Broj: Gž-3147/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. F., iz S., zastupanog po punomoćniku M. R. odvjetniku u S., protiv tuženika S. partije H.-S., Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. & P., sa sjedištem u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 1. V. B., OIB:…, iz S., 2. K. B., OIB:…, iz Z., oboje zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-1225/2016 od 24. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-1225/2016 od 24. svibnja 2016. u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari (točka I. izreke).

 

r i j e š i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i pobijana presuda:

 

-potvrđuje u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom II. izreke kojim je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 106.562,50 kuna te umiješaču u iznosu od 75.625,00 kune s pripadajućom zateznom kamatom,

 

-preinačava u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom II. izreke kojim je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku trošak postupka na način da se za više dosuđeni trošak u iznosu od 96.875,00 kuna zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi ništavnim Ugovor o prijenosu prava korištenja uz naknadu, zaključen između Općine Split i Komiteta Općinske konferencije SKH Split dana 24. srpnja 1979., a temeljem kojeg je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu za čest. zem. 8185/2, 8186/2, 8191/3, 8186/3 k.o. S. izvršena uknjižba prava korištenja predmetnih nekretnina na ime K. O. konferencije S. S. uz zahtjev za brisanje navedenog upisa u zemljišnoj knjizi za k.o. S. s imena K. O. konferencije S. S. provedena pod poslovnim brojem Z-681/80 te nalog za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo u trenutku prije provedbe predmetnog upisa u zemljišne knjige odjela Općinskog suda u Splitu (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 203.437,50 kuna, a umiješaču trošak u iznosu od 75.625,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. svibnja 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja te osporio žalbene navode i predložio istu odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, dok je djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka.

 

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja kao treće osobe za utvrđenjem ništavosti Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu zaključenog između Općine Split i K. O. konferencije S. S. od 24. srpnja 1979., a temeljem kojeg je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-681/80 na čest. zem. 8185/2, 8186/2, 8191/3, 8186/3 k.o. S. izvršena uknjižba prava korištenja na ime K. O. konferencije S. S., te zahtjev tužitelja za uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo u trenutku prije provedbe predmetnog upisa.

 

Dakle, tužitelj je u ovom postupku ustao sa tužbom zemljišnoknjižnog prava u odnosu na koju, međutim,  nisu ostvarene zakonske pretpostavke za pružanjem tražene sudske zaštite u smislu odredbe članka 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV).

 

Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom ustao sa zaštitom povrijeđenih knjižnih prava osnovom nevaljanog upisa osnovom Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu, a koji Ugovor je zaključen između Općine Split i K. O. konferencije S. S. od 24. srpnja 1079. držeći iste ništavim i protivnim prisilnim propisima.

 

Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo prethodno utvrđenje ništavosti akata osnovom kojih je izvršen zemljišno-knjižni upis čija se nevaljanost zahtijeva u ovom postupku držeći da u konkretnom slučaju tužitelj nema aktivnu legitimaciju za traženjem sudske zaštite u ovom postupku pa time ni prethodno utvrđenje ništavosti predmetnih akata, što pak predstavlja materijalnopravni prigovor o kojem je odlučiti meritornom odlukom unutar sudskog postupka.

 

Naime, aktivnu legitimaciju na podnošenje brisovne tužbe ima samo nositelj knjižnih prava koja su povrijeđena nevaljanom uknjižbom, a što tužitelj nedvojbeno nikad nije bio niti u tom pravcu dokazuje pravni slijed u odnosu na ranijeg zemljišno-knjižnog vlasnika.

 

Iz stilizacije tužbenog zahtjeva te činjeničnog supstrata koji opredjeljuje postupanje suda po istom (članak 2. ZPP-a) razvidno je da se tužbeni zahtjev tužitelja sastoji od dva dijela: prvog, kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništavosti akata osnovom kojih je provedena uknjižba čije se brisanje u odnosu na predmetne nekretnine zahtijeva i drugog, kojim se određuje uspostava ranijeg upisa prava vlasništva u zemljišne knjige uz brisanje upisa s imena tuženika.

 

Tužitelj, naime, činjeničnim supstratom ističe pogrešnu uknjižbu prava vlasništva na ime tuženika pozivajući se pri tom na pravno sljedništvo ranije upisanog vlasništva držeći da tužitelju kao zakonskom nasljedniku prvog nasljednog reda ranijeg vlasnika temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96) pripada pravo zahtijevati brisanje upisa u odnosu na predmetnu nekretninu. 

