1                  Poslovni broj: 6 Us I-401/2021-12

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 Us I-401/2021-12

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja M. B. iz O., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik R. L., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. & L., O., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa A. M., službena osoba tuženika, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 14. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-563-01/20-02/18, URBROJ: 511-01-149-21-3 od 22. veljače 2021.

II.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-563-01/20-02/18, URBROJ: 511-01-149-21-3 od 22. veljače 2021., donesenim u izvršenju presude ovoga suda poslovni broj Usl-693/2020-6 od 2. rujna 2020., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, KLASA: UP/I-563-01/19-03/7, URBROJ: 511-01-157-19-2 od 21. ožujka 2019.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i izdavanje potvrde kojom se taj status dokazuje kao pripadniku postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

3. Tužitelj u tužbi navodi historijat odlučivanja u ovoj upravnoj stvari u povodu zahtjeva za izdavanje potvrde radi priznanja statusa hrvatskog branitelja, te ističe da je Upravni sud u Osijeku presudom poslovni broj: Usl-693/2020-6 od 2. rujna 2020., u toč. I. izreke, poništio prethodno doneseno rješenje tuženika KLASA: UP/II-563-01/20-02/18, URBROJ: 511-01-149-20-1 od 4. svibnja 2020. a predmet vratio tuženiku na ponovni postupak. Osporava (ponovno) utvrđenje tuženika da tužitelj nije obavljao poslove u svezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 3. stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17. – dalje: Zakon), te navodi da su u ponovnom postupku (u povodu presude ovoga suda poslovni broj UsI-857/2019 od 16. listopada 2019.) bili saslušani svjedoci koji su sudjelovali u ratu s tužiteljem i bili službenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), te su isti ostvarili status hrvatskog branitelja, a navedeni svjedoci potvrdili su i tužiteljevo sudjelovanje u oružanom otporu agresoru. Naime, svjedoci A. V., Đ. G., I. R. i T. L. potvrdili su tužiteljeve navode da je u spornom periodu obavljao operativne poslove, odnosno prikupljao podatke o sastavu i djelovanju neprijateljskih formacija, sastavljao izvješća o navedenim podacima te ih prosljeđivao u Z. Isto tako, svjedoci su izjavili da im je poznato kako je tužitelj spomenute poslove obavljao na terenima u V., D. M., N. i O., kao i da je prilikom odlaska na terene bio izložen neprijateljskom granatiranju. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je tužitelj zadužio maskirnu uniformu i ostalu opremu te bio naoružan kalašnjikovom, škorpionom i ostalim potrebnim streljivom. Također dodaje da je sukladno Zakonu o unutarnjim poslovima (Narodne novine, broj: 55/89, 18/90, 47/90 i 19/31), unutarnjem ustrojstvu tuženika i opisu poslova radnog mjesta operativnog radnika u zvanju višeg inspektora ili samostalnog inspektora SZUP-a, tužitelj bio zadužen za obranu teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske te je obavljao poslove sprječavanja djelatnosti usmjerenih na podrivanje i rušenje Ustavom utvrđenog poretka i ugrožavanja sigurnosti zemlje. Poziva se na odredbu članka 13. Zakona u unutarnjim poslovima (Narodne novine, broj: 55/89, 18/90, 47/90 i 19/31) koja propisuje da služba za zaštitu ustavnog poretka obavlja poslove zaštite Ustavom utvrđenog poretka; Služba za zaštitu ustavnog poretka u obavljanju poslova iz stavka 1. ovoga članka prikuplja podatke i obavijesti te poduzima druge potrebne mjere i vrši radnje radi otkrivanja i sprečavanja djelatnosti usmjerenih na podrivanje ili rušenje Ustavom utvrđenog poretka i ugrožavanje sigurnosti zemlje; Za obavljanje poslova zaštite ustavnog poretka na određenim područjima osnivaju se organizacijske jedinice Službe za zaštitu ustavnog poretka; Sjedišta i područja na kojima djeluju organizacijske jedinice iz stavka 3. ovoga članka određuje Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra unutarnjih poslova. Predlaže da sud izvrši uvid u dostavljenu dokumentaciju, da izvede dokaz saslušanjem tužitelja kao i svjedoka A. V., Đ. G., I. R. i T. L. Također predlaže da sud pribavi službenim putem od tuženika Pravilnik i Uredbu o unutarnjem ustrojstvu. Smatra da tuženik nije omogućio tužitelju uvid u službenu dokumentaciju na osnovu koje temelji pobijano rješenje te je stoga postupio protivno odredbi članka 11. i 30. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09  - dalje: ZUP). Slijedom navedenog, predlaže da sud poništi osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, da sud utvrdi tužitelju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, uz naknadu troška upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu citira odredbu članka 3. Zakona, ponavlja navode iz osporavane odluke te smatra da je postupak donošenja pobijanog rješenja pravilno proveden, kao i da je rješenje osnovano na zakonu. Ističe da tužitelj ne ispunjava kumulativni zakonski uvjet iz članka 3. stavak 2. Zakona, odnosno da iako je tužitelj  bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova razdoblju od 4. svibnja 1985. do 30. lipnja 1995. obavljao poslove u svezi sa izravnim oružanim otporom agresoru, niti je djelovao u svezi s otporom. Ističe da je tužitelju sukladno članku 30. stavak 1. ZUP-a omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje ove upravne stvari što proizlazi iz zapisnika sastavljenog u Policijskoj upravi osječko baranjskoj 23. prosinca 2019. Tuženik navodi da izjave tužitelja kao i izjave svjedoka nisu uzete u obzir prilikom donošenja odluke s obzirom da se iz navedenih jedino može zaključiti kako je tužitelj obavljao određene operativne poslove, a koji su bili redovni poslovi tužiteljeva radnog mjesta, odnosno iz navedenih izjava nije vidljivo da je tužitelj obavljao i poslove koji su u izravnoj vezi s oružanim otporom agresoru. Iz raspoloživih podataka Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da tužitelj nije bio raspoređen na tadašnje radno mjesto ratne ispostave Valpovo, pa je netočna izjava tužitelja da je obavljao poslove podnošenja kaznenih prijava za ratni zločin nadležnom općinskom sudu. Također tuženik navodi da prema dostupnim podacima nema saznanja da je tužitelj obavljao određene poslove na neprijateljskim područjima. Tuženik ističe da sudu ne dostavlja dokumentaciju koja nosi oznaku tajnosti „OGRANIČENO“ jer vlasnik klasificiranih podataka nije dao suglasnost da se ta dokumentacija dostavi uz odgovor na tužbu prije nego što sud dostavi obavijest da su ispunjeni uvjeti za uvid u dokumentaciju kako je propisano odredbom članka 20. Zakona o tajnosti podataka (Narodne novine broj 79/07 i 86/12). Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5.1. Sud je dopisom poslovni broj Usl-401/2021-5 od 24. lipnja 2021. obavijestio Sigurnosno - obavještajnu agenciju Republike Hrvatske o ispunjavanju uvjeta za uvidom u dokumentaciju spisa tuženika koja nosi oznaku tajnosti „OGRANIČENO“.

