Broj: Gž-962/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) I. J. pok. I., OIB: …, iz B. na M., i 2) I. P. iz Z., OIB: …, , zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1) Š. J. pok. P., OIB: …, iz B. na M., zastupanog po punomoćniku B. G., odvjetniku u B. na M., i 2) A. J. pok. A. iz B. na M., , zastupanog po punomoćniku E. B., odvjetniku u B. na M., , uz sudjelovanje umješača na strani tuženika S. d.o.o. S., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku I. R., odvjetniku u B. na M.,, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tuženika pod 1), tuženika pod 2) i umješača protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-685/12 od 3. travnja 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 28. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-685/12 od 3. travnja 2013. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka tuženika pod 1) Š. J. odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I - Utvrđuje se da su protutužitelji I. J. pok. I. –I. iz S., OIB:… i I. P. pok. I.-I. iz Z., OIB:…, suvlasnici svaki za 1/3 dijela čest. zem. 1698/1 k.o. B. na M., što su tužitelji – protutuženici Š. J. pok. P. i A. J. pok. A. dužni priznati.

              II – Dužni su protutuženici protutužiteljima nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 4.550 kn.“

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pod 1) Š. J. (dalje tuženik pod 1)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se ista presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku pod 1). U žalbi ističe da tužitelji u predmetnom postupku, a niti do dana upisa predmetne nekretnine u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. B., niti u jednom trenutku tuženicima koji su prvotno ustali tužbom protiv sadašnjih tužitelja kao protutuženika ovima nisu osporili vlasništvo predmetne nekretnine, a niti su im tako nešto osporili do dana otuđenje iste poduzeću S. d.o.o.. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku jer nije savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze koje su stranke predložile tijekom postupka pa tako ni činjenicu da je u sudskom postupku provedenom 1965. godine utvrđeno pravo korištenja tuženika pod 1), da je prednik tuženika pod 2) ishodio građevinsku dozvolu za gradnju obiteljske kuće na spornoj nekretnini, kao i da su se tuženici sa svojom braćom i sestrama podijelili još 1982. godine. Prvostupanjski sud da je proizvoljno utvrdio da su tužitelji spornu nekretninu naslijedili iza smrti svojih roditelja, jer u tom pravcu nije pribavio ostavinska rješenja iza smrti njihovih roditelja. Nadalje, ističe da nije sporno da je zajednički prednik stranaka I. J. pok. A. imao pet sinova koji su podijelili imanje na jednake dijelove pa tako i predmetnu nekretninu, a da je i otac tuženika Š. J. zv. P. u nasljeđe dobio dio spornog vrta da se nalazi u obrazloženju presude Općinskog suda u Zadru posl. br. P-401/65 od 26. kolovoza 1965. godine. Isti da je konačno ishodio pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da mu pripada pravo korištenja za cijelo na čest. zem. 202/2 upisanoj u zk. ul. 1347 k.o. B. i tada da je na tuženoj strani bilo obuhvaćeno devet tuženika, između ostalih i preostala četiri brata nasljednika pok. I. J. pok. A. i u tom postupku tuženici da su priznali tužbeni zahtjev tužitelja, s tim da tuženik pod 5) I. J. pok. I., prednik tužitelja nije pristupio na raspravu iako je bio uredno pozvan. Pogrešno da prvostupanjski sud navodi da prednik tuženika Š. J. nije mogao steći vlasništvo temeljem navedene presude jer se njome traži utvrđenje prava korištenja, a da sporna nekretnina nikada nije bila u režimu društvenog vlasništva. Naime, predmetna nekretnina nacionalizirana je temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine („Službeni list“ broj 52/58). Nadalje, u odnosu na navode da je prednik tužitelja predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem svog strica J. V. ističu da ista nekretnina niti opisno niti po katastarskoj oznaci nije navedena u oporuci pok. J. V. J., a niti u rješenju o nasljeđivanju koje je doneseno iza njegove smrti. Na predmetnoj nekretnini izgrađena je kuća i dovršena pod drugu ploču te je neožbukana i bez drvenarije stajala i kao takvu kupilo ju je poduzeće S. d.o.o. 19. kolovoza 2008. godine, čime je vlasništvo nekretnine stečeno građenjem, koju okolnost prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, kao što nije procjenjivao ni učinak ugovora o prodaji nekretnina od 19. kolovoza 2008. godine.

