Broj: Gž-2068/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. R., O.:... zastupan po punomoćniku G. M. odvjetniku iz O. društva M. i partneri, protiv tuženika 1. G. – s. d.o.o. iz R., OIB:..., zastupane po punomoćnicama S. P. i I. L. odvjetnicima iz R., i 2. R. M. iz R.,. OIB:..., zastupan po punomoćnicama G. L. i M. R. odvjetnicima iz R.,  radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Psp-157/16-26 od 2. lipnja 2017. godine, 24. travnja 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Psp-157/16-26 od 2. lipnja 2017. godine i riješava:

              Utvrđuje se da su tuženici 18. studenog 2016. godine smetali tužitelja u posljednjem mirnom posjedu nekretnine – poslovnih prostora upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci na k.č.br. .. z. k.ul. .. k.o. R. i to:

-poduložak 89, k.o. Rijeka i to poslovni prostor broj JZ-PP 2-2 na drugom katu jugozapadne poslovno stambene zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora sve ukupne površine od 380,57 m2 (na nacrtu obojen roza bojom) što iznosi 1149/100 000 idealna dijela objekta,

             

-poduložak 88, k.o. Rijeka to poslovni prostor broj JZ-PP 1-2 na drugom katu jugozapadne poslovno stambene zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora sve ukupne površine od 365,06 m2 (na nacrtu obojen tamno plavom bojom) što iznosi 1102/100 000 idealna dijela objekta,

 

-poduložak 91, k.o. Rijeka to POSLOVNI PROSTOR BR. JZ-PP 2-3 na trećem katu jugozapadne poslovno stambene zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora sveukupne površine od 370,00 m2 (na nacrtu obojen tamno plavom bojom) što iznosi 1119/100 000 idealna dijela objekta, na način da su isključili tužitelju napajanje dizala električnom energijom te odbili dizalo priključiti na napajanje i izvršiti potrebne radnje, radi stavljanja dizala u funkciju, koje dizalo vodi u navedene prostore, pa se nalaže tuženicima da o svom trošku uspostave ranije posjedovno stanje na način da uključe tužitelju napajanje dizala električnom energijom, te na način da isti izvrše potrebne radnje radi stavljanja dizala u funkciju, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

              Zabranjuje se tuženicima svako takvo ili slično buduće smetanje posjeda.

 

              II. Tuženici su dužni u roku od 8 dana naknaditi tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.175,40 kn, dok se žalba u preostalom dijelu odbija kao neosnovana i rješenje potvrđuje.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka svakom u iznosu od po 2.500,00 kn te zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje  da su ga tuženici smetali u posljednjem mirnom posjedu nekretnine  – poslovnih prostora upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci na k.č.br. .. z. k.ul. ...k.o. R. kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja, na način da su dana 18. studenoga 2016. godine isključili tužitelju napajanje dizala električnom energijom i odbili priključiti napajanje i izvršiti potrebne radnje, radi stavljanja dizala u funkciju, koje dizalo vodi u navedene prostore, pa da se naloži tuženicima o njihovom trošku uspostaviti prijašnje posjedovno stanje na način da uključe tužitelju napajanje dizala električnom energijom, i izvrše potrebne radnje radi stavljanja dizala u funkciju, sve u roku od 8 dana.

              Nadalje odbijen je i zahtjev da se tuženicima zabrani pod prijetnjom novčane kazne, svako takvo ili slično buduće smetanje, kao i da se tuženike obveže da tužitelju naknade troškove postupka.

              Točkom II izreke obvezan je tužitelj naknaditi svakom od tuženika na ime troškova postupka iznos od po 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

              Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu u kojoj se poziva na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

              Navodi kako sud prvog stupnja iz rezultata dokaznog postupka utvrđuje da je do navedenog dana koristio lift i putem istog on i klijenti dolazio u svoje poslovne prostore, te da isti nitko osim njega nije koristio. Nadalje kako nije sporno da je 1-tuženik na zahtjev 2-tuženika kao predstavnika stanara te zgrade zatražio poduzimanje radnje koja je opisana kao čin smetanja. Pored takvih utvrđenja da je onda nejasno i kontradiktorno obrazloženje suda prvog stupnja kako tužitelj nije uznemiravan u posjedu, jer bi proizlazilo da isključenjem napajanja lifta električnom energijom on više ne može na dotadašnji način izvršavati posjed poslovnog prostora, pa da je takvim obrazloženjem počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

              Prema stavu tužitelja za to nije relevantno da li eventualno ima mogućnost pristupa svojim prostorima na drugačiji način, pored utvrđenja da mu je posjed oduzet i da je to bio jedini lift koji je koristio. Prilikom uređenja prostora, dvije godine prije počinjenog smetanja da je jedan lift zagrađen i stavljen izvan uporabe, ali da je za donošenje odluke u konkretnom predmetu irelevantno da li se isti može ili ne staviti ponovno u uporabu. Ovo iz razloga što je čin smetanja posjeda počinjen upravo određenim liftom koji je on koristio, a ukoliko je stanje prije bilo drugačije to da ne daje pravo tuženicima da isključe taj lift i onemoguće mu korištenje istog što su konačno potvrdili z.z. 1-tuženika i 2-tuženik.

