Broj: Gž-1218/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. (S. P.) pok. S. iz K.,  OIB:…, zastupanog po punomoćnici mr. sc. G. Š., odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-192/17 od 21. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 26. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-192/17 od 21. studenoga 2017. i sudi:

 

              1) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tužitelj S. P. pok. S. iz K., OIB:…, stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 2106/834 k.o. D., ukupne površine 1410 m² za cijelo, što je tuženica dužna priznati i slijedom toga dozvoliti tužitelju da to svoje pravo vlasništva upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje prava vlasništva i prava korištenja sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

2. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.737,50 kuna u roku od 15 dana.”

              2) Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 6.925,00 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„1. Utvrđuje se da je tužitelj S. P. pok. S. iz K., . OIB:…, stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 2106/834 k.o. D., ukupne površine 1410 m² za cijelo, što je tuženica dužna priznati i slijedom toga dozvoliti tužitelju da to svoje pravo vlasništva upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje prava vlasništva i prava korištenja sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

2. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.737,50 kuna u roku od 15 dana.”

Protiv gornje presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici uključujući i trošak sastava žalbe.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda tuženice te predložio da se odbije žalba kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba je osnovana.

Tuženica u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istog Zakona, ne nalazi da bi pred sudom prvog stupnja bile počinjene takve povrede postupka, pa žalba tuženice iz navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na čest. zem. 2106/834 k.o. D., površine 1410 m² za cijelo, što je tuženica dužna priznati i, slijedom toga, dopustiti tužitelju da to svoje pravo vlasništva upiše u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženice.

Prvostupanjski sud je utvrdio da se sporna čest. zem. 2106/834 nalazi unutar građevinskog područja naselja, da je ista upisana u zk. ul. 3253 k.o. D. kao pašnjak te uknjižena kao općenarodna imovina s upisanim pravom korištenja Šumskog gospodarstva u Zadru pa je, s obzirom na ovu činjenicu, kao i na činjenicu da je pretvorbom društvenog vlasništva nad šumama i šumskom zemljištu koje su bile u društvenom vlasništvu, a stupanjem na snagu Zakona o šumama - 16. listopada 1990., vlasnikom određena Republika Hrvatska, zaključio da je tuženica pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

Pravilno je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženice.

Naime, iz potvrde Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenja Grada Zadra (l.s. 56) proizlazi da se sporna čestica na dan 24. srpnja 1991. nalazila unutar građevinskog područja naselja K. prema Prostornom planu Općine Zadar (Službeni vjesnik Općina Benkovac, Biograd na Moru, Obrovac i Zadar, broj 14/85, 11/88 i 13/89).

Prema odredbi 16. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90 - dalje ZID ZŠ), koji je stupio na snagu 16. listopada 1990., šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Pri tome je potpuno nebitno je li se šuma i šumsko zemljište nalazi unutar zone građevinskog zemljišta ili izvan te zone.

Dakle, temeljem ZID ZŠ izvršena je pretvorba društvenog vlasništva nad šumama i šumskim zemljištem s danom 16. listopada 1990., a što je ujedno bilo i stjecanje vlasništva Republike Hrvatske na takvom zemljištu po sili zakona.

Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 52/90–počišćeni tekst i 5/91- dalje ZŠ) propisano je da se šumom, prema ovom Zakonu, smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari.

Sukladno odredbi čl. 4. st. 3. ZŠ, šumskim zemljištem se smatra zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

Prema potvrdi Hrvatskih šuma d.o.o., Zagreb, od 20. listopada 2017. Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima zadarskog užeg područja krša za razdoblje 1982.-1991. godine (odnosno na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama) je obuhvaćena, između ostalih, i čest. zem. 2106/81 k.o. D., a iz zemljišnoknjižnih podataka slijedi da je sporna čest. zem. 2106/834 nastala parcelacijom matične česte. zem. 2106/81 i to na temelju prijavnog lista br.559/83 i nacrta od 27. lipnja 1983. Općinskog zavoda za katastar i geodetske poslove (proveden u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-1804/83).

