Broj: Gž-749/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) Z. I. iz Z., OIB:… i 2) S. I. iz Z., OIB:…, zastupanih po punomoćnici S. Z., odvjetnici iz Zadra, protiv tuženika: 1) W. H. L. iz Z., OIB:… i 2) S. L. iz Z., OIB: …, zastupanih po punomoćniku D. U., odvjetniku iz Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-622/15 od 31. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika pod 1) W. H. L. i 2) S. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-622/15 od 31. svibnja 2017. u dijelu pod toč. I. i II. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I.-Nalaže se tuženicima ad/1 W. H. L. i ad/2 S. L. da tužiteljima ad/1 Z. I. i ad/2 S. I. predaju u posjed dio čest. 1120/1 k.o. D. u površini od 5 m² koji dio je označen na skici sudskog očevida izrađenoj po stalnom sudskom vještaku za geodeziju F. V., dipl. ing. geod. iz Zadra od 29. studenoga 2016. godine slovima A-B-C i obojan žutom bojom, skica čini sastavni dio ove presude, slobodnu od stvari i osoba i da uklone sa tog označenog dijela cvjetnjak, željezni stupić i dio betonskog podesta od kućice, sve u roku od 15 dana.

II.- Nalaže se tuženicima ad/1 i ad/2 da tužiteljima ad/1 i ad/2 naknade trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.987,50 kuna, sve u roku od 15 dana. 

III.- Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ad/1 i ad/2 za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa.ˮ

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i II. izreke žalbu su izjavili tuženici pod 1) i 2) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se ista presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te traže naknadu troškova parničnog postupka, uključujući i trošak sastava žalbe kao i sudske pristojbe na istu. U žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku koja se ogleda u tome što je izreka presude, odnosno razlozi o odlučnim činjenicama proturječni sadržaju isprava i zapisnika u iskazima danim u postupku. Prvostupanjski sud da pogrešno zaključuje da predmetna tužba predstavlja pravu vlasničku tužbu te da u vezi s pozivanjem na odredbu čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima svoju odluku nije detaljno obrazložio pa da je stoga počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku. Tvrde da su ispunjene zakonske pretpostavke, kako u odnosu na subjektivni tako i na objektivni identitet spora pa da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari o kojoj je odlučeno presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2660/12. Nejasan da je zaključak prvostupanjskog suda, s obzirom na zemljišnoknjižni upis na čest. zem. 1120/1 i 1120/14 k.o. D. da navedene nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja pod 1) i 2), odnosno tuženika pod 1) i 2). U postupku vođenim pod poslovnim brojem P-2660/12 da je pasivno legitimiranom osobom bio označen tuženik pod 1), međutim, iako su tuženici pod 1) i 2) već u odgovoru na tužbu isticali prigovor promašene pasivne legitimacije, prvostupanjski sud se o istom uopće nije očitovao pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku.

