Broj: Gž-2262/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. D. iz S., OIB:…, koju zastupa punomoćnica M. J. M., odvjetnica u S., protiv tuženika: 1. T. P., OIB:…, i 2. K. T., OIB: …, oboje iz S., koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. – V. & Partneri d.o.o., sa sjedištem u S., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1101/14 od 2. svibnja 2018., u sjednici održanoj 11. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1101/14 od 2. svibnja 2018.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da isele iz stana koji se nalazi u S., u ulici u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. 965, zk. ul. 860 k.o. S., stan u prizemlju, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i nužnika, iznesu sa sobom sve svoje pokretnine te ga slobodnog od osoba i stvari predaju u posjed tužiteljici. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženicima da nadoknade tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 15.378,75 kuna.

 

Protiv navedene presude tuženici su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu te je predložila da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Zahtijeva naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Postupajući u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Tuženici u žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a navodeći da izreka presude proturječi razlozima presude i da presude ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje tuženici navode da postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zbog svega toga, po tvrdnji tuženika, pobijana presuda se ne može ispitat.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim pravno odlučnim činjenicama za ovaj spor koji nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom prvostupanjskog postupka i donošenjem pobijane presude nije počinio ni jednu od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Prema tome nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpno utvrđenoga činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud, na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza raspravio i utvrdio sve pravno odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika iz stana koji se nalazi u S., u ulici, u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. 965, zk. ul. 860 k.o. S., i predaju tog stana u posjed tužiteljici.

 

Radi se o pravoj vlasničkoj tužbi za povrat stvari – reivindikacijskoj tužbi u smislu odredbe članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP).

 

Prema odredbi članka 161. stavka 1. ZVDSP-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

U smislu odredbe članka 162. stavka 1. ZVDSP-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i  da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Prema članku 163. stavka 1. ZVDSP-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

 

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio:

 

- da je tužiteljica kao kupac 25. srpnja 2007. sklopila s Fondom za naknadu oduzete imovine kao prodavateljem Ugovor o prodaji stana (uz jednokratnu otplatu) kojim je tužiteljica kupila stan u prizemlju zgrade izgrađene na čest. zgr. 965, upisane u zk. ul. br. 860 k.o. S., koji stan se sastoji od dvije sobe, kuhinje i nužnika, ukupne površne 42,72 m2, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koja se nalazi u S.,

 

- da je tužiteljica u zk. ul. br. 860 k.o. S. upisana kao vlasnica stana u S., anagrafske oznake S., u prizemlju, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i nužnika, površine 42,72 m2,

 

- da su tuženici u posjedu dijela predmetnog stana (koriste kupatilo, kuhinju, jednu sobu i zajednički hodnik) bez valjane pravne osnove i da odbijaju iseljenje iz stana po zahtjevu tužiteljice.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. ZVDSP-a, pa je naložio tuženicima da isele iz predmetnog stana i predaju ga tužiteljici u posjed.

 

Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

U ovom sporu radi iseljenja iz stana i predaju stana u posjed tužiteljici sporno je imaju li tuženici, koji koriste stan koji je vlasništvo tužiteljice bez pravne osnove, valjanu pravnu osnovu koju mogu suprotstaviti tužbenom zahtjevu za iseljenje i predaju stana.

 

Naime, tuženici su tijekom postupka istaknuli prigovor zaštite prava na dom sukladno odredbi članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija).

 

Prema članku 8. stavku 1. Konvencije svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Stavkom 2. istog članka je propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Stoga je u konkretnom predmetu bilo potrebno odgovoriti na pitanja je li predmetni stan dom tuženika, bi li nalog za njihovo iseljenje predstavljao miješanje u pravo na poštovanje doma te je li takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu.

 

U vezi s prigovorom tuženika da zahtjev za njihovo iseljenje iz predmetnog stana predstavlja neopravdano miješanje u njihovo pravo na dom prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da tuženica T. P. u predmetnom stanu živi od rođenja, a tuženik K. T., kao njezin izvanbračni drug, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća,

 

- da tužiteljica u predmetnom stanu živi također od rođenja, ali se nakon udaje iselila iz stana, u koji se je vratila 1982. i otada je živjela u stanu zajedno s majkom M. P. do majčine smrti 17. prosinca 1984. u ekonomskoj zajednici i kao član njezina obiteljskog domaćinstva, za razliku od svoje sestre – tuženice T. P. i njezina izvanbračnog druga tuženika K. T. koji nisu nikada živjeli u ekonomskoj zajednici s M. P. te se nisu smatrali članovima njezina obiteljskog domaćinstva,

 

- da je tužiteljica nakon smrti majke rješenjem Komiteta za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko-pravne, stambene i komunalne poslove Općine S. broj: … od 23.10.1985. utvrđena nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je prijedlog tuženice T. P. da se ona utvrdi nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu odbijen,

 

- da je tuženica T. P. protiv navedenog rješenja Komiteta za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko-pravne, stambene i komunalne poslove Općine S. izjavila žalbu koja je odbijena rješenjem Sekretarijata za upravno-pravne poslove, Odsjeka za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove Zajednice općina S., broj: UP-II-05/02-6261/1-1985 od 3. veljače 1986., protiv kojeg rješenja je podnijela tužbu koja je odbijena presudom Upravnog suda Hrvatske, broj: Us-1970/1986-7 od 8. listopada 1986.,

