Broj: Rev 2350/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari J. S. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv prvotuženika Općine M., B. P., i drugotuženika F. K. iz S., B. P., kojeg zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik u D., radi utvrđenja prava vlasništva, predaje u posjed te upisa prava vlasništva, kao i podredno isplate, odlučujući o reviziji protiv presude i rješenju Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-563/11-2 od 3. travnja 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-2436/05 od 22. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je primarni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj stekao isključivo pravo vlasništva nad nekretninom označenom kao čest. zem. 2119/32, upisane u z.k.ul. 1472 k.o. B. P., površine 540 m2, te se u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti upis prava vlasništva spomenute nekretnine na ime tužitelja uz istodobno brisanje navedenog prava s imena tuženika – dosadašnjeg vlasnika, dok se drugotuženiku pod prijetnjom ovrhe i u roku od 15 dana nalaže predati spomenutu nekretninu u posjed tužitelju slobodnu od osoba i stvari koje je u nju unio."

 

              Također istom presudom prihvaćen je podredni, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Dužan je tuženik zk vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 2119/32 z.k.ul. 1472 k.o. B. P. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos 358.343,07 kn na ime vrijednosti izgrađenog stambenog objekta na navedenoj čest. zem. površine 59,57 m2, zajedno sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. u visini zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koje na navedeni iznos teku od dana utuženja do isplate."

 

              Također prihvaćen je prijedlog za izdavanje privremene mjere sljedećeg sadržaja:

 

              "Zabranjuje se tuženiku vlasniku nekretnine bilo kakva radnja prodaje i otuđenja nekretnine označene kao čest. zem. 2119/32 z.k.ul. 1472 k.o. B. P., površine 540 m2 do pravomoćnog okončanja ovog postupka, te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti zabilježbu sadržaja ovog rješenja. Eventualna žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje."

 

              Naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 71.344,89 kn u roku od 15 dana.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen primarni tužbeni zahtjev iz točke I. izreke (na utvrđenje prava vlasništva uz upis tog prava na tužitelja te njegovo brisanje s imena dosadašnjeg vlasnika uz nalaganje drugotuženiku predaju predmetne nekretnine u posjed tužitelju slobodne od osoba i stvari), dok je ta presuda ukinuta glede eventualno kumuliranog obveznopravnog zahtjeva iz toč. II. izreke prvostupanjske presude.

 

              Nadalje, rješenjem sadržanim u izreci potvrđena je odluka o donesenoj privremenoj mjeri te je ukinuta odluka o troškovima postupka i u tom dijelu je također predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen primarni vlasnički zahtjev (rei vindicatio), uz zahtjev na utvrđenje prava vlasništva te brisanje i upis prava vlasništva, reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se u tom dijelu obje nižestupanjske presude preinače ili podredno da se te presude ukinu i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev na utvrđenje prava vlasništva uz brisanje i upis prava vlasništva u zemljišne knjige u korist tužitelja i zaštitu prava vlasništva (rei vindicatio).

 

              Suprotno revizijskim navodima u pobijanom dijelu u drugostupanjskoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju samo sadržajno iznosi podnositelj revizije, jer ta presuda ima navedene razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom.

 

              U predmetnom postupku u bitnome su utvrđene sljedeće pravno relevantne činjenice:

 

              - da je tužitelju 30. prosinca 1983. pod brojem 114/83 izdan akt pod nazivom "Suglasnost" od strane Mjesne zajednice B. P., kojim je tužitelju dodijeljena građevinska parcela u luci S. U istom aktu se navodi da će troškove određivanja granica dodijeljene parcele snositi tužitelj te se istom nalaže da pribavi svu potrebnu dokumentaciju da bi mogao nesmetano izvoditi radove na parceli pridržavajući se urbanističkog plana. Također naloženo je tužitelju da u roku od dvije godine budu izvršeni građevinski radovi (dovedena zgrada do krova) ili će se u protivnom smatrati da parcela nije niti dodijeljena,

 

              - odlukom Mjesne zajednice B. P. od 21. prosinca 1985. određeno je da se izvrši parcelacija po usvojenom urbanističkom planu za K., P. l. i S. te da će troškove parcelacije snositi korisnik u iznosu od 50,00 tadašnjih dinara,

 

              - tužitelj je 1985. uplatio iznos od 4.000,00 dinara u korist Mjesne zajednice B. P. na ime priključka za vodu te 1986. također u korist Mjesne zajednice B. P. iznos od 50.000,00 dinara na ime troškova parcelacije,

 

