Broj: Gž-788/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Stečajne mase B. d.o.o., OIB:… (ranije B. d.o.o., OIB:…), zastupanog po stečajnoj upraviteljici I. B. iz Zadra, Dalmatinskog sabora 3, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude zbog ogluhe Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-908/14 od 7. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2018.,

r i j e š i o   j e

              Ukida se presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-908/14 od 7. listopada 2014. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja radi održavanja glavne rasprave, s tim da će se o troškovima povodom žalbe tuženice odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj B. M. temeljem Ugovora o zajmu od dana 25. ožujka 2004.g. hipotekarne izjave od dana 25. ožujka 2004.g. te ugovora o ustupu tražbine (cesija) od dana 07. prosinca 2013.g. stekao založno pravo na nekretninama katastarskih oznaka: treća etaža 121/1000 suvlasničkog dijela nekretnine, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezanog temeljem čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela zgrade sagrađene na čest. br. 3020/49 oznake zemljišta M. G. (dvorište površine 292 m² i kuća površine 178 m²) ukupne površine 470 m² upisana u zk. ul. 49. k.o. B., i to stan A1 u prizemlju u površini 43,07 m² koji se sastoji od dvije sobe, blagovaonice sa kuhinjom, kupatilom i ulaznih stepenicama sa ulazom iz dvorišta u elaboratu označen plavom bojom i četvrta etaža 230/1000 suvlasničkog dijela nekretnine uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezanog temeljem čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela, zgrade sagrađene na čest. br. 3020/49 oznake zemljišta M. G. (dvorište površine 292 m² i kuća površine 178 m²) ukupne površine 470 m² upisana u zk. ul. 49 k.o. B., i to spremište DEF u potkrovlju površine 115 m² koje se sastoji od tri nedovršena stana u elaboratu označeno ljubičastom bojom, radi osiguranja tražbine u iznosu od 85.000,00 EUR u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj, temeljem ove presude, izvrši upis založnog prava u svoju korist na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.ˮ

Prije svega, treba kazati da je dana 25. studenoga 2014. izdana klauzula pravomoćnosti za citiranu presudu zbog ogluhe. Nakon toga a povodom prijedloga stečajnog dužnika B. d.o.o. u stečaju za ukidanje klauzule pravomoćnosti, prvostupanjski je sud rješenjem poslovni broj P-908/14 od 20. rujna 2016. ukinuo klauzulu pravomoćnosti, uz obrazloženje da je prema dostavnici B. d.o.o. presudu zbog ogluhe primio 30. listopada 2014. a rješenjem Trgovačkog suda u Zadru broj St-474/13 od 27. listopada 2014. nad (prvotno tuženikom) B. d.o.o. otvoren stečajni postupak, što je imalo za posljedicu prekid postupka te ujedno znači da presuda nije mogla biti dostavljena B. d.o.o. već stečajnoj upraviteljici pa stoga nije bilo uvjeta za izdavanje klauzule pravomoćnosti. 

Također, iz spisa predmeta slijedi da je rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj St-78/15 od 16. srpnja 2015. nastavljen stečajni postupak nad dužnikom Stečajna masa B. d.o.o. Iz spisa proizlazi i to da je stečajna upraviteljica Stečajne mase B. d.o.o. preuzela postupak u ovoj pravnoj stvari te zatražila da joj se dostavi presuda zbog ogluhe radi podnošenja žalbe što je i učinjeno dana 22. veljače 2017. Nakon toga, sada tuženica Stečajna masa B. d.o.o., .podnijela je dana 3. ožujka 2017. žalbu protiv navedene presude zbog ogluhe pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi ističe da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. Zakona o parničnom postupku budući da je nezakonito donijeta presuda zbog ogluhe. Naime, prvostupanjski sud je donio presudu zbog ogluhe premda nisu ispunjeni uvjeti predviđeni čl. 331. b st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Također tvrdi da prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi čl. 331.b st. 2. navedenog Zakona. Ističe da tužitelj svoje potraživanje temelji na ugovoru o ustupu tražbina (cesiji) koji u čl. 2. propisuje kako B. d.o.o. preuzima sva prava i obveze brisanog društva C. d.o.o. iako ne postoji nikakav valjani pravni posao koji bi potvrdio taj navod. Navedena odredba je ništetna iz razloga što na preuzimanje duga od strane društva B. d.o.o. nije pristao dužnik C. d.o.o. (čl. 96. Zakona o obveznim odnosima) a što nije mogao učiniti jer je u trenutku sklapanja ugovora o cesiji već bio brisan iz sudskog registra. Čitav ugovor o cesiji je prividan ugovor u smislu čl. 258. Zakona o obveznim odnosima i, slijedom toga, ništetan. Društvo B. d.o.o. nije pravni slijednik društva C. d.o.o. niti temeljem pravnog posla niti temeljem zakona. U konkretnom slučaju cedirana je nepostojeća obveza jer društvo B. d.o.o. nije dužnik C. M., tim više nije dužnik ni tužitelja. Predlaže da se pobijana presuda zbog ogluhe preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova žalbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda tuženice ističući da prvotni tuženik uopće nije osporio tužbeni zahtjev. Postoji li sljedništvo između trgovačkog društva C. d.o.o. i trgovačkog društva B. d.o.o. uopće nije bitno već je bitno to da je sa C. d.o.o. preneseno vlasništvo na B. d.o.o. i da su zakonski zastupnici tih društava znali za postojanje založnog prava koje opterećuje predmetnu nekretninu, a uostalom, u zemljišnoj knjizi je zabilježen prijedlog C. M. (zajmodavca po ugovoru o zajmu od 25. ožujka 2004.) za upis založnog prava pod brojem Z-461/04. Prelaskom vlasništva predmetne nekretnine sa C. d.o.o. na B. d.o.o. potonji je po sili zakona postao založni dužnik, dok je ustupom tražbine koja je osigurana založnim pravom tužitelj postao založni vjerovnik, pa su stoga potpuno irelevantni navodi tuženice o preuzimanju duga, jer to nema nikakvog utjecaja na predmetno založno pravo. Predlaže da se žalba odbije i potvrdi pobijana presuda zbog ogluhe.