5.2. Sukladno odredbi članka 9. Zakona o tajnosti podataka stupnjem tajnosti »OGRANIČENO« klasificiraju se podaci čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo djelovanju i izvršavanju zadaća državnih tijela u obavljanju poslova iz članka 5. ovoga Zakona.

5.3. Dana 7. rujna 2021. sud je primjenom odredbe članka 20. Zakona o tajnosti podataka izvršio uvid u klasificirane podatke koji nose oznaku tajnosti »OGRANIČENO«, radi uvida u dokumentaciju koja je bila od utjecaja na razloge donošenja osporavane odluke, o čemu je sastavljena službena bilješka u nazočnosti (i uz potpis) službene osobe Sigurnosno - obavještajne agencije Republike Hrvatske.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, kao i klasificirane podatke koji nose oznaku tajnosti »OGRANIČENO«, a kako su između stranka sporne odlučne činjenice sud je sukladno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) u ovom predmetu održao usmenu raspravu 7. rujna 2021. kako bi se svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet upravnog spora.

7. 1. Na raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja J. H., odvjetnički vježbenik u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. & L., O., koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te predloženih dokaznih prijedloga, te je zatražio naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn te na ime pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.250,00 kn, dakle sveukupno 6.250,00 kn.

7.2. Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja, te se protivila predloženim dokaznim prijedlozima jer su tijekom upravnog postupka saslušani tužitelj i svjedoci te je zaključeno da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata jer tužitelj nije obavljao poslove u svezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske.