              Posebno ukazuje na neprihvatljivost pravnog stava suda prvog stupnja da bi navodni dogovor suvlasnika zgrade na temelju Međuvlasničkog ugovora da će isključiti navedeni lift iz napajanja električnom energijom zbog visokog iznosa dugovanja kojeg tužitelj ima na ime pričuve i ostalih troškova održavanja zgrade, davao takvom postupanju legitimitet tako da se postupanje tuženika ne može smatrati protupravnim, odnosno samovlasnim.

              Zbog navedenog da su donošenjem pobijanog rješenja ostvareni svi žalbeni razlozi tako da je isto nezakonito, pa predlaže  da se uvaženjem žalbe preinači i zahtjev tužitelja usvoji uz naknadu troškova postupka.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

              Prijeporno je i u fazi onog žalbenog postupka pravno pitanje kvalificiranja čina tuženika isključivanjem lifta iz sistema napajanja električnom energijom te da li u takvom postupanju tuženika ima elemenata protupravnosti, odnosno samovlasti i u vezi s tim pravo tužitelja na pružanje posjedovne zaštite.

              Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja sud prvog stupnja je za donošenje pobijanog rješenja iznio određene i jasne razloge tako da je isto moguće ispitati pa njegovim donošenjem nije počinio apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti je ispitujući rješenje u povodu žalbe utvrđeno da bi u provedenom postupku i njegovu donošenju bila ostvarena koja od drugih apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

              Neprijeporno je da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora u stambeno-poslovnom kompleksu Z. u R. u kojem obavlja djelatnost fitnes kluba, da je 1-tuženik upravitelj predmetne zgrade dok je tuženik predstavnik stanara. Suvlasnici predmetne zgrade sklopili su dana  23. svibnja 2016. godine Međuvlasnički ugovor sastavni dio kojeg je i Popis zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine, prema kojem dizala čine zajedničke dijelove zgrade. Člankom 14. tog ugovora suvlasnici su ugovorili da u slučaju da neki suvlasnik u zgradi ne podmiri alikvotni udio troškova korištenja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade u maksimalnom trajanju od dva mjeseca uzastopno, odnosno dva mjeseca unutar šest mjeseci, su ovlašteni isključiti isto iz korištenja tih usluga ukoliko za to postoje tehničke mogućnosti.

              Iz sadržaja priložene dokumentacije sud prvog stupnja utvrđuje da je 1-tuženik tužitelju 7. listopada 2016. godine dostavio obavijest da je od strane predstavnika suvlasnika potpisan novi Međuvlasnički ugovor, a da njihovi dijelovi iznose više od 2/3 suvlasničkih dijelova pa da je na temelju čl. 16. tog ugovora obvezan kao upravitelj svakog suvlasnika koji je napravio trošak korištenjem zajedničkog dijela ili uređaja zgrade, a nije ga platio dva mjeseca uzastopno, isključiti iz korištenja ili uređaja. Nadalje, tužitelja upozorava da nije uplatio sredstva pričuve iz kojih se plaća osiguranje zgrade, upravitelj, domar, dimnjačarske usluge, mjesečni godišnji servis dizala, servis kotlovnice, održavanje sustava, ispitivanje instalacije zgrade, servis vatrogasnih aparata kao niti trošak energena za grijanje i hlađenje, niti utrošak električne energije za rasvjetu šetnice i zajedničkih prostora te ostale troškove, time da taj trošak do 30. rujna 2016. godine iznosi 456.159,12 kn. Stoga je tužitelj pozvan doći u ured upravitelja radi dogovora o načinu otplate duga, ali isti nije pristupio. Dopisom 1-tuženika od 17. studenoga 2016. godine tužitelj je obaviješten da je dužan primijeniti mjere iz međuvlasničkog ugovora koje se odnose na one suvlasnike koji ne plaćaju troškove proizašle iz korištenja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te pričuve.

              Dakle, iz navedenog proizlazi da se tuženici pozivaju na to da ne bi bili ispunjeni uvjeti za pružanje posjedovne zaštite tužitelju iz razloga što u njihovu postupanju nema elemenata protupravnosti, odnosno samovlasti tako da tužitelj ne bi mogao osnovano tražiti posjedovnu zaštitu. Stoga se navedeni prigovor valja cijeniti kroz odredbu čl. 20. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) kojom je propisano da nije samovlast u smetanju posjeda čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela donesenog na temelju zakona koji to dopušta, s time da je samovlasno smetanje i onda kada je čin oduzimanja ili smetanja učinjen u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona.

