Broj: Gž-1307/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice Lj. K. iz Č. OIB: …, zastupane po punomoćniku E. S., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. Z. B., K., 2. P. K., O., OIB: … i 3. D. V., S., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, brisanja upisa i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu od 15. siječnja 2016. poslovni broj Po-189/12, u sjednici vijeća održanoj dana 5. ožujka 2018.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužiteljice Lj. K. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 15. siječnja 2016. poslovni broj Po-189/12.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom pod točkom I. odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

«1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu sklopljen 30. studenog 2000.g. i dodatni Ugovor o kreditu sklopljen 30. studenog 2000.g., solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika R. V. pod poslovnim brojem OU-166/00 pa se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda u Omišu u knjizi položenih ugovora br. poduloška 640 nalaže upis brisanja uknjižbe prava zaloga ZS 104/00  u iznosu od dvjestopedesetipettisuća EUR-a, uvećano za kamate i nuzgredice, u korist tuženika pod 1.

2. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Omišu pod poslovnim brojem Ovr-502/14 od 31. svibnja 2004.g. u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. B. protiv ovršenika K. P., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 219.144,02 €, pa se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda u Omišu u knjizi položenih ugovora br. poduloška 640 nalaže upis brisanja zabilježbe rješenja o ovrsi Ovr-631/09 ZS-83/09.»

Točkom II. odlučeno je:

„Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana naknaditi tuženiku ad 1. Z., K., troškove parbenog postupka u iznosu od 25.805,00 kn."

              Žalbu je protiv gornje presude izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine.

U odgovoru na žalbu predloženo je, u bitnom, njezino odbijanje.

              Žalba nije osnovana.

Svoju odluku sud vrlo detaljno obrazlaže time:

- da je neprijeporno da su tužiteljica i 2. tuženik zaključili brak 21. listopada 1978. i u tom braku se još uvijek nalaze, da je 2. tuženik predmetni stan stekao temeljem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 15. svibnja 1995. za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice, da je stan opteretio sa dvije hipoteke i to 1995. u korist G. O. u visini 58.067,73 kn i 2000. u korist 1.tuženika u visini od 255.000,00 EUR, da je 1. tuženik protiv 2. tuženika P. K. i D. K.21. svibnja 2004. pokrenuo ovrhu radi prodaje predmetne nekretnine i namirenja iz njezine vrijednosti koji postupak se vodi pod br. Ovr-502/04, da je u tom postupku tužiteljica podnijela prigovor treće osobe 24. lipnja 2004. navodeći da nekretnina na kojoj se vodi ovrha predstavlja bračnu stečevinu nje i ovršenika koju je stekla za vrijeme trajanja braka zajedničkim radom s ovršenikom, da je tužiteljica rješenjem od 14. prosinca 2004. kao treća osoba  upućena pokrenuti parnicu protiv stranaka radi proglašenja ovrhe u tom ovršnom predmetnu nedopuštenom, da je 3. tuženica D. V. predmetni stan stekla temeljem ugovora o darovanju zaključenog dana 15. srpnja 2003. sa 2. tuženikom kao darovateljem, da je 1. tuženik pokrenuo protiv 3. tuženice ovršni postupak koji se vodi pod broj Ovr-631/09 radi naplate iznosa od 243.830,12 EUR uvećano za kamate, na nekretnini stanu položenom na trećem katu označenom brojem 4, izgrađenog u zgradi anagrafske oznake, O., u kojem ovršnom postupku tužiteljica nije podnijela prigovor treće osobe, da je pravomoćnim rješenjem od dosudi od 31. svibnja 2012. treća osoba B. nekretnine d.o.o. stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, a prije zabilježbe spora tužiteljice u ovom postupku od 24. siječnja 2013.,