7.3. Na navedenoj raspravi sud je primjenom članka 33. stavka 5. ZUS-a u svezi članka 292. stavka 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.), odbio dokazne prijedloge tužitelja za njegovim saslušanjem kao stranke u sporu na okolnost naravi njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu te saslušanje svjedoka A. V., Đ. G., I. R. i T. L., jer su tužitelj i navedeni svjedoci već saslušani u upravnom postupku o navedenoj okolnosti te su zapisnici o uzimanju izjava priloženi spisu tuženika. Sud je odbio i dokazni prijedlog pribave Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i Uredbe o unutarnjem ustrojstvu tuženika iz predmetnog razdoblja, obzirom da iz priloženih rješenja o rasporedu iz 1991., preslike radne knjižice i evidencije MUP-a proizlazi odgovarajuća pripadnost tužitelja Ministarstvu unutarnjih poslova (od 30. travnja 1985.) u zvanju višeg inspektora (navedeno zvanje od 1. listopada 1991.), na mjestu operativnog radnika, te pribava navedenih podzakonskih propisa nije od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. Također, sud je utvrdio neosnovanost tužbenog zahtjeva odnosno zakonitost osporavanog rješenja i bez provođenja navedenih dokaznih prijedloga, pri tome imajući u vidu i odredbu članka 8. ZUS-a kojom je, između ostaloga, propisano da će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova (načelo učinkovitosti).

8. Sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9.1. Odredbom članka 3. stavkom 1. Zakona propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

9.2. Prema članku 3. stavku 2. Zakona pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

9.3. Člankom 179. točkom a. Zakona propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

10. Iz podataka spisa vidljivo je kako je predmetni upravni postupak pokrenut povodom zahtjeva tužitelja od 2. srpnja 2018. za izdavanje potvrde o priznavanju statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadniku postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

11. Po zaprimljenom zahtjevu izvršen je uvid u službene evidencije te je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u razdoblju od 4. svibnja 1985. do 30. lipnja 1995. Tuženik navodi da tužitelj nije obavljao poslove koji se sukladno članku 3. stavku 2. Zakona smatraju sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske.  Tužitelj je s danom 12. travnja 194. zbog teže povrede službene dužnosti bio udaljen od dužnosti, te mu je presudom drugostupanjskog disciplinskog suda bila izrečena novčana kazna, a tužitelj je bio dužan vratiti se na posao. Navedena presuda drugostupanjskog disciplinskog suda tužitelju je bila uručena 25. srpnja 1994. a isti se vratio na posao 5. kolovoza 1994., uslijed čega je protiv tužitelja pokrenut novi disciplinski postupak. Dakle, tužitelj je bio udaljen od dužnosti s danom 12. travnja i 1994. i od tog razdoblja nije mogao obavljati poslove svog radnog mjesta kao ni poslove u vezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske koji bi (eventualno) proizlazili iz poslova radnog mjesta.

12. Presudom ovoga suda poslovni broj: UsI-857/2019 od 16. listopada 2019. poništeno je rješenje tuženika od 16. lipnja 2019., kojim je bila odbijena kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, KLASA: UP/I-563-01/19-03/7, URBROJ: 511-01-157-19-2 od 21. ožujka 2019., te je predmet vraćen na ponovni postupak s obrazloženjem da nije proveden ispitni postupak kakav ima u vidu ZUP, što je rezultiralo nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. Naime, nisu saslušani tužitelj i predloženi svjedoci niti je obrazloženo zašto eventualno njihovo saslušanje nije važno za donošenje zakonitog rješenja pa je ostalo nejasno koje poslove je tužitelj obavljao u Ministarstvu unutarnjih poslova u spornom razdoblju, odnosno da li je tužitelj u spornom razdoblju sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske na način propisan člankom 3. stavkom 2. Zakona.

13. U ponovnom postupku proveden je ispitni postupak te su saslušani svjedoci A. V., Đ. G. (izvanbračni drug tužitelja), I. R. i T. L., koje svjedoke je predložio sam tužitelj na predmetne okolnosti te je uzeta i izjava tužitelja na zapisnik.

14. Na zapisniku od 23. prosinca 2019. tužitelj je, u bitnome, iskazao da je u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sudjelovao od 1990. godine do 30. lipnja 1995. gdje je kao operativni djelatnik uz zvanje samostalnog inspektora ili višeg inspektora organizirano sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske zajedno s djelatnicima SZUP-a, bio je naoružan kalašnjikovom, škorpionom, streljivom, tri bombe i osobnim naoružanjem (pištoljem) kao i ostalom opremom, maskirnom uniformom i dalekozorom. Naveo je da je bio raspoređen na radno mjesto šefa ratne ispostave V., i da je svaki dan odlazio na teren D. M., P. S. i O. službenim automobilom (uz naoružanje) zajedno sa ostalim operativnim djelatnicima kojima je bio nadređen. Istaknuo je da je prikupljao operativne informacije i saznanja o neprijateljskim formacijama, naoružanju, djelovanju i planiranju neprijatelja i slično, te je pisao operativna izvješća koja su prosljeđivana u Z. Također je dodao da je prilikom odlaska na teren bio izložen ratnim djelovanjima te je svakodnevno bio izložen pogibeljnim situacijama.

