Broj: Rev 919/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H., OIB:..., iz G. S., zastupanog po punomoćnici S. G., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika E. C. C. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o. Z., i II-tuženika Z. V., OIB: ..., iz H. L., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-667/16-2 od 16. studenog 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog  suda u Zagrebu poslovni broj 3 P-5759/13-30 od 29. veljače 2016., u sjednici održanoj 24. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se revizija tužitelja B. H. glede pitanja pod 1. kao u obrazloženju ove odluke.

 

II. Odbacuje se revizija tužitelja glede pitanja od 2. do 5. kao u obrazloženju ove odluke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I/              Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-441/01 od 10. studenog 2010., koja se vodi po prijedlogu I-tuženika kao ovrhovoditelja, protiv II-tuženika kao ovršenika, na dijelu kat. čest. br.164/22 u naravi oranica i livada, ..., upisane u z.k.ul.br. 17340 k.o. D., u površini od 4589 m2.

 

II/              Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.112,50 kn, s pripadajućim zateznim kamatama od 29. veljače 2016. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. “

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja tako da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom u cijelosti te je obvezan naknaditi prvotuženiku  parnični trošak u iznosu od 7.987,50 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08 i 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) smatrajući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnih pitanja o kojima ovisi jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i to:

 

              1. Može li se proglasiti ovrha nedopuštenom na dijelu nekretnine bez suvlasničkog omjera?

 

              2. Ima li tužitelj pravo koje bi sprječavalo ovrhu na nekretnini?

 

              3. Da li je tužitelj predmnijevani vlasnik nekretnine?

 

              4. Da li je tužitelj savjesni posjednik?

 

              5. Da li provođenjem ovrhe na nekretnini sa svim posljedicama koje bi po tužitelja takva ovrha imala došlo do povrede Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe i Protokola 1. uz tu Konvenciju?

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Prema ocjeni ovog suda pitanje navedeno pod toč. 1.  predstavlja pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni koje se svodi na pitanje i koje se jedino može razumjeti na dilemu može li se tražiti da se utvrdi da je ovrha na nekretnini nedopuštena ako je nekretnina označena kao dio zemljišnoknjižne čestice u određenoj površini kao je to označio tužitelj u tužbenom zahtjevu (toč. I. izreke presude suda prvog stupnja).

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog  pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) pojedinačnu nekretninu čini zemljišnoknjižna čestica, uključujući i sve što s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kada je više zemljišnoknjižnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo) koje je kao takvo jedna nekretnina.

Sukladno čl. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 - dalje: ZZK) zemljište je u smislu tog zakona dio zemljišne površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZVDSP-a uzima se da je u pravnom prometu idealni dio stvari (suvlasništvo - čl. 36. st. 1. ZVDSP-a) samostalna stvar te sve što je određeno za stvari vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano.

 

Slijedom navedenog, kako je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ovrha nedopuštena na dijelu nekretnine u određenoj površini, a da to pravo vlasništva, makar se radilo i o predmnijevanom vlasništvu kao u ovom postupku, nije niti određeno označio suvlasničkim omjerom ili točno označenim dijelom nekretnine, tako neodređeno označavanje nekretnine na kojoj tužitelj eventualno ima pravo koje sprječava ovrhu predstavlja neodređeni tužbeni zahtjev koji već iz tog razloga nije osnovan.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u izreci ove presude sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Stoga, kako je navedeno pitanje pod 1. ocijenjeno kao pitanje koje udovoljava uvjetima iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, te je zbog tog pitanja presuđeno da revizija tužitelja nije osnovana, to o ostalim pitanjima koje je tužitelj u reviziji postavio nisu pitanja iz čl. 382. st. 2. ZPP-a jer o njihovom rješavanju ne ovisi odluka u ovom sporu pa je glede tih pitanja valjalo riješiti kao pod II. izreke sukladno odredbi čl. 392.b st. 5. ZPP-a.

 

Zbog, daljnjih navoda suda drugog stupnja, koje se svodi na ocjenu predstavlja li predmnijevano vlasništvo pravo koje sprječava ovrhu, nužno je upozoriti na presudu ovog suda Revt-267/13 od 14. lipnja 2016. kojom je ocijenjeno da predmnijevano vlasništvo iz čl. 166. ZVDSP-a predstavlja pravo koje sprječava ovrhu jer je u toj odluci rečeno:

 

„Odredbom čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV) propisano je da onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

 

Odredbom st. 4. istog članka određuje se da predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo.