              Žalbu protiv citirane presude izjavio je i tuženik pod 2) A. J. (dalje tuženik pod 2)) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije postavljeni tužbeni zahtjev. U žalbi ističe da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da sporna nekretnina nikada nije bila u režimu društvenog vlasništva jer je temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine nacionalizirana, a prednici tuženika imali su prvenstveno pravo korištenja na istoj, koje je konačno na temelju odredbi čl. 359. do čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima postalo vlasništvo dotadašnjeg nositelja prava korištenja. Pobijanom presudom prvostupanjski sud odlučio je o stvari koja je već bila presuđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru posl. br. P-401/65 od 26. kolovoza 1965. godine.

              Umješač na strani tuženika pod 1) i 2) također je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije postavljeni tužbeni zahtjev, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da o odlučnoj činjenici stjecanja prava vlasništva oca tužitelja temeljem oporuke ostavitelja J. V. J. postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju oporuke. Naime, oporukom od 13. srpnja 1952. godine ostavitelj J. V. J. nije raspolagao predmetnom nekretninom niti je ista rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao njegova ostavina. Ovo posebno imajući u vidu da su djeljenici predmetnu nekretninu uvijek označavali kao „Vrt u Varoši“ dok se ostavinskom imovinom utvrđuje samo stambena kuća u Varoši, a nije sporno da u to vrijeme (1952. godine) na predmetnoj nekretnini nije bio izgrađen nikakav objekt. Nadalje, prvostupanjski sud da potpuno neosnovano ističe kako Š. J. nije mogao steći vlasništvo niti temeljem presude donesene pod posl. br. P-401/65 jer se njome traži utvrđenje prava korištenja, a da predmetna nekretnina nesporno nije bila u režimu društvenog vlasništva. Takav zaključak da ne proizlazi iz niti jednog dokaza izvedenog tijekom postupka, budući da je iz same presude vidljivo da je kao prvotuženik označen kao „društveno vlasništvo“ dok su ostali tuženici, kao i sam tužitelj, bili uknjiženi kao korisnici predmetne nekretnine. Navodi da je na predmetnom zemljištu izgrađena stojna kuća još 1960-ih godina, pa se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba čl. 418. Općeg građanskog zakonika, koja je omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem, a prednik tuženika da je bio savjesni (pošteni) graditelj i imao je urednu građevinsku dozvolu na svoje ime za gradnju kuće. U odnosu na tu činjenicu prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje. Podredno, tuženici da su pravo vlasništva svakako mogli steći dosjelošću budući da su nesporno u posjedu sporne nekretnine od 60-tih godina do prodaje umješaču 2008. godine.

              Na žalbe nije odgovoreno.

              Žalbe su osnovane.

              Prvenstveno je za istaći da je sud prvog stupnja svojom presudom donesenom pod poslovnim broj P-685/12 od 3. travnja 2013. udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu na utvrđenje prava vlasništva na čest. zem. 1968/1 k.o. B. na M., koju je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbi tuženika pod 1) Š. J. (dalje: tuženik pod 1) i 2)) A. J. (dalje: tuženik pod 2)), te umješača, svojom presudom donesenom pod poslovnim brojem Gž-2230/14 od 3. rujna 2014. preinačio na način da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) I. J. (dalje: tužitelja pod 1) i 2) I. P. (dalje: tužitelja pod 2), temeljem čl. 373. toč. 1. ZPP.

Odlučujući o reviziji koju su podnijeli tužitelji pod 1) i 2) Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem donesenim pod poslovni broj Rev-x- 324/16 od 19. lipnja 2018. ukinuo je navedenu presudu ovog drugostupanjskog suda i predmet vratio istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem čl. 394. st. 1. ZPP.

Tuženik pod 1) u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.             

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženika pod 1) da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su suvlasnici svaki za po 1/3 dijela čest. zem. 1698/1 k.o. B., što su tuženici dužni priznati, a koje vlasništvo su stekli nasljeđivanjem svog oca I. V. J., a ovaj nasljeđivanjem svog strica J. J., koji je istu stekao kupoprodajom od svog brata J. J., a ovaj u diobi nasljednika zajedničkog prednika i to oca I. J., djeda, odnosno pradjeda stranaka, koji je bio stvarni vlasnik i posjednik predmetne nekretnine.

Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su sinovi Ivana Jeličića diobenom pogodbom iz 1931. godine izvršili diobu nekretnina, između ostalog i čest. zem. 1698/1 k. o. B., koja po staroj izmjeri nosi oznaku čest. zem. 202/2 zv. „Vrt u Varošu“ k.o. Biograd, koja je u toj diobi pripala J. J., koji ju je zajedno sa svim nekretninama koje je stekao u toj diobi prodao 1942. godine svom bratu J. J., što da proizlazi iz priloženih presuda Kotarskog suda u Zadru broj G-438/55 od 7. rujna 1955. godine i broj G-222/56 od 12. prosinca 1956. godine, pa kako je prednik tužitelja njihov otac I. V. J. rješenjem o nasljeđivanju donesenim pod posl. br. O-399/60 od 30. kolovoza 1962. godine temeljem oporuke naslijedio J. J., a istoga su naslijedili tužitelji svaki za 1/3 dijela, to nalazi da su tužitelji u cijelosti dokazali valjani pravni slijed stjecanja svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

Prvostupanjski sud pri tome zaključuje da tuženik pod 1) nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine temeljem presude Općinskog suda u Zadru posl. br. P-401/65 od 26. kolovoza 1965. godine, budući da se istom tražilo utvrđenje prava korištenja, dok predmetna nekretnina nesporno nikada nije bila u režimu društvenog vlasništva i stoga ne može imati nikakvog utjecaja na prava tužitelja, a posebno i stoga što njihov prednik nije bio obuhvaćen donesenom presudom.

Prvenstveno je za istaći da pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik pod 1) vlasništvo predmetne nekretnine nije mogao steći temeljem navedene presude, jer da se radilo o utvrđenju prava korištenja, a da predmetna nekretnina nikada nije bila u režimu društvenog vlasništva, i to stoga jer iz same presude, kako njezinog uvoda, tako i obrazloženja, proizlazi da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama bila uknjižena kao društveno vlasništvo s pravom korištenja upisanim u korist u uvodu naznačenih tuženika, a koje pravo je po odredbama čl. 359. do 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) postalo vlasništvo dotadašnjih nositelja prava korištenja.

U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da presuda donesena pod poslovnim brojem P-401/65 od 26. kolovoza 1965. ne može imati nikakvog utjecaja na prava tužitelja na predmetnoj nekretnini i iz razloga što njihov prednik nije bio obuhvaćen donesenom presudom, valja reći da u tom dijelu presuda nema razloga, a radi se o odlučnoj činjenici.

Naime, iz navedene presude proizlazi da je pravomoćno utvrđeno da tužitelju Š. J. pok. P., ovdje tuženik pod 1), protiv tuženika: 1) D. V, 2) J. J. pok. I., 3) F. J. pok I., 4) J. J. pok. I., 5) I. J. pok I., 6) I. J. ud. P., 7) D. J. pok. P., 8) Ž. J. pok. P. i A. J. pok. P., pripada pravo korištenja za cijelo na čest zem. 202/2 iz zk. ul. 1347 k.o. B. n/M, slijedom čega su tuženici dužni izdati tužitelju tabularnu ispravu radi uknjižbe prava korištenja za cijelo na svoje ime.

Tužitelji osporavaju da bi osoba označena kao tuženik pod rednim brojem 5) I. J. pok. I., koji je uredno sudjelovao u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-401/65, kako to slijedi iz donesene presude u tom postupku, bio njihov otac, već ističu da se radi o djedu tužitelja, slijedom čega da ta presuda ne može imati nikakvog utjecaja na njih.

Pred sudom prvog stupnja, a s obzirom da su se i otac i djed, a i pradjed tužitelja zvali I. (I.) J., nije jasno utvrđeno rodoslovlje, slijedom čega nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da osoba označena kao tuženik pod 5) u parnici koja se vodila pod poslovnim brojem P-401/65 ne bi bila prednik tužitelja pa je pred sudom prvog stupnja ostalo neutvrđeno tko je I. J. pok. I. (označen kao tuženik pod 5)) i je li prednik tužitelja (njihov otac) sudjelovao u tom postupku, a što predstavlja odlučnu činjenicu za predmetni postupak, jer pravomoćna presuda donesena u odnosu na prednika stranaka veže njegove slijednike i  svakako utječe na odluku u predmetnoj pravnoj stvari.

Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je između nasljednika zajedničkog prednika stranaka – njihovog djeda, odnosno pradjeda I. J., i to braće J. (V.), J., I. (Z.), P. i F. zaključen 6. rujna 1931. diobeni ugovor kojim su međusobno razdijelili zajedničku imovinu njihovog oca, između ostalog i nekretninu zv. „Vrt u Varošu“, koja je pripala braću J., F., I. i P. J. svakog za ¼ dijela, kao i nekretninu „Vrt do Rošine kuće u mjestu“, koja je pripala svu braću na jednake dijelove, odnosno svakoga za 1/5 dijela.

Tijekom postupka među strankama nije sporna identifikacija nekretnine oznake čest. zem. 1698/1 k.o. Biograd, međutim, u odnosu na istu, stranke koriste različite nazive i to tako da je tužitelji označavaju kao česticu zv. „Vrt - Varoš“, a tuženici kao česticu zv. „Vrt u Varoši kod Rošine kuće u mjestu“, iako se radi o dvije različite nekretnine, odnosno koje su kao takve navedene u zaključenom diobenom ugovoru iz 1931.

Iz presude Kotarskog suda u Zadru poslovni broj G-435/55 od 7. rujna 1955., a na koju se u obrazloženju presude poziva sud prvog stupnja, proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja J. J. postavljen prema tuženicima J. (V.) J. i I. J., radi predaje u posjed, između ostalog, i nekretnine zv. "Vrt u Varošu", iz razloga jer je te nekretnine, koje je stekao u diobi, prodao svom bratu J. (V.) J..

Presudom Kotarskog suda u Zadru poslovni broj G-222/56 od 12. prosinca 1956. naloženo je L. B. ž. M. i I. J. ud. P. predati u tom postupku tužitelju V. J. (J.) u posjed vrt zvan "U Varoši" oznake čest.zem. 202/2 k.o. B. n/M, u kojem je također utvrđeno da je navedena nekretnina u diobi pripala u posjed Josipu Jeličiću koji ju je prodao J. (V.) J..

Stoga je pred sudom prvog stupnja prvenstveno valjalo sa sigurnošću utvrditi je li osoba označena kao tuženik pod 5) I. J. pok. I. u parnici koja se vodila pod poslovnim brojem P-401/65 prednik tužitelja, jer u tom slučaju presuda donesena u tom postupku ima učinak i prema njegovim slijednicima, ovdje tužiteljima, a u suprotnom, ukoliko se ne radi o predniku tužitelja, valjalo je ocijeniti sadržaj presuda Kotarskog suda u Zadru poslovni broj G-438/55 i G-222/56, posebno imaju li iste učinak prema tuženicima, a s obzirom na stranke koje su sudjelovale u tim postupcima.

Također je bilo nužno identificirati predmetnu nekretninu i po njezinom nazivu, a s obzirom da tužitelji istu označavaju kao česticu zv. "Vrt – Varoš" a tuženici kao česticu zv. "Vrt u Varoši kod Rošine kuće u mjestu", jer se, kako je već rečeno, radi o dvije različite nekretnine koje su kao takve navedene u diobenom ugovoru iz 1931., a isto je bitno jer je u presudi Kotarskog suda u Zadru poslovni broj G-438/55 kao predmet spora, između ostalih, navedena nekretnina zv. "Vrt u Varoši" bez katastarske oznake čestice pa nije jasno radi li se o predmetnoj čest. zem. 202/2 ili ista ima neku drugu katastarsku oznaku.

Nadalje, prvostupanjski sud uzima kao nesporno da je otac tužitelja temeljem oporuke i u odnosu na predmetnu nekretninu naslijedio svog strica J. (V.) J., međutim, predmetna nekretnina po svojoj katastarskoj oznaci nije kao takva navedena u oporuci, odnosno u rješenju o nasljeđivanju donesenom iza smrti Jakova Vicka Jeličića (l.s. 84-85) u kojem su naslijeđene nekretnine navedene samo opisno, pa nije jasno na temelju čega sud prvog stupnja temelji takav svoj zaključak. Stoga je i iz tog razloga nužno u postupku čest. zem. 202/2 k.o. B. istu identificirati i po njenom nazivu.

Prema tome, sud prvog stupnja je donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbama ukazuju tuženik pod 1), tuženik pod 2) i umješač i na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, budući da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, slijedom čega se ista ne može ispitati.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu u postupanju te će dati razloge o odlučnim činjenicama na koje je ukazano ovom odlukom.

Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka tuženika pod 1) temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zadru 28. rujna 2018.