 

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskom suda poslovni broj IIP-221/89 od 16. srpnja 1990. naloženo tuženicima da isele iz predmetnog stana i stave ga na raspolaganje slobodnog od osoba i stvari tužiteljici, nakon što im tužiteljica osigura nužni smještaj, time da je tužiteljica zahtjev za iseljenje tuženika iz predmetnog stana u toj parnici zasnivala na odredbi članka 68. stavka 2. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90 i 22/90) kojom je propisano da stanar može svakom članu svoga porodičnog domaćinstva i onom koji više nije član tog domaćinstva, osim maloljetnim članovima porodičnog domaćinstva, članovima porodičnog domaćinstva koje je stanar dužan uzdržavati i bračnom drugu, uskratiti korištenje stana i tražiti iseljenje iz stana, kada su se njihovi međusobni odnosi toliko poremetili da je zajednički život nesnošljiv, ostavljajući mu za iseljenje primjeren rok koji ne može biti kraći od 30 dana.

 

- da tužiteljica nema drugi stan ili nekretninu u kojoj bi mogla živjeti, a ni financijskih sredstava za kupnju drugog stana,

 

- da je tuženik K. T. na temelju nasljeđivanja pok. oca M.-S. T. pok. A. stekao suvlasništvo više nekretnina položenih u k.o. K., a što proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Omišu poslovni broj O-263/95-3 od 18. prosinca 1995., i da je na jednoj od naslijeđenih nekretnina njegova kćer M. T. uredila prostor za stanovanje, gdje sada živi s djecom,

 

- da tuženici primaju mirovinu, i to tuženica T. P. u iznosu oko 1.900,00 kuna, a tuženik K. T. u iznosu oko 5.000,00 kuna,

 

- da tuženici nisu ni pokušavali naći drugi stan i da tužiteljici nisu plaćali nikakvu naknadu za korištenje dijela predmetnog stana

 

- da su odnosi među strankama godinama trajno narušeni.

 

S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da, bez obzira na to što je predmetni stan dom tuženika, nalog za njihovo iseljenje ne predstavlja neopravdano miješanje u njihovo pravo na dom.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o neopravdanom miješanju u njihovo pravo na dom odnosno da je miješanje u pravo tuženika na poštovanje njihova doma razmjerno legitimnom cilju koji se njihovim iseljenjem nastoji postići.

 

Naime, u konkretnom slučaju suprotstavljena su dva pojedinačna privatna prava. To su, s jedne strane, tužiteljičino pravo vlasništva spornog stana, a s druge strane, pravo na dom tuženika. Stavljajući u međusoban odnos ta dva pojedinačna prava, ocjena je i ovog suda da u konkretnom slučaju pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom tuženika kao korisnika dijela spornog stana. To zato jer tuženici koriste sporni stan bez valjane pravne osnove te uz to za njegovo korištenje ne plaćaju nikakvu naknadu. Osim toga tuženici unatoč tome što su međusobni odnosi među strankama narušeni nisu ni pokušali na neki drugi način riješiti svoje stambeno pitanje, pa ni nakon podnošenja tužbe za iseljenje u ovom predmetu 2008. (slično Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3317/2015 od 10. prosinca 2015.)

 

Tuženici su tijekom postupku istaknuli i prigovor prava zadržanja predmetnog stana dok im se ne isplati naknada za učinjena ulaganja u predmetni stan.

 

Prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka R. M. utvrdio da su tuženici vršili određena ulaganja u predmetni stan i da vrijednost tih radova, računajući i PDV, iznosi ukupno 51.620,85 kuna, od čega na građevinske zanatske radove otpada 25.226,68 kuna, na vodoinstalaterske radove 7.720,00 kuna i na  elektroinstalaterske radove 8.350,00 kuna. Prvostupanjski sud, međutim, smatra da navedeni radovi na uređenju predmetnog stana nisu bili ni nužni ni korisni jer su u stanu postojali i kupatilo i WC, koje su tuženici bez odobrenja i pitanja preuredili. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da se radi o troškovima koji se odnose na tekuće održavanje stana, koje su tuženici dužni sami snositi. Osim toga prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženici nepošteni posjednici predmetnog stana od donošenja pravomoćne presude u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj IIP-221/89 od 16. srpnja 1990., koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Splitu poslovni broj Gž-264/91 od 1. veljače 1991., pa im kao nepoštenim posjednicima ne pripada pravo zadržanja predmetnog stana.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su tuženici kao nepošteni posjednici vršili ulaganja u predmetni stan jer su znali da moraju iseliti iz stana, odnosno da bez valjane pravne osnove koriste stan koji je tužiteljičino vlasništvo. Prema odredbi članka 165. stavka 4. ZVDSP-a nepošten posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tuženicima, i kad bi se uzelo da su u pitanju nužni i korisni troškovi, ne pripada pravo zadržanja predmetnog stana.

 

Prema tome tuženici kao posjednici nemaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje sporne nekretnine (pravo na posjed), pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

O troškovima postupka pravilno je odlučeno primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

 

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 11. listopada 2018.