgovora na protutužbu po Tbr. 8/1. Tarife u visini od 750,00 kn, za zastupanje na ročištu 23.kolovoza 2013.g. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima  iznos od 375,00 kn po Tbr. 9/2. Tarife, za zastupanje na ročištu 2.listopada 2013.g. iznos od 750,00 kn po Tbr. 9/1. Tarife, za zastupanje na ročištu 12.studenog 2013.g. iznos od 750,00 kn po Tbr. 9/1. Tarife, za ročište 20.siječnja 2014.g. koje je odgođeno prije početka raspravljanja radi pokušaja mirnog rješenja spora iznos od 187,50 kn po Tbr. 9/5. Tarife, za zastupanje na ročištu 26.ožujka 2014.g. iznos od 750,00 kn po Tbr. 9/1. Tarife, za prisustvovanje očevidu 15.svibnja 2014.g. iznos od 750,00 kn po Tbr. 9/7. Tarife što ukupno iznosi 5.062,50 kn što sa 25% PDV-a (1.265,62 kn) i sudskim pristojbama za tužbu i odgovor na protutužbu u visini od 800,00 kn ukupno iznosi 7.128,12 kn.

 

              Tužiteljici se ne mogu kao osnovani priznati troškovi dolaska njezinog punomoćnika  sa sjedištem u V. na ročišta po Tbr. 45. Tarife, obzirom da u sjedištu prvostupanjskog suda ima dovoljno odvjetnika za zastupanje, a ne priznaje se niti zatraženi trošak dolaska njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude jer iz priloženog zapisnika proizlazi da punomoćnica tužiteljice nije bila prisutna na tom ročištu.

 

              Troškovi tuženice potrebni za vođenje ove parnice odnose se na trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 7/1. Tarife) u iznosu od 750,00 kn, za sastav protutužbe (Tbr. 8/1.) iznos od 750,00 kn, za ročište 23. kolovoza 2013. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (Tbr. 9/2.) iznos od 375,00 kn, za ročište 2. listopada 2013. (Tbr. 9/1.) iznos od 750,00 kn, za ročište 12. studenog 2013. (Tbr. 9/1.) iznos od 750,00 kn, za ročište 20. siječnja 2014. koje je odgođeno prije početka raspravljanja radi pokušaja mirnog rješenja spora (Tbr. 9/5.) iznos od 187,50 kn, za ročište 26. ožujka 2014. (Tbr. 9/1.) 750,00 kn, za očevid 15. svibnja 2014. (Tbr. 9/7.) 750,00 kn te za ročište za objavu presude (Tbr. 9/3.) 375,00 kn što sa 25% PDV-a iznosi 6.796,87 kn čemu treba pribrojati plaćeni trošak svjedoku u iznosu od 30,00 kn te sudske pristojbe na odgovor na tužbu, protutužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 kn tako da ukupni opravdani trošak tuženice iznosi 7.826,87 kn, a 50% tog iznosa (uspjeh tuženice u sporu) iznosi 3.913,44 kn, pa nakon prebijanja proizlazi da je tuženica u obvezi tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.214,68 kn.

 

U Varaždinu,  17. svibnja 2017.