Broj: Gž-1145/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz Z., J. 5, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u ZOU T. T. i I. U. u Z., , protiv tuženika: 1) M. K. iz R., OIB:…, 2) M. K. iz R.,, OIB: .., 3) Š. K. iz R., , OIB: …, zastupanih po punomoćniku M. K., odvjetniku u R., S. V. i 4) D. M. iz R.,, OIB: .., zastupana po punomoćniku P. J., odvjetniku u R., P. centar M. p., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4879/15 od 24. srpnja 2017., ispravljene rješenjem istog prvostupanjskog suda od 6. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 21. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja Z. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4879/15 od 24. srpnja 2017., ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda od 6. listopada 2017.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice pod 4) D. M. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, ispravljenom rješenjem istog prvostupanjskog suda od 6. listopada 2017., suđeno je:

"1. Odbija  se  tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

1. Utvrđuje se ništetnim Kupoprodajni ugovor sklopljen između K. M., pok. L., iz R., , kao prednika 1, 2 i 3- tuženika kao prodavatelja i 4- tužene M. D., ž. A. iz R.,, kao kupca sklopljen 04.06.1991.g. kojim prodavatelj prodaje, a kupac kupuje 1/2 dijela kč.br. 206/2, ukupne površine od 101 m2 iz zk. ul. 718 k.o. B. (50 m2), u naravi dio parcele od glavne ceste R.-B. do stare ceste u B..

              2. Nalaže se tuženima da naknade tužitelju trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena u roku od 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju da nadoknadi 1, 2 i 3-tuženima trošak parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 kn, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tužitelju da nadoknadi 4-tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kn, u roku do 15 dana."

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te tužitelju dosudi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer su u pobijanoj presudi dani razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i kontradiktorni sami sebi, zbog čega se ista ne može ispitati. Naime, prvostupanjski sud je svoju odluku temeljio na dokazima koji kao takvi nisu provedeni niti za čije provođenje čitanja istih i korištenjem dokaza provedenih u drugim postupcima ne postoji suglasnost parničnih stranaka. Ukazuje na proturječnost pojedinih činjenica koje sud prvog stupnja uzima kao odlučne za donošenjem meritorne odluke i to: tuženici pod 4) D. M. je presudom Općinskog suda u Rabu utvrđeno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini od 60 m2, dok je iz kupoprodajnog ugovora od 4. lipnja 1991. vidljivo da je prednik tuženika pod 1) M. K., 2) M. K. i 3) Š. K. (dalje: tuženici pod 1) do 3)) istoj prodao 50 m2. Nadalje, u žalbi se ukazuje na čl. 4. Kupoprodajnog ugovora kojim je prodavatelj, prednik navedenih tuženika, jamčio kupcu da se sporazumio sa zemljišnoknjižnim suvlasnicima nekretnine da mu u diobi pripadne u vlasništvo te mu je jamčio za pravne nedostatke kupljene nekretnine. Međutim, nikakav diobeni ugovor o podjeli predmetne nekretnine nije bio sklopljen u vrijeme zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora, što ukazuje na proturječnost čl. 4. istoga. Da je predmetni kupoprodajni ugovor od 4. lipnja 1991. kao takav ništav i pravno nevaljan ukazuje i činjenica da prodavatelj prilikom potpisa diobenog ugovora sklopljenog kasnije, 12. kolovoza 1991., nije ostalim suvlasnicima prezentirao kupoprodajni ugovor, a niti je potpisnica diobenog ugovora bila ovdje tuženica pod 4). Kupoprodajni ugovor je sklopljen i protivno odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i to čl. 14., čl. 15. i čl. 16. st. 4. istoga,  pa je isti kao takav ništav u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi s čl. 47. do čl. 52. navedenog Zakona. Nastavno iznesenim žalbenim navodima nezakonita je i odluka o troškovima pod toč. 2. i 3. pobijane odluke.

U odgovoru na žalbu tuženica pod 4) D. M. (dalje: tuženica pod 4)) osporila je žalbene navode tužitelja prvenstveno ističući da je tužitelj propustio zakonski rok u kojem je mogao izjaviti žalbu u predmetnoj pravnoj stvari. Ističe da su netočni navodi da nije proveden dokaz čitanjem cjelokupne dokumentacije priložene spisu, jer da tužitelj tijekom postupka nije predložio niti zahtijevao da se provodi dokaz čitanjem ukupne dokumentacije, vjerojatno iz razloga što istom dokumentacijom raspolaže. Sud prvog stupnja je u postupku proveo sve dokaze te se očitovao na iste u obrazloženju presude te obrazložio razloge zbog kojih nije našao da bi predmetni ugovor o kupoprodaji bio ništav. Recentna sudska praksa zauzela je stajalište kako sporazum o diobi nekretnina koji ne zaključe svi suvlasnici nije ništav ugovor. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da sadržaj predmetnog ugovora koji je predmet postupka nije protivan zakonu, Ustavu Republike Hrvatske, niti moralu, a niti je tužitelj tijekom postupka to uspio dokazati. Predlaže da sud prvog stupnja odbaci žalbu tužitelja kao nepravovremenu, a podredno da je odbije kao neosnovanu i obveže tužitelja da tuženici pod 4) naknadi parnični trošak  sastava odgovora na žalbu, koji popisuje.

Žalba nije osnovana.