              - da je  tužitelj izvršio određene građevinske radove na izgradnji zgrade, ali sudovi nisu utvrdili stupanj izgrađenosti po tužitelju, kao i nastavno po drugotuženiku,

 

              - da su prvo i drugotuženik po svemu sudeći 27. siječnja 1997. (l. 36) sklopili ugovor o prodaji kojim je prvotuženik prodao drugotuženiku predmetnu zemljišnoknjižnu česticu površine 540 m2 za cijenu od 5 DM/m2,

 

              - da je prethodno, i to 1995. drugotuženik predmetnu nekretninu dobio na korištenje odlukom Općinskog vijeća Općine M. te da se uselio koncem 1995. ili početkom 1996., a imajući na umu da tužitelj u dužem vremenskom razdoblju nekretninu nije koristio,

 

              - da se prvotuženik u pratećoj dokumentaciji izjašnjavao da je na predmetnom zemljištu izgrađen stambeni objekt čiji investitor je bio strani državljanin.

 

              Na osnovu izloženih odlučnih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su predmetni primarni tužbeni zahtjev zaključujući u bitnome da graditelj koji je izgradio građevinu na zemljištu u tadašnjem društvenom vlasništvu bez odobrenja nadležnog tijela, nije mogao postati vlasnikom građevine, odnosno steći pravo trajnog korištenja društvenog zemljišta na kojem je zgrada izgrađena pa s tim u vezi nije mogao steći na temelju propisa koji uređuju pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva, pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini kao osnovi za prihvaćanje primarnog tužbenog zahtjeva.

 

              Izloženi zaključak prihvaća i revizijski sud.

 

              Odredbe o stjecanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 24. – 26. mjerodavnog Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima – "Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92) ne mogu se primijeniti kada fizička osoba bez valjane osnove, odnosno akta o dodjeli nadležnog tijela gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu.

 

              Naime, u predmetnom razdoblju kada je donesen sporni akt Mjesne zajednice o dodjeli predmetnog zemljišta u društvenom vlasništvu, suglasno odredbama čl. 41. i 42. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 i 16/90 – dalje: ZGZ) o davanju  građevinskog zemljišta na korištenje bila je nadležna odlučivati isključivo i samo Skupština općine rješenjem nakon provedenog postupka određenog navedenim Zakonom.

 

              Istina, u čl. 71. ZGZ na kojeg se u reviziji pozvao tužitelj, tj. čl. 84. pročišćenog teksta ZGZ, je bila propisana mogućnost legalizacije.

 

Naime, građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu na kojem je građanin bez akta nadležnog tijela kojim mu se to zemljište daje u korištenje u svrhu izgradnje do dana stupanja na snagu ovog Zakona (tj. 8. siječnja 1981.) izgradio objekt ili izvršio znatnije radove na njegovoj izgradnji, Skupština općine dat će njemu na korištenje pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.

 

              Iz stanja spisa se može zaključiti da tužitelj nije dokazao da je uspješno proveo postupak legalizacije u skladu s navedenim propisom, a osim toga zemljište mu je Mjesna zajednica dodijelila nakon 8. siječnja 1981., time da treba dodati da revizijski sud o postupku legalizacije nije ovlašten odlučivati kao o prethodnom pitanju.

 

              Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/08 i 38/09 – dalje: ZV) samo kada je zgrada na kojoj postoji pravo vlasništva izgrađena u skladu sa zakonom na zemljištu u društvenom vlasništvu, vlasnik zgrade ima pravo vlasništva zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu uporabu te zgrade.

 

              Dakle, tom odredbom kao jednom od prvih reprivatizacija, omogućeno je samo onim vlasnicima zgrada koje su izgrađene u skladu sa zakonom (što ovdje nije slučaj) stjecanje prava vlasništva na zemljištu na kojem je izgrađena zgrada, kao i zemljištu koje služi za redovitu uporabu te zgrade.

 

              Nastavno, ni odredba čl. 367. ZV kojom je uređena uspostava jedinstva zemljišta i zgrade ne omogućuje tužitelju stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu te zakonske odredbe.

 

              U opisanim okolnostima tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini pa shodno rečenom ne može ostvariti pravo na zaštitu prava vlasništva (rei vindicatio), dok po nekoj drugoj osnovi tužitelj ni ne potražuje predaju u posjed sporne nekretnine od drugotuženika.

 

              Pri tome revizijski sud ne ulazi u eventualnu osnovanost podrednog, eventualno kumuliranog obveznopravnog zahtjeva, budući da taj zahtjev nije predmetom revizijskog stupnja postupka.

 

              Na osnovu svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 17. svibnja 2017.