- da je prijeporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno prijeporno je je li tužiteljica ovlaštena  na podnošenje predmetne tužbe, da sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovanim, da tužiteljica ovom tužbom traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu sklopljen 30. studenog 2000. i dodatni Ugovor o kreditu sklopljen 30. studenog 2000. solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika R. V. pod poslovnim brojem OU-166/00 te da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda u Omišu naloži upis brisanja uknjižbe prava zaloga u iznosu od 255.000,00 EUR, uvećano za kamate u korist 1. tuženika, da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Omišu br. Ovr-502/04 od 31.svibnja 2004. te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu u Omišu u knjizi položenih ugovora br. poduloška 640 upis brisanja zabilježbe rješenja o ovrsi. Teza tužiteljice je da je 2.tuženik u trenutku zaključenja ugovora o kreditu te dodatka ugovora o kreditu zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini raspolagao zajedničkom imovinom (predmetni stan predstavlja zajedničko vlasništvo tužiteljice i 2. tuženika koji su stekli za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice kako to tvrdi tužiteljica)  protivno kogentnoj normi iz čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94, dalje - ZBPO) bez saznanja i odobrenja, odnosno sudjelovanja tužiteljice. Dakle, tužiteljica tvrdi da su za vrijeme trajanja bračne zajednice nje i tuženika P. K. stekli zajedničkim radom i sredstvima predmetnu nekretninu stan, dok je tuženik. bez suglasnosti tužiteljice, kao bračnog druga u svezi s predmetnim stanom  zaključio sa 1.tuženikom ugovor o kreditu i dodatak ugovoru o kreditu, zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sa čime ona nije bila upoznata i nikada nije dala suglasnost, pa stoga traži utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu i dodatka ugovora o kreditu uz brisanje uknjižbe prava zaloga u korist 1. tuženika,

- da prema sadržaju tužbenog zahtjeva u točki I. proizlazi da je tužiteljica ustala brisovnom tužbom (iako je postavila i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o zalogu i dodatka ugovora o zalogu, ali je taj zahtjev postavljen samo da bi poslužio za opravdanost tužbe na brisanje upisanog založnog prava u korist 1. tuženika radi povrede svojih zemljišno-knjižnih prava, a u smislu odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj  91/96,  68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, dalje - ZZK). Što se tiče brisovne tužbe, za istaknuti je da  tužiteljica nije dokazala postojanje temeljne pretpostavke za uspjeh s brisovnom tužbom po osnovu      čl. 129. ZZK-a, a to je da bi bila nositelj nekog knjižnog prava koje bi bilo povrijeđeno nezakonitom odnosno nevaljanom uknjižbom u korist 1. tuženika. Brisovna tužba je po svojoj naravi stvarnopravna tužba kojom se štite upisana knjižna prava. Brisovnom tužbom nositelj knjižnog prava ostvaruje zaštitu zbog povrede knjižnog prava koja je izvršena nevaljanim ili neistinitim upisom i ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Slijedom prednjeg, na podnošenje brisovne tužbe ovlaštena je samo ona osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe, dakle, onaj koji je u zemljišnoj knjizi prije provedbe nevaljanog, neistinitog upisa bio upisan kao nositelj knjižnog prava, a kako tužiteljica nije dokazala da bi pobijanom uknjižbom bilo povrijeđeno neko njezino knjižno pravo, jer se brisovnom tužbom štite samo prava uknjižena u zemljišnim knjigama, to ona ne može štiti pravo koje nije stekla. Naime, u konkretnom slučaju 2. tuženik (koji je bio upisani vlasnik predmetne nekretnine), a nakon sklopljenog ugovora i dodatka ugovoru o kreditu, a time i upisane hipoteke u korist 1. tuženika predmetnu nekretninu je darovao svojoj kćeri, 3. tuženici 15. srpnja 2003. sa čime je bila suglasna i tužiteljica, jer ugovor o darovanju nije osporavala, to je 3. tuženica postala vlasnicom predmetne nekretnine (vlasništvo na nekretninama se stječe upisom u zemljišne knjige) pa stoga tužiteljica nije ovlaštena tražiti brisanje upisanog založnog prava u korist 1. tuženika na nekretnini na kojoj ne polaže nikakva prava,

