Broj: Gž-52/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. Š. K. OIB: … i 2. J. K. OIB: … oboje iz Z., i zastupani po punomoćniku D. I., odvjetniku u Z., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2017. poslovni broj Ps-234/11, u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se djelomično žalba tužitelja G. Z. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2017. poslovni broj Ps-234/11 u točki I., II. i III. njezine izreke, dok se žalba djelomično odbacuje kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija odbijajući dio u točki IV. izreke, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev:

Nalaže se tuženicima, Š. K. i J. K., oboje iz Z., iseliti iz stana na adresi u Z., ., diletacija 4, ulaz 5, kat 7, stan broj 10, dvosobni stan, ukupne korisne površine od 60,27 m2 te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju G. Z., u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2017. do isplate.

III Nalaže se tužitelju G. Z. naknaditi 1. tuženici Š. K. i 2. tuženiku J. K. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 kn u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 4.125,00 kn."

Protiv cijele gornje presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, pobijajući i odluku o trošku, uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači ili ukine.

              U odgovoru na žalbu osporeni su žalbeni navodi i predloženo njezino odbijanje.

              Žalba je dijelom neosnovana i nedopuštena.

              S obzirom da tužitelj izričito pobija i točku VI. izreke prvostupanjske presude, tj. njezin odbijajući dio treba reći da je u tom dijelu tužitelj ipak uspio u parnici pa je valjalo žalbu u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu, sukladno čl. 367. u svezi čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), budući nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u tom dijelu.

Pobijana presuda u preostalom dosuđujućem dijelu nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Isto tako, nisu počinjene ni povrede iz točke 11. i 6. istog članka na koje se upire u žalbi, jer presuda uopće nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti je time što sud nije prihvatio određene dokazne prijedloge (očevid i građevinsko vještačenje) nezakonito onemogućio tužitelja u raspravljanju pred sudom, o čemu će još biti riječi.

Sud prvog stupnja svoju odluku detaljno obrazlaže time:

- da kao nesporno iz ugovora o kupoprodaji od 31. kolovoza 1988. sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i G. r. o. N. slijedi da je tužitelj predmnijevani vlasnik nekretnine koja je predmet ovog spora, kao ni to da su tuženici u posjedu nekretnine koja je predmet ovog spora, a sporno je imaju li tuženici valjani pravni temelj za posjed iste, konačno nije sporno da je stan u Z., u kojem je stanu nositeljica stanarskog prava bila A. K. uništen u požaru 24. listopada 1990. i da je stoga I. K. s obitelji dan na korištenje stan koji je predmet ovog spora ugovorom o davanju zamjenskog stana na privremeno korištenje od 30. listopada 1990. dok njegovo stambeno pitanje bude riješeno na neki drugi način, a sporno je da li je stambeno pitanje riješeno na neki drugi način,

- da iz zapisnika s komisijskog očevida od 2. travnja 1991. koji je potpisao I. K., proizlazi da je stan u T. 2e pregledan i da on prije izbijanja požara nije grijan, da je na novoj soboslikariji vidljiva kondenzacija do koje je došlo jer stan nije grijan, da se I. K. obvezuje da će grijati stan, dok je izvođač radova na sanaciji požara dužan popraviti stolariju, dobaviti i postaviti kvalitetne premaze na sva vrata, izmijeniti ploče pokrova krova, staviti tepisone na pod kuhinje i male sobe te pustiti električne instalacije u funkciju. Iz zapisnika od 2. travnja 1991. pri kojemu I. K. nije bio prisutan, proizlazi da je za stan K. potrebno izdati atest o ispravnosti električnih instalacija te plombirati brojilo. Po stavu ovog suda navedeni zapisnici ne predstavljaju dokaz da je I. K. i članovima njegove obitelji predan u posjed stan u T. 2e kojim se njima rješava stambeno pitanje. Prije svega, ti zapisnici nisu zapisnici o primopredaji, nego su zapisnici s komisijskog očevida u kojima se konstatira zatečeno stanje i konstatira što još treba napraviti radi sanacije stana. Kraj činjenice da je izvođač radova sanacije nakon očevida sukladno uputi prednika tužitelja bio dužan postaviti tepisone u dvije prostorije, popraviti vrata i stolariju, pustiti električne instalacije u funkciju, izmijeniti ploče pokrova krova te izdati atest o ispravnosti električnih instalacija, činjenica da se I. K. obvezao grijati stan u svrhu isušivanja prostora koji je vlažan ne može se tumačiti na način da je prednik tužitelja ispunio svoju obvezu i predao I. K. u posjed stan kojim mu se rješava stambeno pitanje. U situaciji kad je u stanu bio požar koji su gasili vatrogasci, već sama činjenica nepostojanja atesta o ispravnosti električnih instalacija i činjenica da električne instalacije 2. travnja 1991. nisu bile puštene u funkciju pružaju dovoljnu podlogu za zaključak da se u tom trenutku nije radilo o stanu pogodnom za život i sigurnu uporabu. Takav zaključak suda dodatno potvrđuju u svojim iskazima tuženici te svjedok B. J. To što je B. J. uselio u taj stan 1991. godine ne znači da se radilo o stanu pogodnom za normalno stanovanje jer on se nalazio u teškoj životnoj situaciji u kojoj nije imao nikakav izbor te je jedino mogao biti na cesti,

