Broj: Gž-2684/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Franke Zenić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N., Ž. ured S.. Š. u Z., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po ranijem generalnom punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. G. iz Z., S. 3, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-380/15-18 od 24. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 28. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-380/15-18 od 24. srpnja 2015. u toč. I. izreke i sudi:

 

"Nalaže se tuženiku V. G. da preda u posjed tužiteljici Z. N., Ž. uredu S.. Š. u Z. dio čest. zem. 10647 k.o. Z. koji je na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V. od 19. svibnja 2015. označen likom i slovima E-D-G-F-E, površine 8 m², slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana."

 

2. Nalaže se tuženiku V. G. isplatiti parnični trošak tužiteljici Z. N., Ž. ured S.. Š. u Z. u iznosu od 8.899,96 kuna, u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice Z. N., Ž. ured S.. Š. u Z. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-380/15-18 od 24. srpnja 2015.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I.- Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da preda u posjed tužitelju dio čest. zem. 10647 k.o. Z. koji je na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V. od 19. svibnja 2015. godine označen likom i slovima E-D-G-F-E, površine 8 m2, slobodnu od stvari i osoba, u roku od 15 dana.

 

II.- Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana. 

 

III.- Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa."

 

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

"Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe u dijelu u kojem se traži uklanjanje dijela garaže-spremišta izgrađene na čest. zem. 10661 k.o. Z., što je na skici sudskog očevida od 19. svibnja 2015. godine izrađenoj od strane vještaka mjernika F. V. označeno likom A-B-C-D-E-A površine 9 m2."

 

              Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude i rješenja prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Ističe da je tužiteljica upisana kao vlasnica čest. zem. 10647 k.o. Z. temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-866/96 od 18. veljače 1999. iza smrti pok. J. R.. U naravi se radi o zemljištu sa zgradom koje je u posjedu tužiteljice, a dio navedene nekretnine u posjedu drži tuženik bez valjanog pravnog osnova i to onaj koji je na skici sudskog očevida od 19. svibnja 2015. označen slovima E-D-G-F-E površine 8 m², koji u naravi predstavlja garažu. Prema načelu superficies solo cedit vlasnik zemljišta je ujedno vlasnik i svega onoga što je na zemljištu izgrađeno, a što znači i garaže. Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da tuženik ima valjani pravni osnov za posjed sporne nekretnine budući je taj garažni prostor usmeno darovan od prijašnjeg vlasnika J. R.. Smatra da navedeno darovanje nije dokazano, a s obzirom na sadržaj rješenja o nasljeđivanju može se govoriti samo o tome da je eventualno postojala namjera J. R. da je ostavi tuženiku. Iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka ne slijedi da je došlo do realizacije ugovora o darovanju, a garaža je izgrađena na čest. zem. 10661 k.o. Z. koja nije bila u vlasništvu tužiteljice već G. Z., pa stoga prednik tužiteljice tu garažu i nije mogao darovati tuženiku jer se radilo o društvenom vlasništvu, a zajedno sa građevinom koja je izgrađena na čest. zem. 10647 k. o. Z. predstavlja funkcionalnu cjelinu. U odnosu na rješenje kojim se ne dopušta objektivna preinaka tužbe ističe da je tužbeni zahtjev uređen nakon provedenog očevida od 19. svibnja 2015. pa se u konkretnome ne radi o preinaci već o preciziranju tužbenog zahtjeva.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je djelomično osnovana.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužiteljica ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da joj preda u posjed dio čest. zem. 10647 k.o. Zadar koji je na skici sudskog očevida od 19. svibnja 2015. označen likom i slovima E-D-G-F-E površine od 8 m², budući je vlasnica čest. zem. 10647 k.o. Z. u naravi zgrada sa zemljištem temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj O-866/96 od 18. veljače 1999. iz kojeg slijedi da je raniji vlasnik J. R. svojom imovinom raspolagao u korist tužiteljice, koji dio tuženik koristi bez valjane pravne osnove.

 

Tuženik se protivio tužbi navodeći da je sporni dio nekretnine koja u naravi predstavlja podrum i nadograđenu garažu stekao darovanjem od svog očuha J. R. početkom 1980., da pisani ugovor nije sačinjen ali da je uveden u posjed i vlasništvo, pa stoga da ostavitelj sa tim dijelom nekretnine nije mogao raspolagati u korist tužiteljice.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice sud prvog stupnja je isti odbio kao neosnovan jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da se nisu ispunili uvjeti iz čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV).

 

Naime, sud prvog stupnja je prihvatio iskaze svjedoka P. M. i N. R. koji o darovanju imaju osobna saznanja, te zaključuje da je podrum i garažu u površini od 17 m² tuženik stekao početkom 1980. na temelju usmenog i realiziranog ugovora o darovanju koji je zaključio sa svojim očuhom J. R.. Naime, Ugovor o darovanju do stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11, dalje ZOO) su regulirali paragrafi 938. do 956. Općeg građanskog zakona (OGZ), koji je Zakon bio na snazi do 6. travnja 1941. godine, dok se nakon toga njegove odredbe primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91). Prema paragrafu 943. OGZ kada je usmeni ugovor o darovanju nekretnina ostvaren tada je isti pravno valjan.  

 

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takav zaključak suda prvog stupnja je pogrešan jer je u protivnosti sa ostalim materijalnim dokazima koji prileže spisu.

