Broj: Rev 2111/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz Z., zastupanog po punomoćniku T. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T. u Z., protiv tuženika D. V. iz Z., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., radi iseljenja i predaje u posjed stana, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3755/12-2 od 26. veljače 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-591/04-21 od 24. listopada 2011., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika u odnosu na pitanja 1. „Stječe li nositelj stanarskog prava ex lege danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova položaj najmoprimca, te 2.a) da li propust tog najmoprimca tražiti od vlasnika stana sklapanje ugovora o najmu stana ima za posljedicu prestanak na temelju zakona nastalog najamnog odnosa“, odbacuje se kao nedopuštena.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika u odnosu na pitanje 2.b) „Da li propust najmoprimca tražiti od vlasnika stana sklapanje ugovora o najmu stana ima za posljedicu gubitak prava na posjed stana“, odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika da iseli iz trosobnog stana sa nusprostorijama u prvom katu desno stambene zgrade u Z., ..., sagrađene na zkč.br. 2178/1 k.o. G. Z., te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

 

U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.920,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja, tako što je naloženo tuženiku iseliti se iz stana u Z., ..., prvi kat, koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na zkč.br. 2178/1 k.o. G. Z., a sastoji se od tri sobe s nusprostorijama i predati taj stan slobodan od osoba i stvari u posjed tužitelju. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.102,50 kn, u roku od 15 dana.

 

U toč. II. izreke preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka, tako što je odbijen zahtjev tuženika za naknadu mu troškova postupka u iznosu od 4.920,00 kn.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se odbila žalba tužitelja i potvrdila prvostupanjska presuda. Traži i troškove revizije, zajedno s cjelokupnim parničnim troškom.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se reviziji usprotivio, pa je predložio, kako bi to proizlazilo iz sadržaja odgovora, da se revizija odbaci, a podredno odbije.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje propisa i na druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

U reviziji tuženik postavlja materijalnopravno pitanje koje se u suštini svodi na tri pitanja kako slijedi:

 

„1. Stječe li nositelj stanarskog prava ex lege danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova položaj najmoprimca?

 

2.a) Da li propust tog najmoprimca tražiti od vlasnika stana sklapanje ugovora o najmu stana ima za posljedicu prestanak na temelju zakona nastalog najamnog odnosa?

 

2b) Da li takav propust najmoprimca tražiti od vlasnika stana sklapanje ugovora o najmu stana ima za posljedicu gubitak prava na posjed stana?“

 

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužitelj vlasnik stana u Z., ..., u kojem živi tuženik, da je tuženiku rješenjem G. Z., Općine M., od 22. lipnja 1990., bilo priznato stanarsko pravo na tom stanu, te da je stanarsko pravo tuženika po sili zakona prestalo danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 – dalje ZNS). Nadalje je utvrđeno da tuženik s ranijom vlasnicom, a sada niti s tužiteljem, nije sklopio ugovor o najmu stana u smislu odredbe čl. 31. st. 1. ZNS.

 

Odredbom iz čl. 33. ZNS uređena su pitanja rokova i načina uspostavljanja međusobnih odnosa između vlasnika stana i osobe koja je na temelju stanarskog prava živjela u stanu sadašnjeg vlasnika, a koja je tim zakonom stekla položaj najmoprimca temeljem čl. 30. st. 2. ZNS i koja na temelju takvog, zakonom stečenog statusa, ima pravo tražiti sklapanje ugovora iz čl. 31. tog zakona, s time da ukoliko do sklapanja ugovora nije došlo na način predviđen iz čl. 33. st. 1. i 2. ZNS, ta osoba, tj. najmoprimac, može od suda, temeljem odredbe iz čl. 33. st. 3. ZNS, zahtijevati donošenje presude koja će zamijeniti takav ugovor.

 

U postupku je utvrđena činjenica da tuženik kao najmoprimac nije tražio sklapanje ugovora o najmu, niti je od suda tražio donošenje presude koja bi zamijenila taj ugovor, kako to predviđa čl. 33. st. 3. ZNS. Pravilan je stoga zaključak drugostupanjskog suda da u takvoj situaciji tužitelj kao vlasnik stana ima pravo zahtijevati iseljenje tuženika iz svog stana, zbog čega je sud prihvatio zahtjev za iseljenje, a pozivom na odredbu iz čl. 166. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 97/96, 73/00 i 114/01 – dalje ZVDSP).

 

Prema tome, s obzirom na postavljeno pitanje pod 1. u reviziji, valja zaključiti da drugostupanjski sud nije zauzimao suprotno stajalište onome da nositelj stanarskog prava stječe po samom zakonu položaj najmoprimca. O tome je ovaj revizijski sud već odlučivao i zauzeo takav pravni stav u odlukama Rev-124/06 i Rev-506/10.

 

S tim u svezi, a u odnosu na pitanje pod 2.a) valja odgovoriti da iz pobijane presude ne proizlazi suprotan zaključak onome kojega je ovaj revizijski sud zauzeo i u odluci Rev-506/10, a taj je da propust najmoprimca da traži sklapanje ugovora o najmu stana nema za posljedicu prestanak najamnog odnosa.

 

Međutim, kraj takvog ponašanja tuženika kao osobe koja je doduše ex lege stekla položaj najmoprimca, ali nije zatražila sklapanje ugovora o najmu stana s ranijom vlasnicom, pa niti sa tužiteljem, niti je tuženik zatražio putem suda da presuda nadomjesti takav ugovor, za zaključiti je da se ne može od tužitelja tražiti da u nedogled trpi da stan ne koristi kao vlasnik. To mu pravo na mirno uživanje vlasništva pripada sukladno čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Utoliko, u danim okolnostima, tužitelju pristoji pravo tražiti iseljenje tuženika, jer je tužiteljevo pravo jače od posjeda tuženika (čl. 166. st. 2. ZVDSP).

 

Kada tome ne bi bilo tako, zapravo bi tužitelj kao vlasnik bio onemogućen urediti svoj odnos sa tuženikom i to ne svojom voljom već ponašanjem tuženika koji nije poduzeo one radnje koje su mu svo vrijeme stajale na raspolaganju, niti je upotrijebio takve prigovore da se od ostvarenja takvih prava vlasnika u odnosu na taj stan i njegov posjed, zaštiti. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje pod 2.b) potvrdan.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je, a budući da je o tim pitanjima ovaj revizijski sud već zauzeo stajalište, odbaciti reviziju tuženika u odnosu na pitanja navedena pod 1. i 2.a), a odbiti reviziju u odnosu na pitanje navedeno pod 2.b) revizije. Potvrdan odgovor na pitanje pod 2.b) nije u protivnosti ni s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2000/2001 od 10. srpnja 2002.

 

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tuženika djelomično odbiti, a djelomično odbaciti i tako odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 392.b) st. 3. i čl. 368. ZPP.

 

Zagreb, 29. kolovoza 2018.