- glede točke II. tužbenog zahtjeva, a kojim tužiteljica traži da se utvrdi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-502/04, uz nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu brisanje zabilježbe rješenja o ovrsi br. Ovr-631/09, sud smatra osnovanim tvrdnje 1. tuženika  da tužiteljica nije ovlaštena tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom. Naime, u trenutku donošenja rješenja o ovrsi pod broj Ovr-475/09 (raniji broj Ovr 502/04), kao i u trenutku donošenja rješenja o ovrsi pod broj Ovr-631/09 (raniji broj Ovr-242/07), a kojem je pripojen spis ovog suda pod br. Ovr-475/09 (što je utvrđeno i uvidom u spis ovog suda pod broj Ovr-631/09), tužiteljica nije imala nikakvo pravo na predmetnoj nekretnini, jer je vlasnica predmetne nekretnine bila 3. tuženica (temeljem ugovora o darovanju iz 2003.), a pravomoćnim rješenjem o dosudi od 31. svibnja 2012. treća osoba B. n. d.o.o. u predmetu istog suda broj Ovr-631/09 stekla je vlasništvo predmetne nekretnine. U smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  (»Narodne novine« broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni test, dalje: ZVDSP) vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Odredbom čl. 126. st. 1. ZVDSP-a određeno je da se odlukom suda ili drugoga tijela stječe  vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom, st. 2. citiranog članka određeno je da se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske odluke, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojeg se odluka donosi, a st. 3. istog članka određeno je da stjecanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom odlukom ili posebnim zakonom, ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. U konkretnom slučaju, kako je predmetna nekretnina bila vlasništvo 3. tuženice da bi u predmetu ovog suda broj Ovr-631/09 treća osoba B. n. d.o.o. pravomoćnim rješenjem od 31. svibnja 2012. stekla pravo vlasništva na istoj i to prije podnošenja predmetne tužbe (29. studenoga 2012.) i prije zabilježbe predmetnog spora, (koja zabilježba je upisana 24. siječnja 2013.) i to svoje vlasništvo upisala u zemljišnim knjigama (što je razvidno i iz e-izvatka), dakle, treća savjesna osoba B. n. d.o.o. stekla je vlasništvo predmetne nekretnine prije pokretanja ovog postupka to tužiteljica nije legitimirana na podnošenje tužbe radi nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem ovog suda br. Ovr-502/04 uz nalaganje brisanja zabilježbe rješenja o ovrsi Ovr-631/09. Također za navesti je da su neosnovane tvrdnje tužiteljice kako je ugovor o kreditu i dodatak ugovora o kreditu ništetan, jer je 2. tuženik raspolagao sa zajedničkom imovinom tužiteljice bez saznanja, odobrenja i sudjelovanja tužiteljice, pozivajući se pri tome na odredbe čl. 283. ZBPO-a odnosima te čl. 103. st.1 Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje - ZOO), koji Zakon se ovdje primjenjuje temeljem čl.1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Naime, među strankama je neprijeporno da je za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i 2. tuženika kupljena predmetna nekretnina i to ugovorom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo od 15. svibnja 1995. za vrijeme važenja ZBPO-a to se onda bračna stečevina utvrđuje prema pravilima koja su bila u primjeni s trenutkom stjecanja, prema odredbi čl. 277. ZBPO-a imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Odredbom članka 283. stavka 1. ZBPO-a propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Međutim, za