Broj: Gž-915/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice M. C., U. Z. N. G. 5, S. G., OIB: …, zastupana po punomoćniku K. P., odvjetniku u S., protiv tuženice R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu od 17. srpnja 2018. poslovni broj P-5919/16, u sjednici vijeća održanoj dana 30. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice M. C. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu od 17. srpnja 2018. poslovni broj P-5919/16, s time da se odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod točkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica nekretnina označenih kao čes. zem. 8717/42 i 8717/49, zul. 164 k.o. S. G., u cijelosti.

 

2. Ovlaštena je tužiteljica ishoditi uknjižbu prava vlasništva nekretnina označenih kao čes. zem. 8717/42 i 8717/49, zul. 164, k.o. S. G., u cijelosti, uz prethodni izbris istog prava sa imena "općenarodna imovina – M. narodni odbor S. G.", odnosno sa imena tuženika, a što je ovaj dužan trpjeti.

 

3. Ukoliko bi se tuženik usprotiviti tužbi, bio bi dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak."

 

Točkom II odlučeno je:

 

"Dužna je tužiteljica naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 11.000,00 kuna u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv gornje presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga, pobijajući i odluku o trošku, uz prijedlog da se presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              U odgovoru na žalbu tuženica je, u bitnome, osporila žalbene navode i predložila njezino odbijanje.

              Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14.  Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onu iz točke 11. istog članka na koju se sadržajno upire u žalbi budući je sud prvog stupnja dao jasne i prihvatljive razloge prilikom ocjene cjelokupne dokazne građe pa i u pogledu iskaza svjedoka.

            Naime, sud prvog stupnja svoju odluku o glavnoj stvari detaljno obrazlaže time:

- da se tužiteljica prvotno u tužbi pozivao na dosjelost kao pravni temelj stjecanja nekretnine, a potom navodi razrješenje agrarnog odnosa u korist prednika tužiteljice, međutim, pravni temelj dosjelosti te razrješenje agrarnog odnosa međusobno se isključuju. Što se tiče dosjelosti kao temelja stjecanja to bi u ovom predmetu sukladno odredbi čl. 388 st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje ZVDSP) valjalo primijeniti pravno važeće odredbe koje su bile na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa, a to znači baš ona pravna pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću koja su se primjenjivala na temelju odredaba Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91). Temeljem tada važećih odredbi iz paragrafa 1461., 1463., 1464. bivšeg OGZ-a za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti, traži se da je posjed zakonit, pošten i istinit, kao i protek vremena potreban za dosjelost, s time da onaj tko dosjelost svoga posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. U konkretnom slučaju, a budući se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su upisane kao Općenarodna imovina trebale bi se ispuniti pretpostavke iz odredbe paragrafa 1472. OGZ-a tj. traži se rok dosjelosti od 40 godina koji ima proteći do 6. travnja 1941. S druge strane u postupku utvrđenja vlasništva temeljem agrara, utvrđuje se činjenica faktičnog obrađivanja odnosno korištenja zemljišta uz plaćanje dohotka veleposjedniku od strane obrađivača. Dakle, kod agrarnog odnosa agrarni obrađivač zna da nekretnina nije njegovo vlasništvo, poznato mu je da obrađuje odnosno koristi nekretninu koja je u vlasništvu druge osobe, tj. veleposjednika pa stoga na njegovoj strani ne može biti ispunjena osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću, a to je savjesni posjed. Zbog navedenog, a budući je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je u odnosu na predmetnu nekretninu od strane prednika tužiteljice bila podnesena agrarna prijava, to je očito da dosjelost kao temelj stjecanja prava vlasništva u ovom predmetu ne može biti primijenjena, radi čega je u postupku potrebno utvrditi da li je prednik tužiteljice sada pok. D. V. pok. V. bio u agrarnom odnosu glede spornih nekretnina,

- da je za stjecanje vlasništva u ovom postupku treba prosuđivati suglasno pravilima Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja (Narodne novine“ broj 138/46 i 111/47, dalje - Zakon o ukidanju), a sve temeljem odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP-a,

 

