Broj: Gž-54/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja D. B., OIB:…iz J., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u Ž., protiv tuženika O. J., OIB:… J., zastupanog po punomoćnicima M. G. i H. Š., odvjetnicima iz V., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj: P-240/17-12 od 24. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj: P-240/17-12 od 24. studenog 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj, u cijelosti, stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama upisanim u zk.ul. br. 1490 k.o. J. i to kč.br. 786/2, što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu tog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

 

Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači, odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje stjecanja prava dosjelošću na opisanoj nekretnini te prvostupanjski sud navodi da tužitelj ističe da su predmetne nekretnine još davne 1959. dobili su na korištenje uz stanarsko pravo prednici tužitelja pok. I. B. i K. B. od nekadašnjeg P.-a, a njih da je naslijedio otac tužitelja pok. J. B., nakon čije smrti da je tužitelj preuzeo u svoj posjed, a kako su iste za vrijeme Domovinskoga rata više puta granatirane, tužitelj da je iste o svom trošku popravio. Tuženik da čini nespornim da je tužitelj u neprekidnom i isključivom posjedu predmetne nekretnine putem svojih pravnih prednika od 1959. godine i to temeljem stanarskog prava od ondašnjeg P.-a V. i ne spori da je tužitelj u dosadašnjem razdoblju vršio i adaptacije nekretnine.

 

Cijeneći provedene dokaze u okviru odredbe čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV) ističe da se dosjelošću vlasništvo stvari stječe samostalnim posjedom te stvari, ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, time da je kao rok dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina potreban rok od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave u slučaju kada je posjednik kvalificiran tj. kada je njegov posjed zakonit, istinit i pošten. U slučaju poštenog samostalnog posjeda nekretnina taj rok da iznosi 40 godina (čl. 159 st. 4 ZV-a), a da se prema čl. 388. st. 4. ZV-a u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8.10.1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Obzirom na navedene zakonske odredbe te činjenicu da bi tužitelj mogao steći vlasništvo na predmetnim nekretninama po proteku roka dosjelosti od 40 godina i to računajući od 8.10.1991. (čl. 388. st. 4. ZV.), obzirom na činjenicu da su predmetne nekretnine ranije bile upisane kao društveno vlasništvo, ocjenjuje da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 159. st. 4. ZV-a te odbija tužbeni zahtjev.

 

Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Nije sporno da se tužitelj osobno i putem pravnih prednika nalazi u posjedu prijepora sve od 1959. godine, kada je njegovom predniku dodijeljeno stanarsko pravo na prijeporu pa time i pravo korištenja.

 

Odgovarajući na žalbene navode tužitelja valja navesti da je donošenjem ZV-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom čl. 159. st. 4. propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga propisanog u st. 2. i 3. istoga članka (za nekretnine 10 odnosno 20 godina), dakle protekom 20 odnosno 40 godina. Vezano uz čl. 159. i čl. 388. st. 4. ZV-a bilo je određeno da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. 

 

Međutim, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuta je navedena odredba ZV-a, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. i to odredbom čl. 2. određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 2001. godine bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana.

 

Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009. (predmet F. T. protiv Republike Hrvatske) u kojoj je sud zauzeo stav da je podnositelj zahtjeva za zaštitu ljudskih prava i sloboda, F. T., stekao pravo vlasništva dosjelošću pri čemu je u tom konkretnom slučaju uračunato u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u društvenom vlasništvu.

 

Naime, iako Europski sud za ljudska prava na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske gleda „kao na ispravak nepoštenih učinaka čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine“, te je ista stoga „u javnom interesu“, isti sud u predmetu na koji se odnosi njegova presuda, smatra bitnim da je vlasnik predmetnog zemljišta bio pokojni ujak podnositelja zahtjeva, da je zemljište bilo konfiscirano 1949. godine i da je od tada kao vlasnik istog upisana država, da je majka podnositelja zahtjeva bila u posjedu zemljišta od 1953. godine, kao što je to nastavio biti i podnositelj zahtjeva nakon njezine smrti 16. veljače 1992.

 

Europski sud za ljudska prava ističe da nema naznaka da je bilo tko osim same države stekao bilo kakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da je bilo koja treća osoba osim samog podnositelja zahtjeva ikada zahtijevala bilo kakva prava u odnosu na to zemljište. Zbog toga Europski sud za ljudska prava smatra da u navedenom predmetu nije bilo mjesta zabrinutosti koje su potaknule Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine čl. 388. st. 4. ZV-a.

 

Naime, Europski sud za ljudska prava navodi da je navedena „odredba ukinuta kako bi se zaštitila prava trećih osoba, dok u predmetu podnositelja zahtjeva nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba“.

 

U predmetu F. T. protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava također smatra da „podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kad ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

 

No, u konkretnom predmetu, a obzirom na navode oko i vezano uz primjenu odredbe čl. 388. ZV-a te navedene odluke Europskog suda, valja primarno istaknuti da tužitelj u konkretnom slučaju, kako to obrazlaže i prvostupanjski sud u posjed prijepora stupa određenim aktom države – dodjelom na korištenje sa stanarskim pravom, a koji osnov isključuje mogućnost dosjedanja, pa i po pravilima OGZ-a.

 

Pravnim pravilom iz paragrafa 1460. OGZ-a propisano je da je za stjecanje prava vlasništva potreban zakonit, pošten i istinit posjed, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno, dok je prema paragrafu 316. OGZ-a posjed zakonit, ako se osniva na pravnom temelju po kojem se može steći.

 

Nadalje, obzirom na odredbu čl. 159. st. 1. ZV-a kojom je propisano da se dosjelošću vlasništvo stvari stječe samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, jasno je da osim proteka vremena, a što je po procjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno utvrdio u okviru odredbe čl. 338. st. 4. ZV-a, mora biti ispunjena i druga pretpostavka, a to je kvaliteta posjeda – dakle da je posjed zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten (čl. 159. st. 2. i 3. ZV-a).

 

Činjenica da je posjed tužitelju, odnosno njegovom pravnom predniku predan kao korištenje uz stanarsko pravo jasno ukazuje na činjenicu da su, kako tužitelj, tako i njegovi prednici, bili i morali biti svjesni da stvar koju posjeduju (prijepor) nije njihova te osnovano prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev.

 

Naime, prema čl. 18. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja, dakle, objektivno valjani titulus ili naslov stjecanja, istinit, ako nije pribavljen silom, potajice, prijevarom, ni zlouporabom povjerenja i pošten, ako posjednik, kad ga je stekao, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, što podrazumijeva da posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova odnosno da ne zna, niti može znati da ne bi bila njegova.

 

Budući da nije sporan način stupanja u posjed prednika tužitelja 1959. godine – dodjela na korištenje uz stanarsko pravo, jasno je da u konkretnom postupku stjecanja vlasništva dosjelošću nedostaje ona kvaliteta posjeda koju pretpostavlja institut stjecanja vlasništva putem dosjelosti te se u tom kontekstu ukazuju irelevantni žalbeni navodi vezano uz tijek i rokove dosjedanja.

 

Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 17. listopada 2018.