Prvenstveno je u odnosu na navode tuženice pod 4) u odgovoru na žalbu da je tužitelj propustio zakonski rok od 15 dana u kojem je mogao izjaviti žalbu u predmetnoj pravnoj stvari za istaći da je odredbom čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) propisano ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, s tim da ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

 

              Iz spisa predmeta slijedi da tužitelj nije pristupio na ročište za objavu presude, s tim da je o tome uredno obaviješten.

 

              Međutim, odredbom čl. 335. st. 12. ZPP je propisano da će sud na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, odnosno u obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje osobito upozoriti na posljedice iz stavka 7., 9. i 10. istog članka.

 

              U konkretnom slučaju ovaj drugostupanjski sud je od prvostupanjskog suda zatražio da ga izvijesti je li presuda koja se pobija žalbom istaknuta na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, odnosno je li donijeta odluka o ispunjavanju uvjeta za isticanje presude na e-oglasnoj ploči prvostupanjskog suda.

 

              Iz dopisa prvostupanjskog suda od 14. rujna 2018. proizlazi da pobijana presuda strankama nije dostavljena putem e-oglasne ploče niti su stranke na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava upozorene na posljedice iz čl. 335. st. 7., 9. i 10. ZPP.

 

              Stoga, kako prvostupanjski sud nije postupio po odredbi čl. 335. st. 12. ZPP i obavijestio tužitelja o pravnim posljedicama propuštanja pristupa na ročište za objavu presude, to u takvoj situaciji nema mjesta primjeni zakonske presumpcije iz čl. 335. st. 9. ZPP.

 

              Tužitelju je presuda dostavljena prema odredbama ZPP o dostavi pismena te mu je uručena 14. rujna 2017., s tim da je tužitelj žalbu protiv presude izjavio 29. rujna 2017., dakle, u zakonskom roku od 15 dana, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženice pod 4) o nepravovremenosti žalbe tužitelja.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim kupoprodajni ugovor sklopljen između prednika tuženika pod 1) do 3) sada pok. M. K., kao prodavatelja, i tuženice pod  4), kao kupca, kojim prodavatelj prodaje, a kupac kupuje ½ dijela čest. zem. 206/2 k.o. B., u naravi dio parcele od glavne ceste R.-B. do stare ceste u B., i to iz razloga što prodavatelj u vrijeme predmetne kupoprodaje nije bio isključivi vlasnik nekretnine koja je bila predmetom prodaje.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je prednik tuženika pod 1) do 3) sa tuženicom pod 4) zaključio sporni kupoprodajni ugovor, da je ugovor u cijelosti i realiziran, jer je tuženica pod 4) nakon kupoprodaje stupila u posjed kupljene nekretnine, ogradila je i pripojila svojoj okućnici te isplatila u cijelosti ugovorenu kupoprodajnu cijenu, izvršila i promjenu posjeda u katastarskom operatu te se konačno i uknjižila u zemljišne knjige. Također, utvrđuje da je prednik tuženika pod 1) do 3) bio stvarni vlasnik te samostalni i isključivi posjednik cijele čest. zem. 206/2 k.o. B., da tuženica pod 4) nije uopće sumnjala da isti ne bi bio izvanknjižni samovlasnik sporne nekretnine te da je ista prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora postupala u dobroj vjeri.

Pored toga, sud prvog stupnja ocjenjuje kako sama okolnost prodaje tuđe stvari (na kojoj okolnosti tužitelj temelji tužbu) nema za posljedicu ništetnost ugovora o kupoprodaji te stvari, to je smatrajući da sporni ugovor ne bi bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu, tužbeni zahtjev u cijelosti odbio pozivom na odredbu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

Odredbom čl. 103. st. 1. ZOO propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništetan jedino iz razloga jer prodavatelj nije bio isključivi vlasnik nekretnine koja je bila predmetom prodaje, dakle, da se radi o prodaji tuđe stvari.

Prema odredbi čl. 460. ZOO prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelja, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.

Iz sadržaja navedene zakonske odredbe proizlazi da sama činjenica da je predmet prodaje tuđa stvar ne daje sama po sebi osnove trećoj osobi koja polaže vlasnička prava zahtijevati utvrđenje ništetnih ugovora o prodaji, a kako to pravilno ocjenjuje i  sud prvog stupnja.

Tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da bi sporni kupoprodajni ugovor bio ništetan iz drugih razloga koje propisuje odredba čl. 103. ZOO, a niti takvo što proizlazi iz rezultata raspravljanja.

Pri tome je za istaći da je irelevantno u konkretnoj situaciji je li tužitelj doista bio vlasnik sporne nekretnine ili ne te je li tuženica pod 4), kao stjecateljica, postupala u dobroj vjeri ili ne, budući da su u slučajevima prodaje tuđe stvari treće osobe koje polažu vlasnička prava ovlaštene ostvarivati samo zahtjeve koji proizlazi iz njihova prava vlasništva i za koje imaju pravni interes, a ne i osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.

Zbog navedenog su neosnovani i žalbeni navodi kojima se ukazuje da je sporni kupoprodajni ugovor sklopljen protivno odredbama čl. 14., čl. 15. i čl. 16. st. 4. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst), koji reguliraju predaju posjeda i stjecanje prava posjeda.

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

              Zahtjev tuženice pod 4) za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da takva radnje nije bila nužna za vođenje postupka.

 

  U Zadru 21. rujna 2018.