prosuđivanje valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna je pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. Naime,  odredbom čl. 1. ZVDSP-a određeno je da što god je zakonom određeno za pravo vlasništva i vlasnike, vrijedi na odgovarajući način i za sva druga stvarna prava, ako za njih nije što posebno određeno zakonom niti proizlazi iz njihove pravne naravi. Člankom 57. ZVDSP-a određeno je da kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti. Člankom 61. st. 1. ZVDSP-a zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali, a st. 2. istog članka iznimno, od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, st. 3. citiranog članka odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari. Članak 124. ZVDSP-a propisuje da stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis. Dakle, imajući u vidu odredbe članka 61. stavak 2. ZVDSP-a proizlazi da iznimno, a radi zaštite  povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Naime, neprijeporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Dakle, za ocjenjivanje  pravne valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka je savjesnost i poštenje te treće osobe, ovdje 1.tuženika, a osim toga, pri prosudbi je od utjecaja i (ne)savjesnost tužiteljice, odnosno  valjanost pravnog posla mora se procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008). Tužiteljica je, po mišljenju suda, od početka znala da njezin bračni drug namjerava opteretiti predmetnu nekretninu, znala je za raspolaganja svoga supruga za sklapanje ugovora o kreditu te dodatka ugovora o kreditu,  te zasnivanje zaloga na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja i ona se tim poslovima nije protivila (tužiteljica nije pružila niti priložila ijedan dokaz na okolnost da se pravnim poslovima sklopljenim od strane 2. tuženika protivila), bez obzira što ista nije sudjelovala u sklapanju tih poslova, ali je bila upoznata s njima, pa je mogla zaštiti svoje vlasništvo na neki način (na primjer zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom itd.),  a to nije učinila, nego tek nakon osam godina od donošenja rješenja o ovrsi (Ovr-502/04) i upućivanja u parnicu (nakon podnesenog prigovora treće osobe) pokreće parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a njezin suprug i kći ne protive se njezinoj tužbi pa se može govoriti samo o nesavjesnosti tužiteljice, a s druge strane 1. tuženik je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, da ne može prihvatiti kao iskren, istinit i realan iskaz tužiteljice da nije znala da je njezin suprug  opteretio hipotekom predmetni stan, pa bez obzira na činjenicu da je isti potkrijepljen i iskazima 2. i 3. tuženika te svjedoka D. K. i D. K., jer ni te iskaze sud nije mogao prihvatiti kao logične, vjerodostojne, objektivne, jer očito da  govore u korist tužiteljice, s obzirom da su zainteresirani za uspjeh tužiteljice u sporu, odnosno zainteresirani su za njezin uspjeh iz razloga da 3. tužena ne  izgubi pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (i tužiteljica u tužbi navodi kako bi provođenjem ovrhe, učinjeno darovanje bilo bez učinka, radi čega ona trpi štetu jer bi njezina kći izgubila pravo vlasništva nad stečenom nekretninom). Sredstva dobivena iz kredita po 2. tuženiku iskorištena su za potrebe tvrtke M. d.o.o. (za stjecanje poslovnih udjela na ime 2. tuženika u tvrtki M. d.o.o.) kako to nesumnjivo proizlazi i iz njegovog iskaza, a u toj tvrtki radili su i 3. tuženica i svjedok D. K., djeca