Iz iskaza tužitelja pod 1) i 2) danih na glavnoj raspravi održanoj 15. svibnja 2014. u predmetu P-2660/12 da jasno i nedvojbeno proizlazi da su se tužitelj pod 1) i tuženik pod 1) još 1997. godine osobno dogovorili oko međe. S obzirom na dogovor stranaka da je na spornom dijelu postavljena komunalna i vodovodna infrastruktura, što tužitelji tuženicima, sukladno međusobnom dogovoru nikad nisu osporavali, a niti branili, dakle, međa je uspostavljena između nekretnina parničnih stranaka temeljem međusobnom dogovora prilikom izgradnje zida 1997. godine, koji dijeli predmetne nekretnine. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske mapalna međa nema vrijednost za materijalno pravo jer nije namijenjena da autentično dokazuje granice vlasništva, tako da granice u naravi imaju prevagu pred granicama u mapi. Pogrešan da je zaključak vještaka F. V. u smislu identifikacije prijeporne nekretnine, a posebno u smislu, njegovih kontradiktornih navoda glede nemogućnosti provedbe ovršnog postupka poslovni broj Ovr-341/2016 (ranije Ovrv-2257/2014) kada je općepoznata praksa u smislu mogućnosti odstupanja cca 20–30 cm od prikaza mapalnih međa. Stoga da je nelogično, nekonzistentno i neživotno da imenovani sudski vještak F. V. izradi skicu za lice mjesta u predmetnom parničnom postupku (P-622/15), dok u slučaju provedbe ovrhe na istim nekretninama, smatra da ovrha nije moguća pa da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 71. Zakona o parničnom postupku kada je odbio zahtjev tuženika pod 1) i 2) za izuzećem vještaka F. V. Osim toga, uopće je upitno bilo kakvo uklanjanje cvjetnjaka, željeznog stupića i betonskog podesta od kućice, budući da na skici sudskog očevida vještaka V. nisu precizirane dimenzije, odnosno površina navedenih stvari, čije se uklanjanje nalaže. Isto tako, iz skice sudskog očevida proizlazi da se betonski podest od kućice niti ne nalazi na prijeporu, što opet ukazuje na neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako su tužba i postavljeni tužbeni zahtjev neosnovani, budući tužitelji izvedenim dokazima nisu dokazali osnovanost vlastitih tvrdnji u pravcu utvrđenja stanja stvari na način kako se to navodi u povjesnici tužbe, odnosno postavljenom tužbenom zahtjevu, to da je prvostupanjski sud pogrešno i nepravilno primijenio odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku, slijedom čega je izvršena i pogrešna primjena čl. 221.a. istog Zakona. Također prigovaraju i odluci o troškovima postupka ističući kako ni ovaj postupak nije nastao krivnjom tuženika pod 1) i 2).

 

              U odgovoru na žalbu tužitelji pod 1) i 2) osporavaju osnovanost žalbenih navoda tuženika pod 1) i 2) ističući da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, te da su oni upravo na temelju činjeničnih utvrđenja iz postupka P-2660/12 podnijeli predmetnu tužbu. Navode i to da nije bilo razloga za izuzećem vještaka geodeta F. V., kao i to da su neosnovani i navodi koji se odnose na parnični trošak. Predlažu da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

              Žalba nije osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP).

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženici pod 1) i 2) sadržajno ukazuju u žalbi.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP na koju tuženici pod 1) i 2) također sadržajno ukazuju u žalbi jer prvostupanjski sud nije u odnosu na činjenice koje su osnova tužbe primjenjivao pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a navedenog Zakona.

Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, na koju tuženici pod 1) i 2) ukazuju u žalbi kada tvrde da se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

Prema odredbi čl. 333. st. 2. ZPP, sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Dakle, da li je stvar pravomoćno presuđena ovisi o tome da li je o istovjetnim tužbenim zahtjevima između istih stranaka već ranije donesena pravomoćna sudska odluka.

U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz spisa predmeta P-2660/12, između tužitelja pod 1) i 2) te tuženika pod 1) vođen je parnični postupak u kojem je donijeta pravomoćna presuda poslovni broj P-2660/12 od 29. svibnja 2014., kojom presudom se i to toč. IV. izreke nalaže ovdje tužiteljima da ovdje tuženiku pod 1) predaju u posjed dio nekretnine koji je na skici izmjere vještaka mjernika I. M. od 17. svibnja 2013. i na dopuni skice od 15. srpnja 2013. označen točkama X-A-Z-X u dužini od 20,9 m.

Imajući u vidu skicu i dopunu skice vještaka mjernika I. M. - l. s. 67. i 78 u predmetu P-2660/12, prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno zaključuje da se radi o dijelu nekretnine označene kao čest. zem. 1120/14 k.o. D., između kojeg dijela čest. zem.1120/14 i čest. zem. 1120/1 k.o. D. se nalazi ogradni zid,  a koji ogradni zid je na skici vještaka mjernika F. V. označen crnom linijom i isti predstavlja nastavak ogradnog zida koji je na navedenoj skici označen crvenom linijom i točkama A-C.