 

Naime, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je prvostupanjski sud prema ispravno utvrđenom zemljišno-knjižnom stanju u odnosu na predmetne nekretnine utvrdio nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja za traženjem sudske zaštite povredom knjižnih prava, čije pravo u svakom slučaju ne bi bilo povrijeđeno jer se ne radi o neistinitoj odnosno nevaljanoj uknjižbi na nekretninama predmeta ovog postupka.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku tako utvrdio da u zbirci isprava zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Z-681/80 prileži izvornik Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu, zaključen između Skupštine Općine S. i K. O. konferencije S. S. dana 24. srpnja 1979., ispod kojeg datuma se navodi S. O. S., predsjednik V. V. uz nečitak potpis i otisnuti pečat S. O. S., kao i pečat K. O. konferencije S. S. uz potpis sekretara K. O. S. S., K. B., te otisnuti četvrtasti pečat S. komunista J., S. komunista H., K. O. konferencije S. S.

 

Analizom predmetnog Ugovora o prijenosu prava korištenja uz naknadu, od 24. srpnja 1979., utvrđeno je da je zaključen između Općine S. kao prodavatelja i K. O. konferencije SKH Split, da je predmet tog ugovora zemljište označeno kao čest. zem. 8185/2, 8186/2, 8191/3,8186/3, sve K.O. S., Z.U. 7171, ukupne površine 3805 m2, u naravi zgrada sa pomoćnim objektima, da je ovim ugovorom Općina S. prenijela uz naknadu pravo korištenja na predmetnim nekretninama, da je ovaj prijenos prihvatio K. O. S. S. uz davanje naknade od 10.000.000 (desetmilijuna ) dinara, da se Općina S. obvezala staviti na raspolaganje slobodno od stvari i osoba predmetne nekretnine K. O. S. najkasnije do 31. listopada 1979., da ugovor sadrži klauzulu intambulandi, da je ugovor stupio na snagu nakon što je potpisan Općinu S. zastupala je S. O. S. po predsjedniku ing. V. V., a K. O. K. S. S. K. B., a ispod teksta nalaze se potpisi punomoćnika te su otisnuti pečati S. O. S., K. O. S. S. te četvrtasti pečat S. K. J., S. K. H., K. O. konferencije O. S., od dana 24. srpnja 1979. broj 02-467/1-79 time da je isti ovjeren i pečatom S. za financije Općine S. od 29. veljače 1980. te je navedeno da je prijenos nekretnina po tom ugovoru oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina.

 

U navedenom, suprotno pravnom stavu žalitelja, sama okolnost što tuženik tijekom postupka u spis nije dostavio dokaz da bi u cijelosti bila izvršena isplata kupoprodajne cijene iz točke 2. predmetnog Ugovora, kojim Općina prenosi na K. CK SKH pravo korištenja zemljišta i zgrade u S. anag. oznake … za iznos naknade od 10.000.000,00 DIN, ne utječe na pravnu valjanost samog ugovora pri čemu neodređenost ugovora u pogledu roka i načina isplate predmetne kupovnine ne oduzima tom ugovoru značenje valjanog pravnog posla.

 

Naime, ugovor koji je protivan načelima ustavnog uređenja, prisilnim propisima i moralu društva  je ništav ako pravila ne upućuju na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – ZOO, koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15).

 

Na ništavost ugovora po općim pravilima obveznog prava pazi se po službenoj dužnosti (članak 109. ZOO-a), a Zakon o prometu zemljišta i zgrada, ("Službeni list FNRJ" broj 26/54, 19/55, 48/58, 52/58, 30/62, 53/62, "Službeni List SFRJ 15/65, 57/65 i 17/67 dalje: ZPZZ), koji je donesen prije saveznog ZOO-a iz 1978., također je propisivao da su sudovi i drugi nadležni organi dužni po službenoj dužnosti paziti na ništavost ugovora a iz razloga propisanih ovim Zakonom (članak 46.).

 

S druge strane pobojni ugovori egzistiraju, ali se iz zakonom propisanih razloga mogu poništit po zahtjevu tek ugovorne strane, koji zahtjev je vremenski ograničen. Ukoliko je ovlaštena ugovorna strana propustila istaknuti zahtjev za poništenje pravnog posla u propisanom roku, takav pravni posao se osnažuje.

 

Sukladno odredbi iz članka 19. Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima („Narodne novine“ broj 10/90 - pročišćeni tekst) društvene organizacije su mogle stjecati sredstva odnosno određena prava na sredstvima i tim sredstvima kao društvenim koristiti se za ostvarenje svojih ciljeva te njima raspolagati u skladu sa statutom i Zakonom.