- da je na  ročištu od 26. ožujka 2018. izveden je dokaz pregledom zemljišne knjige i to zk. ul. 6801 te je utvrđeno kako je sadašnje stanje za č. zem. 8717/42 šuma pov. 7286 m² i č. zem. 8717/49 šuma 6960 m² s upisanim vlasništvom tuženice, a pripisano iz zk. ul. 164. iz 97. zk tijela i nastale u citiranom zk. ul. 164. na temelju prijavnog lista Ureda za katastar u Hvaru br. 1/41 parcelacijom osnovne čestice 8717/8, šuma pov. 300.227 m2. Prijavni list je u proveden pod posl. br. Z-163/59, na stavci 159. C lista pod posl. br. Z-619/41 bilježi se agrarna prijava V. D. pok. V. pod br. Agr-984/39 kojom se traži vlasnost č. zem. 8717/6 dio bića 97. Pregledana je obavijest Službe za imovinsko pravne poslove ispostava Hvar od dana 16. listopada 2009. iz koje proizlazi kako od strane V. V. pok. D. kao i njenih prednika nije podnesena agrarna prijava u odnosu na sporne nekretnine. Pregledani su podaci arhivske građe za sporne nekretnine dostavljeni od strane Područnog Ureda za katastar Split, ispostava S. G. dana 19. listopada 2009. iz kojih proizlazi kako je u posjedovnom listu br. 405 k.o. S. G. na spornim nekretninama 8717/42 i 8717/49 prvotno bio upisan D. V. pok. V., a potom V. V. pok. D.. Pregledom povijesti promjena na katastarskim česticama dostavljenim od strane Odjela za katastar nekretnina S. G. dana 6. 6. 2017. godine proizlazi kako je nakon revizije posjedovnog stanja 1952. te obnovom spiska parcela č. zem. 8717/42 i 8717/49 u posjedovnom listu br. 405 kao posjednik upisan D. V. pok. V., a u istom posjedovnom listu bez iskazanog spiska promjena kao posjednik se upisuje V. V. pok. D.. Pregledan je preslik prijavnog lista pod Z-163/59 k.o. S. G. iz kojeg je razvidno da je za č. zem. 8717/42 posjednika V. D. pok. V. kao i za č. zem. 8717/49 obje u naravi šuma zabilježena agrarna prijava pod br. 984/39 s napomenom da je izvršeno cijepanje parcela prema stanju u naravi prilikom rješavanja agrarnih odnosa po agrarnim prijavama, a cijepana je osnovna č. zem. 8717/6 upisana na ime posjednika katastarska O. S. G. u naravi šuma pov. 10729 m². Na kraju se nalazi napomena da je premjeravanje vršeno u prisutnosti stranaka dana 21. do 23. siječnja 1941. sa potpisom geometra S. J. te se potvrđuje da je na osnovu ovog prijavnog lista kao i rješenja od 17. veljače 1959. pod Z-163/59 izvršeno cijepanje i ispravak oblika čestica s nadnevkom S. G. 21. ožujka 1959.,

- da je izveden dokaz očevidom na mjestu spora dana 5. studenoga 2010. te je pregledano vještvo vještaka M. M., ing. geod. V. 2. 0. 2. g. kao i skica mjesta spora u mjerilu 1:3000,

 

- da je u svom iskazu svjedok J. K. naveo da mu je jako dobro poznato gdje se sporne nekretnine nalaze a sve iz razloga jer i njegova obitelj tj. sada on posjeduje nekretninu koja se nalazi u blizini spornih nekretnina, točnije na skici str. 45 spisa svjedok pokazuje nekretninu oznake č.zem. 8717/12 a na koju česticu sam još 1940., a i prije odlazio sa svojim ocem i to barem jednom tjedno gdje su vodili stoku na ispašu, sjekli drva i sl. Od tada po priči oca saznao je da te dvije nekretnine pripadaju pok. D. zv. M., pok. ocu V. V. koju je također viđao sa njim kojom prilikom bi odlazili na sporne nekretnine odvodeći također stoku na ispašu i povremeno sijekući drva budući te nekretnine nisu bile obradive. Sve nekretnine na tom području pa tako i ove dvije sporne omeđene su kamenim suhozidima, svatko od vlasnika tj. posjednika nekretnina na tom području znao je što je čije, što u naravi drži, tako da nikada nije bilo spora oko toga da bi ove nekretnine bile vlasništvo pok. D., kasnije V.. Nikoga drugoga osim nje on tamo nije viđao a niti je čuo da bi im itko osporavao pravo posjedovanja i korištenja tih nekretnina. Svjedok I. K. M. istakao je, a o tome ima neposredna saznanja budući je vlasnik i posjednik nekretnine koju na skici str. 46. spisa svjedok označava kao č. zem. 8717/44, te često odlazio, a da bi došao do svoje nekretnine prolazili su putem gdje se neposredno uz put nalazila nekretnina pok. D. zv. M., dočim se druga nekretnina nalazila poviše njegove nekretnine. Cijelo to područje, sporne nekretnine pa tako i njegova, su sve omeđene kamenim suhozidom visine 1 m, svatko je znao što drži u posjedu tako da je nesporno da su nekretnine koje su predmet ove tužbe bile u posjedu pok. D. kasnije njegove kćeri V., koje je ja na tim nekretninama viđao negdje 50 do 60-ih godina prošlog stoljeća, a koji su na te nekretnine vodili stoku na ispašu, brali su taklje, te su sjekli drva za ogrjev. Dodao je kako je cijelo to područje pa tako i sporne nekretnine neobradivo, ali su posjednici odnosno vlasnici koristili te nekretnine na opisani način. Nikada nije čuo da bi netko pok. D. a kasnije njegovoj kćeri osporavao pravo korištenja i posjedovanja tih nekretnina iz razloga jer je svatko znao što je čije i toga se pridržavao,