- da je u zapisniku 2 (list 18 spisa) navedeno je da je stanar K. promijenio bravu i da se ključ nalazi kod njega te da je stan potrebno odmah početi koristiti. S obzirom da I. K. nije bio prisutan sastavljanju tog zapisnika i nije ga potpisao, sud na temelju takvog zapisnika ne može utvrditi da je prednik tuženika doista promijenio bravu, da je jedini imao ključ tog stana i da se obvezao odmah početi koristiti taj stan. To što se on doista obvezao grijati taj stan (prvi zapisnik), a što je smisleno s obzirom da je stan bio vlažan i što znači da je on imao primjerak ključa stana je različito od toga da je promijenio bravu i da se obvezao odmah početi koristiti taj stan s članovima svoje obitelji za potrebe njihovog stanovanja. Po stavu suda tek u slučaju da je prednik tužitelja ispunio sve obveze glede sanacije stana moglo bi se smatrati da je prednik tužitelja predao I. K. i njegovoj obitelji stan u T. 2e u stanju kojim se rješava njihovo stambeno pitanje, međutim, tužitelj ne tvrdi i ne dokazuje da je to učinio. Nadalje, u taj stan je 5. travnja 1991. dakle tri dana nakon sastavljanja zapisnika s komisijskog očevida nasilno uselio I. J. sa svojom obitelji, s čime je tužitelj bio upoznat te je 9. travnja 1991. sastavljen zapisnik (list 42 spisa). Da je tužitelj znao da se u predmetni stan nasilno uselila obitelj J. proizlazi i iz zapisnika od 11. rujna 1991. Po stavu suda tužitelj je bio taj koji je trebao i mogao osloboditi stan od trećih osoba, izvesti preostale radove na sanaciji stana i predati saniran stan u posjed I. K.. Tek tada bi se moglo smatrati da je ugovor o davanju stana koji je predmet ovog postupka na privremeno korištenje prestao. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je I. K. bio dužan zaštiti svoj posjed treba reći da sve i kad bi se smatralo da je I.K. stan bio predan u posjed 2. travnja 1991. tužitelj je i u tom slučaju kao posredni posjedn ik u smislu tada važeće odredbe čl. 70. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, dalje - ZOVO) mogao i trebao zaštiti svoj posjed u smislu odredbe čl. 75. ZOVO-a, međutim, ne samo što tužitelj nije pokrenuo posjedovnu parnicu, nego je postupak radi iseljenja bespravnih korisnika stana u T. 2e pokrenuo nakon 14 godina i to 25. svibnja 2005. (spis broj Ps-559/05 koji je priklopljen). Do današnjeg dana ovršni postupak radi iseljenja i predaje u posjed nije dovršen (kako to proizlazi iz iskaza svjedoka B. J.). Dakle, tužitelj sve do dana zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari nije omogućio tuženicima posjed stana u T. 2e,

- da je slijedom svega navedenog zaključak suda da tuženici imaju valjani pravni temelj za posjed nekretnine koja je predmet ovog spora pa je već iz naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u smislu čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP), stoga nije razmatrao pozivanje tuženika na pravo na dom,

- da nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se izvede dokaz uviđajem i građevinskim vještačenjem na okolnosti podobnosti stana za stanovanje jer je pravno odlučno stanje stana na dan 2. travnja 1991. a kako iz iskaza svjedoka B. J. proizlazi da su nakon što su on i njegova obitelj uselili u taj stan izvedeni brojni radovi radi osposobljavanja tog stana za normalan život stanje je nekretnine promijenjeno u odnosu na 1991. godinu pa se odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari izvođenjem tih dokaza ne mogu utvrditi.

