Broj: Gž-1110/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja: 1) N. T., OIB: …, 2) D. B., OIB: …, 3) O. J., OIB: …, 4) Š. J., OIB: …, 5) A. J., OIB: …, 6) T. L., OIB: .., 7) M. G., OIB: …, 8) D. B., OIB: …, 9) S. K., OIB: …, 10) A. A., OIB: …, 11) I. P., OIB: …, 12) J. B., OIB: …, 13) M. B., OIB: … i 14) S. T., OIB: …, suvlasnika stambene zgrade u Z., , zastupanih po upravitelju G. S.K.G. iz Z., OIB …, a svi zastupani po punomoćniku M. G., odvjetniku iz Z., , protiv tuženika Z. G. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4853/17 od 18. srpnja 2018., dana 12. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Z. G. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4853/17 od 18. srpnja 2018. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) do 14) za naknadom troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Presudom  suda prvog stupnja suđeno je:

 

              " I.              Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrvz-13488/99 od 07. travnja 1999. u dijelu kojim je tuženiku Z. G. iz Z., , OIB …, naloženo tužiteljima N. T., OIB …, D. B., OIB …, O. J., OIB …, Š. J., OIB …, A. J., OIB …, T. L., OIB …, M. G., OIB …, D. B., OIB …, S. K., OIB …, A. A., OIB …, I. P., OIB …., J. B., OIB …, M. B., OIB …, S. T., OIB …., suvlasnicima stambene zgrade u Z., na račun otvoren kod Z. B d.d. Z. u svrhu plaćanja sredstava zajedničke pričuve stambene zgrade u Z., , IBAN: HR9123600001300000007 uz poziv na broj 04343948-13488-99, isplatiti:

- iznos od 290,97 kn sa zateznim kamatama od 29. ožujka 1999. do isplate

- zatezne kamate na iznos od 275,76 kn od 29. ožujka 1999. do 04. lipnja 2018.,

- iznos zateznih kamata od 106,35 kn

sve zatezne kamate po stopi koja se za razdoblje od 29. ožujka 1999. do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

II.              Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrvz-13488/99 od 07. travnja 1999. u dijelu kojim je tuženiku Z. G. iz OIB …, naloženo tužiteljima N. T., OIB …, D. B., OIB …, O. J., OIB …, Š. J., OIB …, A. J., OIB …, T. L., OIB …, M. G., OIB …, D. B., OIB …, S. K., OIB …, A. A., OIB …, I. P., OIB …, J. B., OIB …, M. B., OIB …, S. T., OIB …, suvlasnicima stambene zgrade u Z., A. M. isplatiti iznos od 275,76 kn te naknaditi im ovršni trošak u iznosu od 120,00 kn sa zateznim kamatama od 07. travnja 1999. do isplate.

 

III.              Nalaže se tuženiku Z. G. iz Z., OIB …, naknaditi tužiteljima N. T., OIB …, D. B., OIB …, O. J., OIB …, Š. J., OIB …, A. J., OIB …, T. L., OIB …, M. G., OIB …, D. B., OIB …, S. K., OIB …., A. A., OIB …, I. P., OIB …, J. B., OIB …, M. B., OIB …, S. T., OIB …, suvlasnicima stambene zgrade u Z., trošak postupka u iznosu od 1.137,50 kn sa zateznim kamatama od 18. srpnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

IV.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja N. T., OIB …., D. B., OIB …, O. J., OIB …, Š. J., OIB …, A. J., OIB …, T. L., OIB …, M. G., OIB …, D. B., OIB …, S. K., OIB …, A. A., OIB …, I. P., OIB …, J. B., OIB …, M. B., OIB …, S. T., OIB …, suvlasnika stambene zgrade u Z., za isplatom troška u daljnjem iznosu od 20,00 kn sa zateznim kamatama od 07. travnja 1999. do ispate te za isplatom zateznih kamata na priznati trošak u iznosu od 100,00 kn od 07. travnja 1999. do 17. srpnja 2018."

 

              Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se "poništi dio presude koji se odnosi na zatezne kamate".

              U žalbi ističe da je djelomično platio glavnicu i zatezne kamate od 1999. Prijedlog za ovrhu od 28. kolovoza 2000. da nije dobio ranije te da je istakao prigovor zastare dana 20. srpnja 2006. Do 2018. da nije dobio nikakav odgovor, već samo presudu od 18. srpnja 2018. što znači da ga je država kamatarila 12 godina i tako omogućila tužiteljima stjecanje koristi koje ne bi mogli dobiti bez pomoći suda.

