Broj: Gž-1078/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. J. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1) D. M. iz Z., OIB: … i 2) D. M. iz Z., OIB: …, zastupanih po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3127/15 od 10. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 24. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja Š. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3127/15 od 10. listopada 2017. u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima pod 1) D. M. i 2) D. M. parnični trošak u iznosu od 27.825,50 kn,  u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

»I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "Tuženici su dužni tužitelju predati u posjed nekretninu katastarskih oznaka kat. čest. 706 u naravi vrt površine 1003 m2 upisana u zk. ul. 330 k.o. S. slobodnu od svojih stvari i osoba kao i nadoknaditi parniči trošak, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

           II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 27.825,50 kn u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 31.357,50 kn odbijaju tuženici sa svojim zahtjevom za naknadom troška kao neosnovanim.«

             

              Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke  žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu i naknadi tužitelju parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da  je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi i isprava koje prileže spisu. Prvostupanjski sud zauzima stajalište da su tuženici uspješno istaknuli prigovor iz čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji ukida vlasnički zahtjev tužitelja koji je kao upisani vlasnik oslobođen dokazivanja stjecanja prava vlasništva, jer u njegovu korist djeluje zakonska predmnijeva. Međutim, prednici tuženika niti usmenim darovanjem niti dosjelošću nisu stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine. Tužitelj roditeljima tuženika nije darovao ništa, budući da se Š. M., njihov otac nije držao uvjeta pod kojim bi mu tužitelj darovao i onaj mali dio predmetne nekretnine koji mu je omeđio crnom bojom. Od tog trenutka tužitelj inzistira da mu tuženici predaju u posjed njegovu parcelu, međutim, oni se na njegove sve pozive oglušuju, nastavljaju bespravno raditi objekte po cijeloj parceli pa, budući da nemaju nikakav pravni osnov, to da iz navedenog razloga nikada nisu pokušali regulirati svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Da je tome tako proizlazi iz preslike potvrde Mjesnog odbora S. u kojem majka tuženika navodi kako posjeduje obiteljsku kuću u S., na parceli broj 706 – oranica "pod vrtli", vlasništvo brata Š. J. pok. Š., iako nije jasno zašto prvostupanjski sud olako prelazi preko tako bitnog dokaza u kojem prednica tuženika priznaje da posjeduje kuću na parceli u vlasništvu tužitelja. Osim toga, tužitelj je evidentiran i kao posjednik predmetne nekretnine i to sukladno povijesti posjeda od 1969., koja povijest posjeda prileži u spisu. Slijedom navedenog da je jasno da je sud prvog stupnja činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio te se time niti materijalno pravo nije moglo pravilno primijeniti.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi određeno ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici pod 1) D. M. i 2) D. M. (dalje: tuženici) predaju u posjed nekretninu oznake čest. zem. 706 k.o. S., slobodnu od svojih stvari i osoba, a koji zahtjev temelji na činjenici da je upisani zemljišnoknjižni vlasnik navedene nekretnine, a koja se nalazi u posjedu tuženika i njihovog oca Š. M., u odnosu na kojega valja napomenuti da je tužitelj u istom predmetu ishodio pravomoćnu  presudu zbog ogluhe dana 3. rujna 2015.

             

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj krajem 70-ih godina prošlog stoljeća  roditeljima tuženika Š. i M. M. usmeno darovao predmetnu nekretninu, uveo ih u posjed najkasnije početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, a u kojem posjedu se od tada isti neprekidno do danas nalaze i na kojoj nekretnini su izgradili obiteljsku kuću sa pripadajućim objektima, slijedom čega se radi o realiziranom pravnom poslu koji je na taj način konvalidirao i proizvodi sve zakonom propisane pravne učinke i po odredbama Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. god. („Narodne novine“ broj 73/91), prema čijim odredbama se stupanjem na posjed stjecalo pravo vlasništva, kao i po odredbi čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92).

 

              Kako tuženici svoje pravo na posjed izvode iz prava vlasništva nekretnine svojih roditelja koji im dozvoljavaju da tu stanuju i nekretninu koriste, dakle, u odnosu na svoje roditelje isti su neposredni posjednici, a ne traži se da tuženici imaju pravo vlasništva predmeta spora, već je dovoljno da dokažu da ga tužitelj više nema, odnosno istaknuli su prigovor koji zahtjev tužitelja ukida, jer su dokazali da je njegovo pravo vlasništva prestalo, to je sud prvog stupnja u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

              Tužitelj je u odnosu na tuženike podnio vlasničku tužbu iz čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) prema kojem vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu, kako to propisuje odredba čl. 162. st. 1. istoga Zakona.

              U postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj upisani zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, a da su tuženici neposredni posjednici u odnosu na svoje roditelje, koji im dozvoljavaju da predmetnu nekretninu koriste.

              Tuženici, koji izvode svoje pravo na posjed od svojih roditelja koji imaju pravo na posjed te stvari, odbijaju predaju stvari tužitelju ističući da imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed) iz čl. 163. st. 1. i 2. ZVDSP, budući da je tužitelj predmetnu nekretninu krajem 70-ih godina prošlog stoljeća darovao njihovoj majci M. M. na kojoj je ona zajedno sa svojim suprugom izgradila kuću i time stekla pravo vlasništva iste nekretnine.

              Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, analizom izvedenih dokaza i dovodeći ih u međusobnu vezu u tom pravcu utvrdio da je tužitelj bio vlasnik predmetne nekretnine, a što potvrđuju svojim iskazima saslušani svjedoci, pa i majka tuženika M. M., iz čijih iskaza proizlazi da je predmetnu nekretninu tužitelj naslijedio od svog oca Š. J. pok. T., kao stvarnog vlasnika i posjednika iste nekretnine, a na isto ukazuju i podaci iz katastarske evidencije iz kojih slijedi da je tužitelj evidentiran kao posjednik 1969. i to nakon posjeda svog oca.

              Međutim, saslušani svjedoci i to D. Š. i M. Š., sestre tužitelja i majke tuženika, potvrđuju tezu tuženika o realiziranom pravnom poslu (usmenom darovanju) koje je izvršeno krajem 70-ih godina prošlog stoljeća kada je tužitelj predmetno zemljište darovao svojoj sestri M. M. radi izgradnje obiteljske kuće, isto zemljište joj predao u posjed, pomagao prilikom gradnje i nikada među njima do predmetne parnice nikakvih svađa i sporova nije bilo, a što u svom iskazu potvrđuje i svjedok F. K., koji nije u srodstvu sa strankama, a niti u zavadi i nije osobno zainteresiran za uspjeh bilo koje strane u parnici, slijedom čega je sud prvog stupnja njegov iskaz s pravom ocijenio kao vjerodostojan.

              Dakle, kako je u konkretnom slučaju na temelju pravnog posla i to usmenog darovanja 70-ih godina prošlog stoljeća tužitelj predao, a prednica tuženika preuzela i stupila u posjed predmetne nekretnine, to je po pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, koji propis se primjenjuje kao pravno pravilo temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. god. („Narodne novine“ broj 73/91), koja su u to vrijeme bila na snazi, stekla pravo vlasništva iste, jer se pravnim poslom ako je izvršen odnosno ako je predmet pravnog posla predan u posjed, a što je u konkretnome slučaj, stjecalo pravo vlasništva i bez upisa u javnu knjigu (paragraf 425), slijedom čega su tuženici s uspjehom dokazali ispunjenje pretpostavki iz čl. 163. st. 1. i 2. ZVDSP.

Stoga je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kao i odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke.

U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška preko dosuđenog, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

 

  U Zadru 24. kolovoza 2018.