 

Odredbom čl. 79. Ovršnog zakona određeno je da čim sud donese rješenje o ovrsi, zatražit će da se u zemljišnim knjigama upiše zabilježba ovrhe, i tom zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj (ovdje I. tuženik) stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

 

Dakle, da bi ovrhovoditelj mogao ostvariti svoje pravo na namirenje nužno je da na nekretnini koja je predmet ovrhe nije došlo do promjena prava vlasništva prije nego što je došlo do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama.

U ovom konkretnom sporu rješenje o ovrsi doneseno je 8. lipnja 2010., a II. tuženik je na temelju pravnog posla prenio pravo vlasništva na prednika tužitelja ugovorom od 14. srpnja 1998., te je pored toga Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3027/00 od 28. studenog 2000. utvrđeno da je između II. tuženika i prednika tužitelja („U. g.“ d.o.o.) zaključen ugovor o prodaji nekretnina i da je II. tuženik dužan predniku tužitelja izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos te je potom pravnim poslom od 17. prosinca 2002. na tužitelja preneseno pravo vlasništva na spornoj nekretnini ugovorom između tužitelja kao kupca i „U. g.“ kao njegova prednika.

 

Stoga je do prijenosa prava vlasništva na tužitelja došlo  valjanim pravnim poslovima, tužitelj je stupio u posjed sporne nekretnine i slijedom toga tužitelj ima zakonit, istinit i pošten posjed nekretnine, jer ima valjanu pravnu osnovu stjecanja i zakonit način stjecanja i nije znao niti je mogao znati da njegovo prednik nije bio vlasnik, kada je sudskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu upravo njegovom predniku dano pravo upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

Prema tome, vraćajući se na pitanje postavljeno u reviziji, odlučno je reći je li predmnijevano vlasništvo tužitelja, a koje ovaj s obzirom na sve gore utvrđeno i ocijenjeno nesumnjivo ima, pravo koje sprječava ovrhu u smislu čl. 55. i čl. 56. OZ-a.

 

U ovršnom postupku radi namirenja novčane tražbine ovrhom na nekretnini kada bi došlo do provedbe ovrhe tužitelj bi u konačnici slijedom postupanja suda i slijedom donošenja odluka koje će ovršni sud donijeti tijekom tog postupka bio lišen svog prava na mirno uživanje vlasništva jer bi nekretnina bila prodana na javnoj dražbi, dosudila bi se najboljem ponuditelju koji bi se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama i kupac bi imao pravo umjesto ovrhovoditelja tražiti iseljenje tužitelja i predaju u posjed nekretnine kupcu, a sve sukladno odredbama čl. 74. do 126. Ovršnog zakona.

 

Stoga kada je tužitelj istinit, zakonit i pošten posjednik sporne nekretnine, kada se sukladno odredbi čl. 166. ima smatrati predmnijevanim vlasnikom po ocjeni ovog suda provođenjem ovrhe protiv osobe koja je samo formalni vlasnik sporne nekretnine, zadire se u pravo na mirno uživanje dobara tužitelja kao treće osobe pa stoga sukladno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) ima pravo na zaštitu tog svog prava protiv ovrhovoditelja i upisanog vlasnika sporne nekretnine.

 

Stoga bez obzira što tužitelj nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik sporne nekretnine, on kao predmnijevani vlasnik u smislu čl. 166. st. 1. ZV-a ima pravo u skladu s odredbom čl. 55. i čl. 56. Ovršnog zakona tažiti da se ovrha na spornoj nekretnini proglasi nedopuštenom. Isto stanovište zauzeo je i ovaj sud u odluci broj Rev-621/05 od 2. ožujka 2006. u kojoj je rečeno: „Bez obzira što tužitelj nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornog poslovnog prostora, on kao predmnijevani vlasnik u smislu čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/00) ima pravo u skladu s odredbom čl. 55. i 56. Ovršnog zakona (Narodne novine 57/96, 29/99, 173/03, 194/03 i 88/05; dalje OZ) tražiti da se ovrha na spornom poslovnom prostoru proglasi nedopuštenom.“ To stoga što je u postupku dokazao da je njegov prednik spornu nekretninu stekao na valjanoj pravnoj osnovi prije nego što je ovršni postupak pokrenut i zabilježba ovrhe upisana u zemljišnoj knjizi.“

Slijedom svega gore navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 24. svibnja 2017.