tužiteljice i 2. tuženika pa se očito između njih, kao jedne obitelji, raspravljalo o kupovini poslovnih udjela, o kreditu i dr. jer nije logično da nitko iz njihove obitelji, kako tužiteljica, tako i njihova djeca, nije znao za poslove koje poduzima član te obitelji i to 2. tuženik posebice s obzirom na činjenicu da je u toj tvrtki radila 3. tuženica kao i njezin brat  pa su isti znali (ako im nije rekao otac, kao što to tvrde, to bi čuli od drugih radnika u toj tvrtki) i trebali znati da njihov otac otkupljuje suvlasničke dijelove ostalih suvlasnika tvrtke M. d.o.o. Tužiteljica od dana podnošenja prigovora treće osobe u predmetu ovog suda pod broj Ovr-502/04 do dana podnošenja predmetne tužbe, dakle, punih 8 godina, nije poduzela nikakve radnje radi zaštite svojih eventualnih prava na predmetnom stanu, pa tako ni u predmetu ovog suda pod broj Ovr-631/09 (raniji broj Ovr-242/07) u kojem je tuženik pokrenuo na predmetnoj nekretnini ovršni postupak protiv 3.tuženice u kojem je kao ovršenica njezina kći što sve dodatno ukazuje na nesavjesnost tužiteljice. Sud smatra da je 1. tuženik na temelju ugovora o kreditu, te dodatka ugovora o kreditu, zasnivanjem založnog prava  na nekretnini-stanu što ga je zaključio sa 2. tuženikom kao korisnikom kredita i založnim dužnikom stekao pravo zaloga (a koje je pravo zaloga, a  na teret stana upisanog u listu A II, i uknjižio u zemljišnim knjigama) s obzirom da je 2. tuženik tada bio upisan kao jedini zemljišnoknjižni vlasnik te nekretnine i da za taj upis prava zaloga 1. tuženik nije trebao ishoditi pristanak tužiteljice, kao bračnog druga. Naime, odredbom čl. 123. st. 1. ZVDSP-a propisano je da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Imajući u vidu odredbu čl. 123. st. 1. u svezi s odredbom čl. 122. ZVDSP-a (prema kojoj je određeno da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede stjecanja zaštitu prema odredbama zakona), kojom se štiti povjerenje u zemljišne knjige, to je po ocjeni suda 1. tuženik je povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri (naime, svatko tko postupa pošteno može sa sigurnošću uzeti da ono što je upisano u zem. knjizi stvarno i postoji, a ono što nije upisano da u stvarnosti ne postoji, a na povjerenje u zemljišne knjige može se pozvati, a i biti pravno zaštićen onaj koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, pa je takav stjecatelj postupao u dobroj vjeri), stekao pravo zaloga na predmetnoj nekretnini na odgovarajući način. Također je sud mišljenja da 1. tuženik nije trebao tražiti suglasnost tužiteljice za  zasnivanje založnog prava na spornoj nekretnini po njezinom suprugu, koji je tada bio upisan kao vlasnik te nekretnine u zemljišnim knjigama, jer bi se time narušilo povjerenje trećih osoba u istinitost upisa vlasništva u zemljišnim knjigama, a što je uspostavljeno Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Imajući u vidu prednje, a kako tužiteljica nije legitimirana na podnošenje predmetne tužbe, valjalo je tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti kao neosnovan i odlučiti kao u  izreci presude.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom procesnog zakona iz čl. 354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako, nije počinjena ni povreda iz točke 11. na koju se upire u žalbi, jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući je sud prvog stupnja dao vrlo iscrpne razloge glede odlučnih, ali spornih okolnosti koje se tiču valjanosti ugovora, upisa u zemljišnoj knjizi i dopuštenosti ovrhe.