Žalba je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu zbog ogluhe u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP) ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP, jer je prvostupanjski sud donio presudu zbog ogluhe protivno odredbama           čl. 331.b istog Zakona.

Temeljem odredbe čl. 331.b st. 1. ZPP, između ostalog, uvjet je za donošenje presude zbog ogluhe da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a u skladu sa predloženim dokazima (toč. 2. i 3.).

Tužitelj u tužbi tvrdi da je stekao založno pravo na trećoj etaži 121/1000 suvlasničkog dijela nekretnine, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezanog s vlasništvom posebnog dijela zgrade sagrađene na čest. br. 3020/49 B., i to stan A1 u prizemlju u površini 43,07 m² te na četvrtoj etaži 230/1000 suvlasničkog dijela nekretnine povezanog s vlasništvom posebnog dijela, zgrade sagrađene na navedenoj čest. br. 3020/49 i to spremište DEF u potkrovlju površine 115 m² koje se sastoji od tri nedovršena stana. Također tvrdi da je založno pravo stekao ugovorom o ustupom tražbine (cesija) od 7. prosinca 2013. sklopljenim sa C. M.. Tim ugovorom mu je  C. M. ustupio novčanu tražbinu od 85.000,00 EUR, a koja tražbina je nastala 25. ožujka 2004. temeljem ugovora o zajmu koji je C. M. kao zajmodavac zaključio sa trgovačkim društvom C. d.o.o., a koje je 24. srpnja 2012. brisano iz sudskog registra.

Uz tužbu tužitelj je priložio i ugovor o ustupu tražbine (cesija) od 7. prosinca 2013. iz kojeg proizlazi da su C. M., B. d.o.o. (prvotni tuženik) i tužitelj B. M. sklopili navedeni ugovor kojim se tražbina C. M. prema B. d.o.o. prenosi na tužitelja, a što je sve istaknuto u činjeničnim navodima tužbe.

U čl. 2. tog ugovora o ustupu tražbine navedeno je kako je u vrijeme sklapanja ugovora C. d.o.o. izbrisana iz sudskog registra pa da je sva prava i obveze tog društva preuzelo trgovačko društvo B. d.o.o., s obzirom da se radi o istim osnivačima, a što je također istaknuto u činjeničnim navodima tužbe.

Međutim, iz navedenih činjenica ne proizlazi da postoji pravni posao između B. d.o.o. i C. d.o.o. odnosno da je B. d.o.o. sigularni sukcesor C. d.o.o. u pogledu navedene tražbine, a niti iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je B. d.o.o. univerzalni sukcesor Cikada d.o.o. Dakle, ne proizlazi da je obveza C. d.o.o. prešla na B.d.o.o., pa kad se tome doda da tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe izrijekom navodi da mu je C. M. ustupio novčanu tražbinu koju ima prema B. d.o.o. u iznosu od 85.000,00 EUR, dakle, da je prvotni tuženik B. d.o.o. s tog osnova dužan trpjeti uknjižbu založnog prava radi osiguranja navedene tražbine kako to traži tužbenim zahtjevom, tada je jasno da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

S obzirom da za donošenje presude zbog ogluhe zahtjev treba biti utemeljen po pravilima materijalnog prava, navesti je kako je odredbama čl. 309. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novineˮ, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/2017 – ispravak) propisano da dobrovoljno ugovoreno založno pravo stječe vjerovnik uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu kao tereta na njime opterećenoj nekretnini (st. 1.), što se na odgovarajući način primjenjuje i na promjene i prestanak založnog prava na nekretninama do kojih dolazi na temelju pravnih poslova (st. 4.) pa stoga ni iz tog razloga osnovanost tužbenog zahtjeva, u dijelu kojim se traži da se utvrdi da je tužitelj stekao založno pravo ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

Valja još reći i to da iz priloženog ugovora o zajmu i hipotekarne izjave od 25. ožujka 2004. proizlazi da je svaki pojedinačno navedeni posebni dio nekretnine predmet osiguranja za novčanu tražbinu u određenoj svoti (u rasponu od 20.000,00 EUR do 25.000,00 EUR), a ne da su svi posebni dijelovi nekretnine, kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, predmet osiguranja u iznosu od 85.000,00 EUR pa stoga ni u tom dijelu osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz isprava priloženih uz tužbu.

Kako dakle, nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 331.b st. 1. toč. 2. i 3. ZPP za donošenje presude zbog ogluhe, to je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. istog Zakona na koju tuženica određeno ukazuje u žalbi.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu zbog ogluhe i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja glavne rasprave.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zadar, 10. listopada 2018.