Navedenom pravomoćnom presudom poslovni broj P-2660/12 od 29. svibnja 2014. odlučeno je i o tužbenom zahtjevu tužitelja pod 1) i 2) za uklanjanje žičane ograde i betonskih  blokova s ogradnog zida sa dijela čest. zem. 1120/1 k.o. D. na skici vještaka mjernika I. M. označeno slovima X-Z u ukupnoj dužni od 21,02 m te širini od 20 cm te je isti zahtjev pravomoćno odbijen, uz obrazloženje da se dio označen slovima X-A-Z nalazi na čest. zem. 1120/14, a ne na nekretnini tužitelja pod 1) i 2) kat. oznake čest. zem. 1120/1 kako je to navedeno u njihovom tužbenom zahtjevu postavljenom u tom postupku.

Međutim, u ovom, predmetnom postupku P-622/15 predmet tužbenog zahtjeva je dio čest. zem. 1120/1 u površini od 5 m², na skici vještaka mjernika F. V. označena likom A-B-C i žutom bojom pa kako sporna površina označena likom A-B-C i žutom bojom nije bila predmet tužbenog zahtjeva tužitelja pod 1) i 2) u parnici P-2660/12, a niti je bila predmet protutužbenog zahtjeva, to se ne radi o objektivnom identitetu spora pa je neosnovan prigovor pravomoćno presuđene stvari.

Stoga, meritornim suđenjem u predmetnoj parnici prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, na koju tuženici ukazuju u žalbi.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tuženici pod 1) i 2) također ukazuju u žalbi, jer presuda u pobijanim dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika te je izreka presude u toč. I. i II. jasna. Naime, sastavni dio iste presude čini skica vještaka mjernika F. V. od 29. studenoga 2016. Radi se o skici na kojoj su jasno označene dimenzije i ukupna površina prijepora koji ima oblik oštrog trokuta te je označena širina u kojoj se dio cvjetnjaka nalazi na spornoj površini (A-B-C) kao i njegov položaj u odnosu na ogradni betonski zid. Također je označeno i gdje se nalazi željezni stupić na predmetu spora te je vidljivo koji dio podesta od betonske kućice za psa se nalazi na spornoj površini, a sve s obzirom na pravac od točke B-C i označen zelenom bojom pa iz svega navedenog jasno proizlazi da izreka presude nije jasna te ista presuda može steći svojstvo ovršne isprave.

U svezi s tim, a s obzirom na žalbene navode tuženika pod 1) i 2) da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP valja reći da je odredbom čl. 338. st. 4. istog Zakona propisano što treba sadržavati obrazloženje pisano izrađene presude, a što u konkretnom slučaju sadrži prvostupanjska presuda pa nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 388. st. 4. ZPP.

Tuženici pod 1) i 2) u žalbi također ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 71. ZPP kada je rješenjem poslovni broj P-622/15 od 26. rujna 2016. odbio njihov zahtjev za izuzećem stalnog sudskog vještaka mjernika F. V. od vještačenja u ovom predmetu.

Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer tvrdnje tuženika pod 1) i 2) iznesene u zahtjevu za izuzećem vještaka mjernika F. V. koje se svode na to da sumnjaju u pravilno postupanje i vjerodostojnu izradu vještačenja u ovom predmetu s obzirom da je u ovršnom predmetu Ovr- 341/16 (ranije Ovr-2257/14) isti vještak naveo da na skici vještaka M. nisu definirana odmjeravanja između točaka navedenih na toj skici pa da ne može izvršiti zadatak koji mu je dan od strane ovršnog suda, ne predstavlja okolnost koja bi dovela u sumnju njegovu nepristranost. Sve ovo imajući u vidu da skicu koja je sastavni dio pravomoćne presude poslovni broj P-2660/12 od 29. svibnja 2014., temeljem koje je od strane ovršnog suda određena ovrha pod poslovnim brojem Ovr-2257/14, nije izradio vještak mjernik F. V., već vještak I. M.. Osim toga, u predmetnoj parnici P-622/15 identifikacija po vještaku mjerniku V. određena je na ročištu od 5. travnja 2016. kojem prijedlogu se tuženici nisu usprotivili odnosno zamjenik punomoćnika istih se na tom ročištu izričito suglasio da se očevid obavi na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka V.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 71. ZPP za izuzećem stalnog sudskog vještaka mjernika F. V. pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 71. ZPP.

Konačno, pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona.   

Što se tiče činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, na temelju izlaganja stranaka i izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj pod 1) u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik čest. zem. 1120/1 k.o. D. za cijelo, da mu je tužiteljica pod 2) supruga, te da je tuženica pod 2) upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica čest. zem. 1120/14 k.o. D. za cijelo, a da joj je tuženik pod 1) suprug. Također je utvrđeno da navedene dvije nekretnine međaše i da je ogradni zid između tih dviju nekretnina, a koji je na skici vještaka-mjernika F. V. označen crvenom linijom i točkama A-C, a u nastavku od točke C pa nadalje sa crnom linijom, izgradio tužitelj pod 1), odnosno zidar po njegovom nalogu i to negdje 1996./1997. godine. Utvrđeno je i to da su tuženici u posjedu spornog dijela čest. zem.1120/1 k.o. D., te da se na istom nalazi dio njihovog cvjetnjaka, željezni stupić i dio betonskog podesta od kućice za psa.

Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da su vlasnici čest. zem. 1120/1 ukupne površine 1.036 m² k.o. D., dakle i prijepora oznake dio čest. zem. 1120/1 u površini od 5 m² k.o. D. supružnici Z. i S. I., dakle tužitelji pod 1) i 2) pa kako se prijepor nalazi u posjedu tuženika pod 1) i 2), to je prihvaćen tužbeni zahtjev, pozivom na odredbu čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novineˮ, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/2017 – ispravak, dalje ZV).

Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

Po čl. 163. st. 1. istog Zakona posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku, ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

Iz spisa predmeta slijedi da su tužitelji pod 1) i 2) još u tužbi istakli da su kao bračni drugovi vlasnici i posjednici nekretnine oznake čest. zem. 1120/1 k.o. D., a da su tuženici kao bračni drugovi vlasnici i posjednici čest. zem. 1120/14 k.o. D.. Ovu činjenicu da se radi o bračnoj tečevini tužitelja pod 1) i 2) tuženici u postupku pred sudom prvog stupnja nisu osporili, kao ni činjenicu da su oni (tuženici) u posjedu prijepora, već su samo istakli da tuženik pod 1) ne bi bio pasivno legitimiran zbog pravnog učinka pravomoćne presude pod poslovnim brojem P-2660/12, a koja se odnosi na njega kao tuženika, kojim navodima se zapravo ukazuje na pravni učinak pravomoćne sudske presude, a ne na materijalno-pravno pitanje pasivne legitimacije u predmetnoj parnici P-622/15.

Imajući u vidu da pred sudom prvog stupnja nije među strankama bilo sporno da čest. zem. 1120/1 k.o. D. čini bračnu tečevinu tužitelja pod 1) i 2), te da su tuženici u posjedu susjedne čest. zem. 1120/14 k.o. D. kao i prijepora, te kako se nesporne činjenice ne utvrđuju, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji pod 1) i 2) aktivno a tuženici pod 1) i 2) pasivno legitimirani u predmetnoj parnici.