              U odgovoru na žalbu tužitelji pod 1) do 14) (dalje tužitelji) ističu da je riječ o sporu male vrijednosti pa da se sukladno odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, na ročištu održanom 4. lipnja 2018. utvrđeno je kako je tuženiku platio iznos od 275,76 kn te da se uplata odnosila na dio glavnice. Glavnice mjesečnih potraživanja zajedničke pričuve za ožujak, travanj i lipanj 1998. ostale su nepodmirene u cijelosti tako da je preostalo nepodmireno potraživanje na ime mjesečnih glavnica u visini od 290,97 kn. Stoga da tuženik treba isplatiti kamatu na iznos od 275,76 kn za period od 29. ožujka 1999. do 4. lipnja 2018., kao i zatezne kamate u iznosu od 106,35 kn. Tuženik da spominje prijedlog za ovrhu od 28. kolovoza 2000., iako su tužitelji prijedlog za ovrhu podnijeli 29. ožujka 1999. Prigovori glede zastare su u cijelosti neosnovani, a na prigovor tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave da su se očitovali podneskom od 14. listopada 2016. Predlažu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu uz naknadu parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu u iznosu od 375,00 kn.

              Žalba nije osnovana.

              Predmet spora je izdavanje platnog naloga pri čemu vrijednost osporenog dijela platnog naloga iznosi 566,73 kn pa se, sukladno odredbi čl. 460. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), ima smatrati da se radi o sporu male vrijednosti iz čl. 458. st. 1. ZPP.

              Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).

              Dakle, iz navedenog proizlazi da se u ovakvoj vrsti sporova ne može izjaviti žalbe zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja radi čega ovaj drugostupanjski sud navode žalbe koji se odnose na ovaj žalbeni razloga nije ni uzeo u razmatranje.

              Tuženik u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka pa kako ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. istog Zakona to žalba tuženika zbog ovog žalbenog razloga nije osnovana.

              Što se tiče primjene materijalnog prava ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnog pravo iz čl. 85. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP) te čl. 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

              Naime, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su troškovi održavanja zajedničkih dijelova zgrade periodična povremena davanja, a u kojem slučaju se primjenjuje zastarni rok od 3 godine iz čl. 372. ZOO, koji teče od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa kako se najstarije potraživanje odnosi na sredstva zajedničke pričuve za listopad 1997. koje je dospjelo 20. studenoga 1997. (sukladno spisu predmeta priloženog izvatku iz poslovnih knjiga) radi čega je zastara tog najstarijeg pojedinačnog mjesečnog potraživanja započela teći 21. studenoga 1997. te bi zastara nastupila 22. studenoga 2000., ali kako su tužitelji prijedlog za ovrhu (sada tužbu) podnijeli 29. ožujka 1999., to nije nastupila zastara za niti jedan utuženi iznos.

              Pritom valja ukazati tuženiku da iz spisa predmeta proizlazi da je prijedlog za ovrhu (sada tužba) podnesen 29. ožujka 1999., a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio u obrazloženju pobijane prvostupanjske presude pa slijedom toga ne bi bio osnovan žalbeni navod kako prijedlog za ovrhu datira od 28. kolovoza 2000.

              Dakle, iz navedenog proizlazi da je 29. ožujka 1999. podnošenjem prijedloga za ovrhu (sada tužbe) u smislu odredbe čl. 388. ZOO došlo do prekida zastare jer je riječ o radnji vjerovnika poduzetoj protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja i ostvarenja svog potraživanja.

              U odnosu na navod tuženika kako je rješenje o ovrsi primio tek 20. srpnja 2006., navesti je da je taj navod tuženika točan, s tim što je u prijedlogu za ovrhu, kao adresa žalitelja, bila naznačena Z., , na koju adresu mu nije bila izvršena uredna dostava te se pismeno vratilo neuručeno s naznakom da je primatelj nepoznat pa kada su tužitelji podneskom od 8. lipnja 2006. (list spisa 6) dostavili točnu adresu tuženika, tek tada su se ostvarili zakonski uvjeti da se tuženiku izvrši uredna dostava pismena, koja je rezultirala podnošenjem prigovora 20. srpnja 2006. (list spisa 7), iz čega proizlazi da su neosnovani navodi tuženika da ga je država kamatarila i omogućila tužiteljima stjecanje koristi, a ovo zato što sud nije mogao postupati dok mu nije dostavljena točna adresa tuženika.

              Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu (toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude).

              U odnosu na zahtjev tužitelja da im se naknadi trošak po osnovi sastava odgovora na žalbu, isti je odbijen kao neosnovan jer je riječ o trošku koji u smislu odredbe čl. 155. ZPP nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

              Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod toč. II. i IV. izreke ostaje neizmijenjena.

              Konačno, iz uvoda pobijane presude proizlazi da je tuženik zastupan po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., iako je dostava presude izvršena odvjetniku N. G. iz Z., a kojemu je tuženik ispustio punomoć za zastupanje u ovoj pravnoj stvari 15. siječnja 2018. (list spisa 54), pa iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je riječ o grešci u pisanju, koju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba, sukladno odredbi čl. 342. ZPP.

 

Zadar, 12. listopada 2018.