Kako je dakle, nakon donošenja Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima zadarskog užeg područja krša za razdoblje 1982.-1991. godine sporna nekretnina nastala parcelacijom, te kako je na istoj uknjiženo pravo korištenja u korist Šumskog gospodarstva u Zadru, u čiju korist je još 1964. godine izvršena uknjižba prava korištenja matične nekretnine čest. zem. 2106/81, to je, suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio da je stupanjem na snagu ZID ZŠ – dana 16. listopada 1990., sporno zemljište po sili zakona prešlo u vlasništvo Republike Hrvatske pa da je stoga tuženica, a ne jedinica lokalne samouprave pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

Što se tiče pitanja izvanknjižnog slijedi stjecanja prava vlasništva, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da sporna nekretnina predstavlja 1/3 nekretnine koja je imala površinu oko 4200 m², a koju je još početkom 20. stoljeća dobio tužiteljev djed B. P. od tadašnjih Općinskih vlasti, kojom prilikom su i ostali mještani sela K., svaka obitelj dobivala oko 4000 m². Nadalje je utvrđeno da su još 1948. godine nasljednici pok. B. P. i to M. i M. P. te udovica pok. im brata S. P. (oca tužitelja) sklopili ugovor kojim su dijelili nekretnine koje su bile vlasništvo njihovog pok. oca B. te da je na temelju Ugovora o diobi iz 2006. godine sklopljen između ovdje tužitelja i njegovih sestara, kao nasljednika pok. S. P., tužitelj dobio nekretninu oznake 2106/834 k.o. D. – K. za cijelo (u površini od 1410 m²).

Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao valjani izvanknjižni slijedi stjecanja prava vlasništva na utuženoj nekretnini, tj. da je sporna nekretnina dodijeljena predniku tužitelja B. P. početkom 20. stoljeća, te da ju je isti nesmetano posjedovao do svoje smrti po tada važećim pravilima OGZ (30 godina do 6. travnja 1941. prema paragrafu 1460. do 1465. te 1472.), a nakon njegove smrti, u diobi između njegovih nasljednika pripalo je sporno zemljište sada pok. S. P., a potom Ugovorom o diobi sklopljenim između nasljednika pok. S. pripala tužitelju za cijelo.

Prvostupanjski sud dakle nalazi utvrđenim da je B. P. stekao pravo vlasništva spornog zemljišta do 6. travnja 1941. na temelju dosjelosti u smislu pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (dalje - OGZ), koja se primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novineˮ, broj 73/91).

Prema paragrafu 1460. OGZ dosjelošću se stječe pravo vlasništva stvari samostalnim posjedovanjem te stvari ako je taj posjed zakonit, pošten i istinit, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari i da je posjed trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragraf 309., 316., 326. i 345.), s tim da prema paragrafu 1477. OGZ onaj tko dosjelost svog posjeda osniva na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan pokazati zakoniti naslov stjecanja, ali ako bi u odnosu na njega bilo dokazano nepoštenje posjeda tada ne bi vlasništvo dosjelošću stekao ni istekom navedenog vremena.

U smislu pravnog pravila iz paragrafa 1468. OGZ u slučaju kad stvar nije uknjižena na onoga, koji je doista posjeduje, dosjelost se završava tek poslije 30 godina (redovna dosjelost), s tim da prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472. OGZ na državnoj imovini te crkvenih, općinskih i inih dopuštenih zborova nije dovoljno opće i redovno vrijeme dosjelosti, već vrijeme dosjelosti od 40 godina.

U konkretnom slučaju, predmetno zemljište je od osnivanja zemljišne knjige uknjiženo u korist Općinskog odlomka sela K., koji upis je egzistirao do  20. studenoga 1948. kada je na osnovu Uredbe o uknjižbi prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini („Službeni listˮ, broj 58/47) izvršen u B listu upis u korist općenarodne imovine, a kako to proizlazi iz iskaza zemljišnoknjižnog referenta B. K. koji je na ročištu pročitao povijest zemljišnoknjižnog upisa.