 

Za valjanost pak pravnog posla o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva morale su se ispuniti opće i posebne zakonske pretpostavke, te je tako u članku 9. stavak 1. ZPZZ-a bila propisana pisana forma. za ugovor o prijenosu prava korištenja ili prava vlasništva na zemljište i zgradu.

 

Ugovor, pak, o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva mogla je zaključiti privredna (radna) organizacija, kao i političko teritorijalna (društveno politička) zajednica i to s društveno političkim organizacijama (kojima se najčešće ustupala nekretnina na korištenje) i udruženjima građana, kao i s građanima i građansko pravnim osobama. Ugovor o prodaji nekretnina zaključuje u ime Općine, Grada ili Kotara predsjednik skupštine ili osoba koju bi skupština odredila (članak 32. ZPZZ), a koji bi se zaključivao na temelju općeg ili pojedinačnog akta skupštine općine ili organa, koji bi skupština ovlastila za donošenje takvog akta (članak 32. stavak 2. citiranog Zakona).

 

Prema interpretaciji VSRH ugovor o prodaji nekretnina i poslovnih prostorija u ime Općine proizvodi pravni učinak među strankama iako osoba ovlaštena za sklapanje ugovora nije pribavila akte nadležnog tijela (pravni stav izražen u odluci VS RH 1137/97 od 15. studenog 2000.). Sličan zaključak izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 991/12-2, od 15. srpnja 2011. cit: "Prema tome, u slučaju kada je kupoprodajni ugovor sklopljen bez odgovarajuće suglasnosti iz članka 30. stavka 2. ZPZZ-a radi se o pobojnom, a ne ništavom ugovoru.", na koju se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

S druge strane ugovor zaključen bez prethodno pribavljenog mišljena nadležnog javnog pravobranitelja njegovoj pravnoj valjanosti (članak 34. ZPZZ) nije bio ništav, ali na temelju takvog ugovora nije bila dopuštena neposredna uknjižba prava vlasništva kupca, pa je zemljišnoknjižni sud u tom slučaju bio dužan izvijestiti nadležnog javnog pravobranitelja i odgoditi uknjižbu, a tek ukoliko javno pravobranitelj ne bi dao mišljenje u određenom roku sud bi proveo uknjižbu prava vlasništva i bez tog mišljenja (članak 49. istog Zakona). No, ukoliko javni pravobranitelj nađe da je ugovor ništav, prema sudskoj praksi, sud bi odbio zahtjev za uknjižbu, a u slučaju negativnog mišljenja javnog pravobranitelja zainteresirana stranka bi mogla pokrenuti parnični postupak kod nadležnog suda radi utvrđenja da je ugovor ništav jer ništavost ugovora u slučaju spora može utvrditi samo nadležni parnični sud.

 

Kako je prilikom pregleda zbirke isprava utvrđeno da se u zbirci isprava ovog suda Z-681/80 nalazi samo Ugovor o prijenosu prava i korištenju uz naknadu od 24. srpnja 1979., s pravom sud, primjenom pravila o teretu dokaza (članak 221. ZPP-a), zaključuje da je zemljišnoknjižni odjel postupio sukladno odredbama ZPZZ-a te je izvršio upis nakon što su se za to ostvarile zakonske pretpostavke.

 

Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava i pravilnost ocjene suda prvog stupnja o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja za traženjem sudske zaštite u ovom postupku.

 

Naime, tužitelj u ovom postupku aktivnu legitimaciju zasniva na podnesenom  zahtjevu za povrat u vlasništvo čest. zem. 8285/1, 8186/2, 8191/3 i 8186/3 K.O. S. , koji se upravni postupak vodi pred Uredom državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, pod Klasom: Up/I-942-04/05-01/01.

 

Utvrđujući osnovom pravomoćnog djelomičnog rješenja SDŽ Ureda za imovinsko pravne poslove, Klasa: UP-I-942-04/97-01/1645, od 15. prosinca 1999. da je D. F. nasljednik prvog nasljednog reda iza J. F. pok. J., a J. F. je bio brat pok. M. F., prvostupanjski sud zaključuje kako je isto doneseno u odnosu na nekretnine za koje je utvrđeno da su zajedničko vlasništvo braće F., ali je točkom 6. odbijen za 2/5 dijela zahtjev predlagatelja, među kojima je i tužitelj, jer nisu nasljednici prvog nasljednog reda iza pok. M. i N. F. pok. V.