 

              Ne bi bilo sporno da tužiteljica traži predaju u posjed dijela čest. zem. 10647 k.o. Z. jer je na istoj nekretnini upisana kao vlasnica za cijelo. Očevidom na licu mjesta, a što je vidljivo iz priložene skice (list spisa 23) utvrđeno je da se sporni dio nekretnine podrum i garaža nalaze na dvije čestice i to onaj označen na skici sudskog očevida slovima A-B-C-D-E u površini od 9 m² je u naravi garaža koja je izgrađena na čest. zem. 10661 k.o. Z., a dio označen slovima E-D-G-F-E predstavlja dio čest. zem. 10647 k.o. Zadar u površini od 8 m² i predstavlja spremište uz garažu, dakle sporna garaža i nije predmet spora, niti to može biti, jer tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je vlasnica čest. zem. 10661 k.o. Z.. Prema tome, u ovom postupku se moglo odlučivati samo o spremištu – uz garažu koje je izgrađeno na čest. zem. 10647 k.o. Z..     

 

Tuženik u bitnome prigovara da je stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini usmenim darovanjem od prethodnog vlasnika J. R. pok. Š., drugim riječima da ostavitelj sa tim dijelom nekretnine nije mogao oporučno raspolagati u korist tužiteljice. Sud prvog stupnja je prihvatio iskaze svjedoka P. M. i N. R. koji potvrđuju postojanje usmenog ugovora o darovanju 1980-tih godina koji se odnosi na podrum i nadograđenu garažu kao cjelinu.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda bez obzira na činjenicu što je tuženik doista u posjedu spornog dijela nekretnine ne znači ujedno da je u posjedu na temelju usmenog ugovora o darovanju koji je zaključio sa bivšim vlasnikom jer da je tome tako očito ostavitelj sa cijelom svojom imovinom ne bi raspolagao u korist tužiteljice, budući da tuženik kao obdarenik to svoje pravo nije realizirao upisom u zemljišne knjige, odnosno otklonio mogućnost da na tu nekretninu netko treći polaže pravo, a to dalje znači da sporni prostor koristi uz suglasnost tužiteljice.    

 

Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu vidljivo je da je J. R. pok. Š. preminuo 21. kolovoza 1996., da njegovu ostavinsku imovinu sačinjava između ostalog i zgrada koja je izgrađena na čest. zem. 10647 k.o. Z., a njegovim nasljednicima na temelju oporuke od 12. srpnja 1989. proglašeni su na nekretnini Ž. ured S.. Š. uz teret doživotnog plodouživanja u korist supruge ostavitelja K. R., dok je ista vlasnica pokretnina, koje rješenje o nasljeđivanju je doneseno 18. veljače 1999. i postalo pravomoćno 15. ožujka 1999. Navedeno, dakle sadržaj oporuke i rješenja o nasljeđivanju nisu mogli ostati nepoznati tuženiku jer je nasljednica po oporuci na pokretninama bila njegova majka kojoj je rješenje o nasljeđivanju i dostavljeno, a na temelju kojeg je tužiteljica realizirala svoje pravo, što također tuženiku nije moglo ostati nepoznato, a isti nije poduzeo nikakve pravne radnje da bi svoje eventualno pravo i realizirao.       

 

Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužiteljica je u ovom postupku dokazala pretpostavke iz čl. 161. st. 1. ZV iz koje slijedi da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok je čl. 162. st. 1. ZV propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Tuženik se može suprotstaviti isticanjem prigovora koji zahtjev tužiteljice ukidaju a to su prigovori koji ne osporavaju činjenične navode tužiteljice ali im suprotstavljaju takve nove činjenice koje uzrokuju prestanak zahtjeva tužiteljice.     

 

Osnovni prigovor tuženika je taj da je prije oporučnog raspolaganja ostavitelj sa podrumom i garažom koja je sastavni dio zgrade koja je oporučno ostavljena tužiteljici raspolagao usmenim ugovorom o darovanju koji je u cijelosti realiziran 1980-tih godina, dakle u vrijeme kada je ostavitelj bio živ i takav ugovor mogao i sačiniti. Tuženik u ovom postupku nije dokazao pretpostavke za osnov stjecanja prava vlasništva bez obzira što iz iskaza svjedoka P. M. slijedi da je J. R. rekao njemu i njegovu ocu da će podrum zgrade i nadograđenu garažu pokloniti tuženiku, dok iz iskaza svjedoka N. R. slijedi da je J. R. njegovom ocu rekao da će tuženiku ostaviti cijeli prostor u prizemlju.

 

Stoga je žalbu tužiteljice u tom dijelu valjalo prihvatiti i temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke i prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Budući je preinačena prvostupanjska presuda o troškovima postupka je valjalo odlučiti sukladno čl. 166. st. 2. ZPP te tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) priznati i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7./1. Tarife), za ročište održano 8. travnja 2015. 50 bodova (Tbr. 9./2. Tarife), za ročišta od 19. svibnja 2015. i 16. srpnja 2015. po 100 bodova (Tbr. 9./1. Tarife) uvećano za PDV od 25%, trošak očevida 3.624,96 kuna te pristojbu na tužbu u iznosu od 500,00 kuna i presudu od 400,00 kuna, ili ukupno 8.899,96 kuna.

 

Što se tiče dijela žalbe kojim tužiteljica osporava prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njezin prijedlog za preinaku tužbe smatrajući da se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatom očevida, valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se ne radi o usklađenju već preinaci tužbe, koju nije dozvolio, sve sukladno čl. 190. st. 1. ZPP.

 

Stoga je u tom dijelu žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi rješenje suda prvog stupnja.  

 

U Zadru, 28. rujna 2018.