Prvostupanjski sud, na temelju iskaza svjedoka A. S. i D. P. nalazi utvrđenim da je početkom 20. stoljeća sporno zemljište dodijeljeno predniku tužitelja B. P. u postupku diobe općinskog zemljišta.

U svezi toga valja kazati, da bi se ocijenila pravna validnost tzv. diobe seoskih muša, kako je potrebno poći od propisa koji su bili na snazi u vrijeme izvršenih dioba. Tako je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba 26. studenoga 1918. donijelo Odluku o ukidanju svih preostalih feudalnih odnosa i o razdiobi velikih posjeda, a za provedbu te odluke bilo je osnovano Ministarstvo za agrarnu reformu koje je 25. veljače 1919. donijelo „Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme“ koje su služile kao načela provođenja agrarne reforme između ostalih i za raskidanje svih „kolonatskih“ i ostalih sličnih odnosa kmetstva u Istri, Goričkoj i Dalmaciji.

          Za područje bivše Pokrajine Dalmacije i Hrvatskog Primorja donesen je citirani Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa, a istodobno i Naredba o provođenju tog Zakona, kojima su predviđeni uvjeti i postupak za ukidanje agrarnih odnosa na području bivše Pokrajine Dalmacije.

              Međutim, prije donošenja tog Zakona i poslije njega, a u realizaciji citirane Odluke, vršene su diobe zemljišta koja su pripadala općinama, seoskih pašnjaka, odnosno tzv. seoskih muša, na kojima je bila upisana kao vlasnik Poreska općina mjesta (u konkretnom slučaju Općinski odlomak sela K.).

              Dioba je bila vršena uz sudjelovanje predstavnika tadašnjih organa vlasti na način da se domaćinstvima davala određena površina zemljišta, vršio se premjer zemljišta i o tome je bio sastavljen spisak domaćinstava kojima je zemljište pripalo, odnosno sastavljene su „listine o diobi“ sa popisom ovlaštenika i diobenom osnovom.

U konkretnom slučaju, svjedok A. S. (rođ. 1927. god.) u svom iskazu navodi da je prije njegovog rođenja zemlja u K. u predjelu zv. D. dijeljena „po dimovima“ te da je prednik tužitelja B. P. u toj diobi dobio sporno zemljište.

Svjedok D. P. (rođ. 1945.) iskazao je da mu je poznato iz priče starijih ljudi da je 1919. godine tadašnja vlast podijelila svim mještanima K. u predjelu zv. D. zemlju na način da ih je dijelila po obitelji, a oni (mještani) to su zvali „po dimovima“. Svjedok je također iskazao da su 1964. godine od strane Narodnog kotara izdana rješenja u kojim je pisalo da se određena nekretnina na predjelu zv. „D.ˮ priznaje u vlasništvo (posjedniku) određenoj osobi koja je bila obvezana platiti jedan iznos naknade Šumariji, a jedan Općini.

Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da je o diobi sastavljena bilo kakav isprava, a niti o tome u spisu postoji ijedan materijalni dokaz. Osim toga, da je zaista proveden postupak diobe, odnosno, da je postupak diobe u vezi zemljišta u predjelu zv. D. dovršen prije 6. travnja 1941., tada zasigurno 1964. godine ne bi nadležno državno tijelo zahtijevalo plaćanje jednog iznosa naknade Šumariji a jednog Općini, o čemu je iskazivao svjedok D. P., te bi postojali i pisani dokazi o postupku diobe (o čemu u spisu ne postoji materijalni dokaz), a niti je izvršena uknjižba temeljem odluke o diobi.