              Što se tiče identifikacije sporne površine izvršene po stalnom sudskom vještaku-mjerniku F. V., prvostupanjski sud je s razlogom i osnovano prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka kao objektivan i dan u skladu s pravilima struke, a prema kojem vještvu sporna površina čini dio čest. zem. 1120/1 u površini od 5 m².

U vezi nalaza i mišljenja vještaka F. V., a s obzirom na žalbene navode tuženika pod 1) i 2) da je pogrešan zaključak vještaka u pogledu identifikacije prijeporne nekretnine, navesti je da su tuženici pod 1) i 2) na zadnjem ročištu za glavnu raspravu naveli da nemaju dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave, iz čega jasno proizlazi da su odustali od prijedloga da se vještačenje provede po drugom vještaku geometru, a što su tražili u prijedlogu za izuzeće navedenog vještaka. Dakle, iako su mogli u postupku pred sudom prvog stupnja predložiti da se provede vještačenje po drugom vještaku geometru, isti to u konačnici nisu učinili pa svojim žalbenim navodima ne dovode u pitanje pravilnost navedenog nalaza i mišljenja vještaka F. V..

Glede žalbenih navoda tuženika pod 1) i 2) koji se svode na to da granice u naravi imaju prevagu pred granicama u mapi, a koje granice da su između čest. zem. 1120/1 i čest. zem. 1120/14 dogovorno odredili tužitelj pod 1) i tuženik pod 1) valja reći da se protutužbeni zahtjev u postupku P-2260/12 odnosi na površinu utvrđenu sukladno mapalnim međama između navedenih nekretnina, te je presudom P-2260/12 naloženo tužiteljima pod 1) i 2) predati tako identificirani navedeni dio čest. zem. 1120/14 k.o. D. u posjed tuženoj strani. Također i u predmetnoj parnici a sukladno mapalnoj međi od toč. C pa u nastavku identificirana je sporna površina i utvrđeno da ista čini dio čest. zem. 1120/1 k.o. D..

Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je u parnici P-2260/12 izvršena identifikacija sporne površine prema mapalnoj međi u dužni od 21,04 m i u tom smislu postavljen i prihvaćen protutužbeni zahtjev te tražena ovrha, na što ukazuju tuženici pod 1) i 2), te kada je i u predmetnoj parnici izvršena identifikacija prijepora prema mapalnoj međi i to u daljnjoj dužini od 20,81 m, to je u konkretnom slučaju a u smislu vlasništva zemljišta mjerodavna upravo činjenica do kuda seže mapalna međa između navedenih nekretnina i to ne samo u dijelu na koji se pozivaju tuženici, već i u dijelu na koji se u ovom postupku pozivaju tužitelji.

Valja još reći da tuženici tijekom postupka, u svojim očitovanjima na tužbene navode tužitelja pod 1) i 2) nisu istakli nikakav prigovor kojim bi se uspješno suprotstavili tužbenom zahtjevu tužitelja, u smislu odredbe čl. 163. ZV.

Glede žalbenih navoda tuženika pod 1) i 2) da je na temelju dogovora tužitelja pod 1) i tuženika pod 1) na prijeporu postavljena odgovarajuća komunalna i vodovodna infrastruktura, navesti je da se radi o tvrdnjama istaknutim tek u žalbi, međutim, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi pa takve žalbene navode ovaj drugostupanjski sud nije mogao uzeti u razmatranje.

Pri tome se tek uzgred napominje da se šaht za vodu tuženika ne nalazi na nekretnini tužitelja pod 1) i 2) kat. oznake čest. zem. 1120/1 već se nalazi na susjednoj nekretnini kat. oznake 1120/14 k.o. D. kako je to razvidno iz skice vještaka F. V. od 29. studenoga 2016.

Prema tome, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kada je naložio tuženicima pod 1) i 2) naknaditi tužiteljima pod 1) i 2) trošak parničnog postupka u iznosu od 7.987,50 kn.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika pod 1) i 2) kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

              U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke, ista prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Zadar, 3. listopada 2018.