Po pravnom motrištu ovog suda u ovom predmetu radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana po vlasničkoj tužbi predmnijevanog vlasnika iz odredbe čl. 166. ZVDSP-a bilo je odlučno utvrditi da li je prema stanju stvari najkasnije do zaključenja glavne rasprave bio osnovan istaknuti dilatorni prigovor koji zaustavlja vlasnički zahtjev na povrat stvari, odnosno da posjedovanje nije neovlašteno, tj. da pravo na posjed stana izvire iz obveznog odnosa s tužiteljem i to iz ugovora o davanju na privremeno korištenje zamjenskog stana od 30. listopada 1990. koji je sklopljen između prednika tužitelja Skupštine općine D. i prednika tuženika I. K. po kojem ugovoru je sporni stan dodijeljen njegovoj obitelji na privremeno korištenje dok njihovo stambeno pitanje ne bude ne neki drugi način riješeno.

Dakle, nije u pisanoj formi stipulirano da se stan daje na privremeno korištenje do reparacije socijalnog montažnog stana tuženika na adresi T. 2e koji je gotovo uništen u požaru 1990. nego do trajnog rješavanja stambenog pitanja obitelji tuženika pa otuda uglavak u točki V ugovora da tuženici preuzimaju pored ostalog i obvezu čuvanja posjeda spornog stana od zadiranja trećih osoba zbog čega je promašeno vrlo široko žalbeno ukazivanje da bi tuženici omogućili trećim osobama protupravno useljnje u stan u ulici T. 2e, jer iz iskaza te osobe I. J. proizlazi da su se uselili u stan iz krajnje nužde kao ratne izbjeglice s K. 1990. godine s čim tuženici bjelodano nemaju baš nikakve veze.

Iz navedenog slijedi i zaključak da je upravo na tužitelju bila obveza pokretanja upravnog postupka radi iseljenja, odnosno deložacije treće osobe u smislu tada važeće odredbe čl. 94. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 51/85 do 91/96) jer su o tome odmah imali saznanja (vidi zapisnik od 9. travnja 1991. na listu spisa 42) što je učinjeno mnogo kasnije tek po odredbama ZVDSP-a tužbom tužitelja iz 2005. godine u predmetu Ps-559/05, pa je nebitno da li bi i I. K. imao i ključ toga stana, jer iz zapisnika komisije tužitelja od 2. travnja 1991. proizlazi da izvođač radova na sanaciji stana nije izveo sve potrebne radove na popravku stana, pri čemu je, suprotno žalbi, pribavljanje i atesta eventualno postavljenih elektroinstalacija bitna za useljenje jer garantira sigurno korištenje stana pokraj činjenice ranijeg požara stana.

Konačno, sve da je i postignut usmeni dogovor da se tuženici imaju vratiti u stan u ulici T. 2e nakon njegovog popravka od strane tužitelja isti do sada nije oslobođen od protupravnog posjeda treće osobe zbog koje činjenice nije moguće uspješno tuženicima naložiti činidbu iseljenja i predaje u posjed spornog stana tužitelju jer se tuženici, barem za sada, iz tog razloga ne mogu vratiti u taj stan neovisno o tome da li su treće osobe u međuvremenu, a ne tužitelj, o svom trošku stan osposobili tek za nužno stanovanje o čemu govori I. J., a što se htjelo dokazati očevidom i građevinskim vještačenjem na čemu se neopravdano inzistira u žalbi.

Dakle, tuženici imaju pravo odbiti predaju stvari jer imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed) dok stan u ulici T. 2e ne bude ne samo podoban za stanovanje nego, a što nije dokazano, da rješava njihovo stambeno pitanje, ali i da bude slobodan od trećih osoba i njihovih stvari.

Kako žalbeni razlozi nisu bili od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude valjalo je istu, zajedno s odlukom o trošku koja se pak ničim određenim ne dovodi u pitanje žalbom, potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Odluka o trošku žalbenog postupka donesena je u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a, s time da je odluka za tuženike izostala jer nije popisan trošak sastava odgovora na žalbu.

 

U Zadru, 25. listopada 2018.