Što se tiče primjene materijalnog prava po pravnom motrištu ovog suda u konkretnom slučaju se radi mješovitoj tužbi, izvorno o tužbi treće osobe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom s kumulacijom kvazibrisovne tužbe, tj. vlasničkopravne tužbe izvanknjižnog suvlasnika ½ dijela spornog stana kao bračne stečevine, u smislu odredbi ZBPO-a, koja tužba je povezana s odredbama zemljišnoknjižnog prava jer je usmjerena i radi brisanja upisa hipoteke u korist 1. tuženika.

Međutim, neovisno o navedenoj preciznoj pravnoj kvalifikaciji predmeta spora pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada su odbijeni svi postavljeni tužbeni zahtjevi, jer žaliteljici valja odgovoriti da to što sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja postojanja zajedničke imovine u smislu čl. 277. ZBPO-a nije procesna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. st. 2. ZPP-a koja je mogla biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer je o toj činjenici sud ionako morao voditi računa i zauzeti stav kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP-a, koja činjenica sama po sebi ne opravdava postavljene tužbene zahtjeve.

Naime, upravo u tom pravcu ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja da je 1. tuženik založno pravo stekao u dobroj vjeri, sukladno pravnim shvaćanjima zauzetim u recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2555/11, Rev 1867/12, Revt 42/13 i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1719/2014, U-III-103/2008 i U-III-7788/2014, koja pravna shvaćanja idu za tim da kada bračni drug koji je upisan kao samovlasnik nekretnine raspolaže s njom u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja i u potpunost jer zemljišnoknjižno stanje nije neistinito.

Glede odgode načela povjerenja u zemljišne knjige u smislu čl. 388. st. 5. ZVDSP-a isto se odnosi na nekretnine koje su na dan stupanja na snagu tog zakona 1. siječnja 1997. bile upisane kao društveno vlasništvo što ovdje nije slučaj (v. primjerice Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3908/2011).

U okolnostima konkretnog slučaja - ishođenja kredita u velikom iznosu, čije vraćanje je bilo osigurano spornim založnim pravom, koji kredit je nesporno iskorišten za stjecanje firme M. d.o.o. bjelodano kao obiteljski pothvat tako da u društvu rade djeca bračnih drugova - doista nije životno ni logično da tužiteljici to nije bilo poznato, dapače može se sa sigurnošću zaključiti da je znala za taj pravni posao i da se s njim makar prešutno (konkludentno) suglasila zbog čega ugovor o zalogu (hipoteci) obvezuje i nju u smislu 88. st. 1. ZOO-a, što potvrđuje činjenica da je tek nakon osam godina od isticanja prigovora pokrenula parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, kao što joj očito nije bilo nepoznato da je suprug obdario stanom njihovu kći, ovdje 3. tuženicu, ugovorom o darovanju iz 2003. zbog čega nije više aktivno legitimirana za utvrđenje prava suvlasništva na spornom stanu. 

Nadalje, vrlo je važno istaći u razrješenju ove pravne stvari i to da je u ovršnom predmetu broj Ovr-631/09 kupac B. n.d.o.o. pravomoćnim rješenjem o dosudi od 31. svibnja 2012. stekao pravo vlasništva na spornom stanu prije podnošenja predmetne tužbe 29. studenoga 2012. što ima za posljedicu da je nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine sukladno tada važećoj odredbi čl. 102. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08) pravo kupca nekretnine apsolutno zaštićeno na način da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi, poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnina, ne utječu na pravo vlasništva kupca, koji pravo vlasništva je stekao temeljem pravomoćne sudske odluke, u smislu odredbe čl. 114. st. 1. u vezi čl. 126. st. 1. i 2. ZVDSP-a, te rješenja broj ZS-46/14 od 17. travnja 2015. o uknjižbi kupljenog prava vlasništva i Ovr-631/09 od 3. studenog 2015. o brisanju zabilježbe ovrhe (v. primjerice odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2463/2015, U-III-3779/2005 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 648/13).

Dakle, takvo vlasničko pravo kupca i po ocjeni ovoga suda više ne može biti dovedeno u pitanje samostalnom tužbom na koju je treća osoba upućena u parnicu jer bi to značilo dovođenje u pitanje ne samo zakonitost svih pravomoćnih rješenja donesenih do sada u tom postupku u pojedinim fazama provedbe ovrhe nego na neizravan način i izvršene prodaje sporne nekretnine što tužiteljica bjelodano zakašnjelo osporava pored načela da se mora voditi briga o svojim pravima (vigilantibus iura) pa tako da se stvarna prava pravodobno i publiciraju u zemljišnoj knjizi sukladno čl. 127. st. 1. ZVDSP-a, jer neuknjiženo pravo nema apsolutne učinke i ne djeluje uvijek erga omnes posebno ne prema kupcu u ovrsi, kako to izrijekom proizlazi i iz čl. 127. st. 3. i čl. 130. st. 2. ZVDSP-a.

Slijedom naprijed navedenog obrazloženja valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je odluka o trošku žalbenog postupka u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a izostala jer stranke nisu popisale trošak.

U Zadru, 5. ožujka 2018.