 

- da na temelju rezultata provedenog postupka proizlazi kako nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću i to iz razloga što je pravni prednik tužitelja D. V. pok. V. podnio agrarnu prijavu čime se ima smatrati da je svjestan činjenice da predmetno zemljište nije njegovo te nema temeljne pretpostavke poštenje posjeda. Stoga nije ispunjen uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju pravnog pravila iz paragrafa 1472. OGZ-a. Nadalje, što se tiče utvrđenja, kako je u konkretnom slučaju postojao agrarni odnos koji da je razriješen u korist pok. D. V. pok. V., a što proizlazi iz podnesene agrarne prijave pod br. Agr-984/39, a koji agrarni odnosi su bili regulirani Zakonom o likvidaciji agrarnog odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930. te Zakonom o ukidanju sud drži da temeljem provedenog dokaznog postupka nema podloge za stjecanje prava vlasništva iz Zakona iz 1930. jer za takvo utvrđenje se traži da je odnos pravomoćno razriješen presudom na temelju tog Zakona, a nedvojbeno je da tužitelj takvu agrarnu presudu nije dostavio u spis. U konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi prednik tužiteljice bio obrađivač o smislu Zakona o ukidanju, odnosno u agrarnom odnosu prema vlasniku predmetnog zemljišta, kao i da mu je za obrađivanje plaćao dohodak, a što je osnovna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva temeljem navedenog Zakona. Osim toga, u zemljišnoj knjizi predmetne nekretnine vode se kao šuma što proizlazi i iz iskaza svjedoka koji su suglasno iskazivali da su prednici tužitelja na spornoj nekretnini sjekli šumu i vodili stoku na ispašu. Prema Zakonu iz 1946. nije bilo propisano da bi se agrarni odnosi ukidali na zemljište koje u naravi predstavlja šumu, jer je pod udar došlo prvenstveno obradivo zemljište, a od neobradivog livade, pašnjaci i strane koje su bile dane na uživanje povodom osnivanja agrarnih odnosa i sa posjedom obrađivača činile jedinstvenu cjelinu (čl. 3.). Stoga, sud drži da tužiteljica nije dokazala da bi se ostvarile pretpostavke iz čl. 1. i 2. Zakona o ukidanju, dakle, da je na spornim nekretninama razriješen agrarni odnos feudalnog karaktera, odnosno da je njen prednik u svojstvu obrađivača na temelju navedenog Zakona stekao pravo vlasništva spornih nekretnina.

              Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žaliteljici valja, u bitnom, odgovoriti da je po pravnom motrištu ovog suda, a imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 198/2008 i ovog suda Gž-284/87 i Gž-1312/86), stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnina u veleposjedničkom vlasništvu bilo je iznimno moguće pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje dosjelošću prema tada važećim pravilima o vremenu dosjelosti i uz predmnijevu savjesnosti, odnosno poštenja posjednika koju je tuženica ovdje uspješno oborila upiranjem na postojanjem agrarne prijave u korist prednika tužitelja koji je bjelodano znao da je u težačkom odnosu i u odnosu na sporne parcele pa otuda prijavni list od 25. siječnja 2941. koji je dostavljen zemljišnoknjižnom sudu i proveden pod brojem Z-163/59 u kome se navodi agrarna odluka u korist prednika tužitelja kao osnova parcelacije.

Nadalje, Zakonom o ukidanju nije se omogućavao prelazak vlasništva na posjednike šuma, a iz spisa predmeta proizlazi da su sporne parcele u zemljišnoj knjizi po kulturi šuma, dok po čl. 8. st.1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17) zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava, te da istinito i potpuno odražava činjenično (ovdje bitno) i pravno stanje zemljišta, koja kultura zemljišta datira još od vremena agrarnog odnosa jer to proizlazi iz brojnih katastarskih podatka zbog čega se neutemeljeno u žalbi tvrdi da stvarna kultura ne bi odgovarala zemljišnoknjižnim podacima, odnosno da se faktično ne bi radilo o šumi, doduše svjedoci navode da je zemljište korišteno i za ispašu, na čemu se inzistira u žalbi, ali svjedoci navode da se koristilo za sječu drva i "taklji" što upućuje na siguran zaključak da se oduvijek radilo o šumi i da se zemljište nije pretežito, odnosno poglavito koristilo kao pašnjak, već prije svega općepoznato za tadašnju intenzivnu sječu šume za dnevne potrebe domaćinstva zbog čega prijepor nije moglo doći pod udar Zakona o ukidanju ni kao dio jedinstvene gospodarske cjelina obrađivača, sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetog još u odluci broj Gž-497/91.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu glede glavne stvari, zbog čega je posljedično potvrđena i odluka o trošku, dok je odluka o trošku žalbenog postupka donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a, s time da tuženica nije popisala trošak odgovora na žalbu.

 

U Zadru, 30. kolovoza 2018.