 

Ovo utvrđenje u skladu je sa rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj O-8817/11-36, od 02. lipnja 2014. iz kojega je razvidno da je D. F. njegov zakonski nasljednik M. F., ali ne i nasljednik prvog nasljednog reda jer prema članku 10. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 52/71, 78/78 i 56/00, dalje: ZN-a), koji je bio na snazi u trenutku smrti M. F. dana 3. ožujka 1999., djeca ostavitelja i njegov bračni drug predstavljaju nasljednike prvog nasljednog red, pa tužitelje nedvojbeno nije nasljednik prvog nasljednog reda iza pok. M. F.

 

Iz pregledane pak Izjave M. F. od 14. januara 1940., na koju se poziva tužitelj proizlazi da sva imovina uknjižena ili upisana na njegovo ime, a koja je sva stečena ili će biti stečena ubuduće zajedničkim složnim i bratskim radom i naporima svih, pripada svoj braći na jednake dijelove, kako to pravilno zaključuje i sud u pobijanoj presudi.

 

Međutim, pregledom povijesnog izvatka za Z.U. 7171 K.O. S. sud prvog stupnja je utvrđuje da su predmetne nekretnine temeljem kupoprodajnog ugovora, od 15. srpnja 1937., bile upisane kao vlasništvo A. F., a da je tek darovanjem ½ ovih nekretnina prešla u suvlasništvo M. F., osnovom pogodbe darovanja od 14. studenoga 1939., kojom je F. A. žena M. rođena M. pok. ing. K. darovala svome mužu M. F. V. ½ čest. zem. 8185/2 i 8186/2 K.O. S., Z.U. 7171., dok je na čest. zem 8191/3 i 8186/3 bila upisana T. (K.) L. temeljem ugovora o kupoprodaji od 15. srpnja 1937., koji upis je brisan rješenjem Z-1015/55 od 1. prosinca 1955. na temelju rješenja Gradske Eksproprijacijske komisije Splitu Eks 7/50 od 11. lipnja 1955., kao i upis ½ dijela s imena A. P. te dopušten upis Općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Grada S.

 

Utoliko su pravno neodlučni navodi žalbe kojima se isti opetovano poziva na Izjavu pok. M. F. od 14. siječnja 1940. jer predmetne nekretnine nisu stečene imovinom koja je potekla iz zajedničkog rada svih članova obitelji F., niti su bile obuhvaćene ranije izvršenom diobom između braće F. iz 1939., već su bile posebna imovina A. F. koja je darovala svome suprugu ½ svojih nekretnina i to nakon što je ovaj sa braćom izvršio diobu nekretnina na koju se u tužbi poziva tužitelj, pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na razloge iznesene u pobijanoj presudi.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a pobijanu presudu potvrditi.

 

S pravom žalitelj, međutim, osporava pravilnost obračuna troškova postupka od strane suda prvog stupnja u odnosu na tuženika. Naime, ukoliko je tijekom postupka u predmetu koji se ne odnosi na novčanu tražbinu vrijednost predmeta spora izmijenjena, a što je razvidno iz zapisnika s ročišta održanog u ovoj pravnoj stvari dana 9. veljače 2004., visinu vrijednosti predmeta spora cijeniti je, kroz suglasnošću stranaka u smislu članka 40. stavak 2. i 3. ZPP-a, utvrđenu vrijednost predmeta spora, koja se odnosi na cijeli tijek postupka i u konkretnom slučaju predstavlja na istom ročištu označenu vrijednost predmeta spora u visini od 300.000,00 kuna. Stoga je pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 107/15), koju je primijeniti osnovom prijelazne i završne odredbe Tbr. 48, pa i u odnosu na obračun troškova PDV-a, tuženiku za sastav odgovora na tužbu temelje Tbr. 8. toč.1. valjalo priznati 500 bodova pri čemu s pravom žalitelj ukazuje da nije bilo mjesta primjene Tbr.9 toč. 1. za zastupanje tuženika po punomoćniku na ročištima od 11. travnja 2003. i 9. lipnja 2003., kao i na ročištu od 31. siječnja 2008 te je uz pravilnu primjenu Tbr 9. toč. 2. tuženiku valjalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku za ročišta na kojima se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se predlagali dokazi i to u visini od po 250 bodova, dok nema mjesta priznavanju troškova za ročište od 28. rujan 2013. jer isto nije ni održano. Kako u preostalom dijelu ovaj sud nije našao pogrešnu primjenjuju materijalnog prava, tuženiku je valjao na ime troška zastupanja po punomoćniku priznati ukupno iznos od 106.562,50, radi čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu, 1. lipnja 2017.