15. Svjedoci A. V., Đ. G. (izvanbračni drug tužitelja), I. R. i T. L. su na zapisnicima pred Policijskom upravom osječko-baranjskom potvrdili navode tužitelja da je u spornom periodu obavljao operativne poslove, odnosno prikupljao podatke o sastavu i djelovanju neprijateljskih formacija, sastavljao izvješća o navedenim podacima te ih prosljeđivao u Z. Isto tako, svjedoci su izjavili kako im je poznato da je tužitelj spomenute poslove obavljao na terenima te da je prilikom odlaska na terene bio izložen neprijateljskom granatiranju.

16. Nakon provedenog dokaznog postupka, tuženik je donio rješenje KLASA: UP/II-563-01/20-02/18, URBROJ: 511-01-149-20-1 od 4. svibnja 2020. kojim je ponovno odbijena žalba tužitelja uz obrazloženje da iskaz tužitelja, kao i izjave navedenih svjedoka nisu uzete u obzir prilikom donošenja odluke u konkretnom slučaju s obzirom da je iz službene dokumentacije vidljivo da tužitelj u spornom periodu nije obavljao poslove u svezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske, kao zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

17. Presudom ovoga suda poslovni broj Usl-693/2020-6 od 2. rujna 2020. poništeno je navedeno rješenje tuženika od 4. svibnja 2020., uz uputu da tuženik nije dao valjano obrazloženje zašto nije cijenio izjave svjedoka niti iskaz tužitelja te da u svezi s tim nije razmatrao mogućnost eventualnih propusta u službenim evidencijama.  Sud je smatrao da pri donošenju odluke u upravnom postupku iskazi saslušanih svjedoka nisu dovedeni u vezu sa ostalim dokazima, iako su isti sudjelovali u radu s tužiteljem tijekom spornog razdoblja i bili službenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Službe za zaštitu ustavnog poretka, imaju priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te su u cijelosti potvrdili navode tužitelja koje zadaće je obavljao u spornom razdoblju.

18. U ponovno provedenom postupku tuženik je argumentirao razloge ocjene provedenih dokaza na način da je iskaze tužitelja i navedenih svjedoka smatrao manje vjerodostojnim od službene dokumentacije te se u odgovoru na tužbu pozvao i na izvršen uvid u klasificirane podatke koji nose oznaku tajnosti „OGRANIČENO“, a koji su od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. Također, tuženik je decidirano naveo da je tužitelj obavljao određene operativne poslove koji su predstavljali redovne poslove njegovog radnog mjesta i nisu u izravnoj vezi s oružanim otporom agresoru.  Tuženik je naveo  da tužitelj nije bio raspoređen na tadašnje radno mjesto šefa ratne ispostave V. te da nije obavljao poslove podnošenja kaznenih prijava za ratni zločin nadležnom općinskom sudu, odnosno da prema dostupnim podacima nema saznanja da je isti obavljao određene poslove na neprijateljskim područjima.  U tom smislu valja istaknuti da tužitelj ne posjeduje rješenje koje bi potvrđivalo da je bio šef ratne ispostave u V., te takvo rješenje nije niti dio spisa tuženika.

19. Iz spisa tuženika proizlazi da je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske donijelo rješenje broj: 511 – 01 – 157 – 11339/2 – 08 od 6. listopada 2009. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova od 14. siječnja 2008., a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova. U navedenom rješenju tuženik također navodi da je tužitelj bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova i raspoređen na radnom mjestu operativnog djelatnika u tadašnjem SZUP-u  Centar O., u razdoblju od 4. svibnja 1985. do 30. lipnja 1995. kada mu je sporazumno prestao radni odnos; M. B. je tijekom Domovinskog rata obavljao redovne poslove svog radnog mjesta te nije obavljao druge zadaće koje bi se sukladno odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine broj 174/04, 92/05, 02/07, 107/07 i 65/09) smatrale obranom suvereniteta Republike Hrvatske. U navedenom rješenju također je istaknuto da je tužitelj već prethodno podnosio zahtjev za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, za vrijeme važenja Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine broj 108/96) te je u povodu tog zahtjeva vođen postupak u kojem je zahtjev odbijen kao i žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Tužba izjavljena Upravnom sudu Republike Hrvatske bila je također odbijena.

20. Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, u korelaciji sa izjavama tužitelja i navedenih svjedoka, ovaj sud smatra da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz razloga što se prvenstveno dužnosti koje je obnašao ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru, odnosno djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. Zakona.

21. 1. U pogledu klasificiranih podataka, dužnost upravnog suda je da na temelju odredbe članka 35. stavka 2. ZUS-a, s takvim podacima postupa sukladno posebnim propisima, zbog čega sud nije ovlašten podatke predočiti tužitelju. S obzirom na izričitu, naprijed navedenu odredbu ZUS-a, ograničenja tužiteljevih postupovnih prava zbog nenavođenja činjeničnog stanja i uskrate uvida u isprave na temelju kojih je ono utvrđeno, utemeljeno je na zakonu sa ciljem osiguravanja tajnosti klasificiranih podataka sukladno Zakonu o tajnosti podataka. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavne odredbe materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je ograničenje postupovnih prava tužitelja razmjerno i nužno za postizanje Zakonom o tajnosti podataka utvrđenog cilja zaštite i zakonom određenih interesa.

21.2. Iz presude Ustavnog suda Republike Hrvatske  (Narodne novine broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), poslovni broj U-III-1470/2019 od 8. lipnja 2021.  proizlazi da iako pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, podrazumijeva pravo na kontradiktoran postupak u kojemu stranke moraju imati priliku ne samo iznijeti sve dokaze potrebne da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i saznati za sve činjenice i predložene dokaze ili dostavljena očitovanja, te staviti primjedbe na njih, kako bi mogle utjecati na odluku suda, pravo na otkrivanje relevantnih činjenica i dokaza nije apsolutno. To je pravo moguće ograničiti zakonom radi zaštite slobode i prava drugih ljudi, te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja (vidi članak 16. stavak 1. Ustava i članak 53. ZUS-a. U svim sudskim postupcima moguće je postojanje suprotstavljenih interesa pojedinca i zaštite prethodno u presudi navedenih vrijednosti, u čiji doseg ulaze na primjer nacionalna sigurnost ili metoda postupanja obavještajne službe, zaštita identiteta izvora podataka ili zaštite drugog važnog javnog (općeg) interesa, koji se moraju odvagnuti u odnosu na prava pojedinca koji su u pitanju. Ipak, dopuštene su samo one mjere koje su strogo potrebne koje su nužne i razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti, pri čemu poteškoće s kojima je, zbog ograničenja svojih prava, suočen pojedinac moraju imati dostatnu protutežu u postupcima koje provode tijela sudbene vlasti u svrhu osiguravanja prava na pravično suđenje.

21.3. Stoga sud ocjenjuje da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja, zakonom propisano ograničenje tužiteljevog prava na obrazloženu sudsku odluku, kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje, sukladno odredbi članka 29. stavak 1. Ustava, koristio razmjerno legitimnom cilju koji se nastojao ostvariti.

21.4. Pri tome je sud ispitao osnovanost razloga zbog kojih je Sigurnosno-obavještajna agencija dala negativno mišljenje, odnosno sud je izvršio uvid u klasificirane podatke Sigurnosno obavještajne agencije s oznakom tajnosti „OGRANIČENO“ i utvrdio da je pobijana odluka donesena u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

22. Slijedom navedenoga, iz uvida u priloženu dokumentaciju, odnosno službenu evidenciju tuženika i u klasificirane podatke, kao i na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja u svojstvu stranke i saslušanja svjedoka, ne proizlazi da tužitelj ispunjava uvjet iz članka 3. stavak 1. Zakona u svezi odredbe članka 3. stavak 2. Zakona, te isti nije u predmetnom razdoblju pružao oružani otpor agresoru i djelovao izravno u vezi s tim otporom, odnosno ne ispunjava zakonske pretpostavke za priznanje statusa hrvatskog branitelja u navedenom razdoblju.

23. Nije osnovan tužbeni navod tužitelja da mu u postupku nije bilo omogućeno izjašnjavanje jer je tužitelju omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje ove upravne stvari tijekom ispitnog postupka. Također, sud smatra da je obrazloženje osporavanog rješenja sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a u svezi odredbe članka 120. stavak 3. ZUP-a.

24. Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja odbio žalbu tužitelja pri čemu nije povrijedio zakon na njegovu štetu. Slijedom navedenoga, primjenom članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, sud je odluku utemeljio na odredbi članka 79. stavku 4. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

26. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnoga spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, kao u toč. II. izreke presude.

27. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Osijeku 14. rujna 2021.

 

Sutkinja

 Blanka Sajter v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).