Što se pak tiče vremena posjedovanja spornog zemljišta od strane B. P. navesti je da prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da je predniku tužitelja B. P. sporno zemljište nesmetano posjedovao 30 godina do 6. travnja 1941. dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da je prije 2. svjetskog rata prednik tužitelja B. P. bio u posjedu u razdoblju od 6. travnja 1911. do 6. travnja 1941.

Međutim, kako je ovdje riječ o nekretnini za koju je rok dosjedanja iznosio 40 godina, te kako je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o posjedovanju od strane prednika tužitelja B. P. od 30 godina do 6. travnja 1941. proizlazi da u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od materijalno-pravnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva spornog zemljišta u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1472. OGZ, a niti je prednik tužitelja stekao vlasništvo iste nekretnine na temelju diobe zemljišta prije 6. travnja 1941.

Tužitelj je tijekom postupka naveo i to kako je on odnosno njegova pravna prednica majka A. P. upisana kao kvalificirani posjednik u katastarskom operatu 1955. godine pa da je i po tom osnovu tužitelj po predniku 1995. godine dosjeo na predmetnoj nekretnini pri čemu ističe da se u razdoblje posjedovanja uračunava vrijeme i prije 8. listopada 1991. pod uvjetom da je stjecanje dosjelošću nastupilo prije ili za vrijeme važenja izvorne odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a što da je ovdje slučaj.

Sukladno odredbi 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novineˮ, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/2017 – ispravak, dalje ZV), samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz st. 2. i 3. istog članka, dakle 20 godina (redovna dosjelost) odnosno 40 godina (izvanredna dosjelost).

Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV, posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed) iz čega slijedi da posjed koji se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi je nezakonit.

U konkretnom slučaju, tužitelj se poziva na činjenicu da je njegova majka upisana u katastru kao kvalificirani posjednik od 1955. godine. Međutim, tijekom postupka tužitelj nije dostavio povijest posjedovanja za spornu nekretninu, već je dostavio povijest posjedovanja za čest. zem. 2106/832 k.o. D. za razdoblje od 1964. godine (prve revizije posjeda) i na kojoj nije upisan kao posjednik ni on ni njegova majka. Osim toga, isti nije ni tvrdio da je njegova majka 40 godina bila u posjedu spornog zemljišta računajući do 6. travnja 1941. kao ni to da bi ista u pravnom režimu društvenog vlasništva na zakonom propisani način stekla pravo korištenja spornog zemljišta pa tužiteljev posjed nije zakonit. Stoga ne može doći do primjene odredbe ZV o stjecanju prava vlasništva na spornom zemljištu redovnom dosjelošću već do primjene odredbe čl. 159. st. 4. istog Zakona o stjecanju prava vlasništva izvanrednom dosjelošću.

U vezi s tim valja reći da nije u pravu tužitelj kada smatra da se u rok za dosjelost u konkretnom slučaju treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991.

Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pored ostalih okolnosti odlučno je pitanje vremena podnošenja tužbe, u čemu se konkretni spor razlikuje od predmeta Trgo protiv Republike Hrvatske (Zahtjev broj: 35298/04), u kojem je tužitelj podnio tužbu u vrijeme važenja ranije odredbe čl. 388. st. 4. ZV, jer je tužitelj u tom predmetu još 1997. podnio tužbu protiv Općine Podgora i Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću.

Dakle, za razliku od predmetnog postupka u kojemu je tužba podnesena 19. lipnja 2012., u navedenom usporednom slučaju tužitelj se u vrijeme podnošenja tužbe mogao razumno osloniti na tada važeće zakonodavno rješenje koje je kasnije ukinuto kao neustavno.

Međutim, kako je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena 2012., kada se tužitelj više nije mogao osloniti na ukinuti propis, time da je još 28. prosinca 2001., dakle, prije podnošenja tužbe, stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novineˮ, broj 114/01 – dalje ZID ZV/01) u kojem je izmijenjena odredba čl. 388. st. 4. ZV tako što je propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja prije toga dana.

U predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske (spojeni predmeti Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske) Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava dana 20. ožujka 2018. objavilo je presudu kojom je presudilo da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva (čl. 1. Protokola br.1. uz Konvenciju) dok je dio zahtjeva odbačen kao neosnovan.

Podnositelji su prigovarali da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer im Županijski sud u Splitu i Općinski sud u Splitu nisu priznali pravo vlasništva na zemljišnim česticama koje su bile u njihovom neprekinutom posjedu više od 100 godina i za koje su tvrdili da su stekli u vlasništvo dosjelošću.

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je navelo da se ne može smatrati da podnositelji imaju „vlasništvo“ u konvencijskom smislu kada postoji spor o točnom tumačenju domaćeg prava i kada se o pitanju je li pojedini podnositelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva odlučuje u sudskom postupku pred domaćim sudovima.

Stoga je taj sud presudio da zahtjev podnositelja da su vlasnici spornog zemljišta nije imao dovoljnu osnovu u hrvatskom pravu da bi predstavljao „vlasništvo“ u konvencijskom smislu te je presudio da država nije povrijedila prava podnositelja.

U konkretnom slučaju, prije podnošenja predmetne tužbe, stupio je na snagu ZID ZV/01 u kojem je izmijenjena odredba čl. 388. st. 4. ZV i izričito propisao da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu (što je ovdje slučaj), ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, pa kako je predmetna tužba podnesena 19. lipnja 2012., proizlazi da do dana podnošenja iste nije protekao rok za tzv. izvanrednu dosjelost od 40 godina. Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine na strani pravnog prednika tužitelja odnosno njega u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZV.

Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja je neosnovan, radi čega je valjalo preinačiti pobijanu presudu, na način kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP te čl. 154. st. 1. čl. 155. i čl. 163. istog Zakona.

 

Tuženici je valjalo obistiniti trošak sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za zastupanje na ročištima: 22. svibnja 2013., 3. rujna 2013., 6. travnja 2017., 4. listopada 2017., 7. studenoga 2017. i 16. studenoga 2017. za svako po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za zastupanje na ročištu 14. lipnja 2013. (Tbr. 9. toč. 2) i na ročištu za objavu presude 13. rujna 2013. (Tbr. 9. toč. 3.) po 37,50 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, a uz vrijednost boda od 10,00 kn sveukupno iznosi 6.000,00 kn. Također je tuženici obistinjen i trošak sastava žalbe u iznosu od 925,00 kn  (Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 50.) a kad se tom iznosu doda iznos od 6.000,00 kn proizlazi da ukupan trošak tuženice iznosi 6.925,00 kn.

Tuženici nije obistinjen trošak za zastupanje na ročištu od 14. lipnja 2013. u zatraženom iznosu od 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife). Ovo stoga što prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife samo za ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi pripada nagrada iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife, a ta nagrada predviđa plaćanje punog iznosa, dok se na ročištu od 14. lipnja 2013. nisu izvodili dokazi. Također, nije se ni raspravljalo o glavnoj stvari jer da bi se smatralo da se na ročištu za glavnu raspravu raspravljalo o glavnoj stvari, potrebno je da makar jedna stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili obrazloži svoje dotadašnje navode, koji se odnose na tražbinu o kojoj se raspravlja, što u konkretnom nije slučaj.

Tuženici nije obistinjen ni trošak pristupa na ročište za objavu presude 13. rujna 2013. u visini od 75 bodova odnosno 750,00 kn jer prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife, a što ovdje iznosi 37,50 bodova, a ne 75 bodova.

Konačno, tuženici nije obistinjen ni trošak za pristup na ročište za objavu presude od 9. rujna 2013. jer isto nije ni održano.

Slijedom iznesenog, o troškovima postupka valjalo je odlučiti kao pod toč. 2) izreke ove drugostupanjske presude.

 

Zadar, 26. rujna 2018.