              Osnovano tužitelj ukazuje da time što su suvlasnici predmetne zgrade u kojoj se nalazi i poslovni prostor tužitelja Međuvlasničkim ugovorom regulirali u kojim situacijama se protiv pojedinih suvlasnika mogu poduzimati određene mjere, za slučaj neizvršavanja obveza plaćanja zajedničke pričuve i drugih troškova vezanih uz korištenje i održavanje zgrade, ne oduzima njihovom postupanju na način da isključe lift koji tužitelj koristi za dolazak do svojih poslovnih prostora napajanjem električnom energijom, element protupravnosti.

              Naime, takvo postupanje nije dopušteno zakonom ili na temelju zakona, bez obzira što je odredbama čl. 375. do 380. ZV-a propisan način reguliranja uzajamnih odnosa suvlasnika međuvlasničkim ugovorom, pa između ostaloga uvjeti i način upravljanja nekretninom, prikupljanja i raspolaganja sredstvima zajedničke pričuve, da odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike ukoliko je ugovor sklopila većina suvlasnika, kao i upraviteljeve dužnosti i ovlasti.

              Iz navedenih odredbi ne proizlazi na temelju zakona ovlaštenje većine suvlasnika u postupanju na način da bez odgovarajućeg postupka isključe pojedine suvlasnike iz mogućnosti korištenja zajedničkih dijelova zgrade, u konkretnom slučaju lifta, kojim tužitelj dolazi do njegovih poslovnih prostora, tako da istog mogu isključiti bez provođenja za to odgovarajućeg postupka. Sukladno citiranim odredbama ZV-a suvlasnici imaju zakonsku mogućnost regulirati međusobne odnose pa tako i posljedice za pojedine suvlasnike za slučaj neispunjavanja zakonskih obveza kao što je plaćanje pričuve i ostalih troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade, ali svoje odluke mogu provoditi u za to propisanom zakonskom postupku.

              Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi utvrđenim da tužitelj duguje veliki iznos na ime podmirenja troškova pričuve i ostalih troškova, što zasigurno predstavlja problem kod podmirenja troškova održavanja zgrade i uređaja, posebno kada se uzme u obzir visina dugovanja tužitelja, ali tuženici prava vezana uz ispunjenje tih obaveza tužitelja imaju mogućnost ostvariti u drugom odgovarajućem postupku.

              U konkretnom slučaju radi se o postupu za smetanje postupka propisanim odredbom čl. 22. ZV-a prema kojem sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom, postupku i to prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu, a pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovor da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

              Nema protupravnosti, odnosno samovlasti ako se posjed oduzima na temelju odobrenja, odnosno ovlaštenja koje neposredno proizlazi iz zakona koji dozvoljava zahvaćanje u tuđi posjed i onda kada se vrši na temelju odobrenja ili naredbe koje je u okviru svoje nadležnosti dao sud, odnosno drugo nadležno tijelo vlasti, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

              Kako iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da su tuženici potvrdili da je tužitelj bio u posjedu lifta kojim je dolazio do svih poslovnih prostora (fitnes kluba) koji se nalaze u predmetnom objektu to je presijecanjem dovoda električne struje i time nemogućnost pokretanja istog, od strane tuženika počinjeno smetanje posjeda, pa su protivno stavu suda prvog stupnja ispunjeni uvjeti za pružanje posjedovne zaštite tužitelju. Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja pobijano rješenje valjano preinačiti na način uveden u izreci, u dijelu kojim je utvrđen čin smetanja, uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja i zabrana budućeg smetanja, u smislu odredbe čl. 22. st.1. ZV-a, osim u dijelu kojim je tuženicima za slučaj nepostupanje po navedenom predloženo izricanje novčane kazne. U tom dijelu je zahtjev pravilno odbijen jer takva sankcija za počinjenje smetanja posjeda i neuspostavu prijašnjeg stanja  u postupku smetanja posjeda nije propisana zakonom.

              Na ovakav zaključak nisu od utjecaja utvrđenja suda prvog stupnja da neprijeporno postoje stepenice kojima se može dolaziti do poslovnog prostora u vlasništvu i posjedu tužitelja, niti da postoji lift koji nije u funkciji više godina, kojim bi se moglo dolaziti do poslovnog prostora tužitelja, a koji je od njegove strane onesposobljen za korištenje i nije u funkciji.

              S obzirom na ovakav ishod postupka valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka, te primjenom odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a tuženike obvezati naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog postupka, jer nije uspio samo u neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a zahtjev tuženika odbiti.

              Dosuđeni iznos odnosi se na troškove zastupanja po odvjetniku uz PDV u iznosu od 2.500,00 kn, trošak sudske pristojbe u iznosu od 300,00 kn te trošak očevida na licu mjesta u iznosu od 375,40 kn, dok je trošak žalbenog postupka odbijen jer određeni zahtjev za naknadu tog troška nije postavljen (čl. 164. st. 1. ZPP-a).

              Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a i  čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 24. travnja 2018.